Andrija Tunjić: Frljićev jugoljevičarski terorizam – važnije mu je vrijeđanje neistomišljenika nego umjetnost

Foto: Fah

U najnovijem broju Vijenca, književnog lista za umjetnost, kullturu i znanost koji izdaje Matica Hrvatska, objavljen je osvrt Andrije Tunjića, pisa, novinara, glumca i kazališnog kritičara na najnoviju Frljićevu predstavu postavljenu u gradskom kazalištu Kerempuh, “Šest lica traži autora” .

Oliveru Frljiću mora da je teško živjeti, ne samo Hrvatsku nego i vlastiti život. Ne mislim pritom samo na teret njegove “ljubavi“ prema neistomišljenicima nego i na nerealizirani roditeljski potencijal. Za razliku od nenadarenih kazališnih redatelja on ima talenta, ali ne i želje da taj talent pretoči u kreaciju. Umjesto da kazališna publika, ma kojeg svjetonazora, uživa u njegovoj teatarskoj kreativnosti, on publiku snubi, kao i većina hrvatskih kazališnih poliaktivista, da uživa u njegovim frustracijama i da se “ divi“ njegovim teatarskim invektivama. To se dogodilo i na predstavi Šest lica traži autora – nastaloj po drami Sei personaggi in cerca dˈautore, kazališnog reformatora Luigija Pirandella –
premijerno izvedenoj 19. siječnja, na pozornici Satiričkog kazališta Kerempuh.

Izabravši Pirandellovu dramu Sei personaggi in cerca dˈautore – praizvedenu 1921. u rimskom kazalištu Valle, koja je tadašnju publiku zapanjila „smionošću i originalnošću“ – Frljić je smetnuo s uma da ta drama po svojoj inovativnosti, sadržaju, pa i porukama, nadilazi njegov politički aktivizam, provokaciju i frustrirano iščitavanja, stvarnosti. Zaboravio je da Pirandello tom dramom “izbrisao“ granicu između fikcije, privida i stvarnosti te da ne treba frljićevsku, fašističku fiksaciju. Prvi prevoditelj tog komada Milan Begović, u europskim kazališnim krugovima tada veoma cijenjen naš dramatičar, piše u tadašnjem zagrebačkom Savremeniku da se Pirandello tim komadom udaljio od „tradicionalne dramske forme“ i dao „svojim tipovima snažan i istinit potez nepatvorenoga života“, jer je napisao djelo „koje sa svojom mješavinom glume i realnosti, varke i istine, sna i jave, zahtijeva sva komplicirana sredstva moderne pozorišne umjetnosti“.

Unatoč činjenici da je drama 1921. prepoznata kao kazališna inovacija i 1924. prvi put izvedena u Zagrebu, u Hrvatskoj, te da bi po mnogočemu bila zanimljiva i današnjoj hrvatskoj publici, Frljića kao sukreatora politikantskog epigonskog našeg kazališta lijeve političke isključivosti to pirandelističko ne zanima. On je “komplicirani“ pirandelizam zamijenio primitivnim i vulgarnim obračunom sa neistomišljenicima, važnije mu je slinavo cerekanje izmišljenim fašistima nego očaj Pirandellova smijeha.

Ranko Marinković, koji je u hrvatskom teatru među prvima razumio i dokučio tragičnu dubinu i filozofski smisao pirandelizma, osobito njegov smijeh, između ostaloga zapisao je da je Pirandellov smijeh „oblik patnje, neka mučna grimasa, karikatura smijanja na granici očajanja, suza što je zasjala u oku, ismjehujući samu sebe“. Samo takav smijeh Frljićev uradak ne nudi. Takvim smijehom publiku nije ni okrznuo.

Predstava u predstavi, što jest forma Pirandellove drame, počinje “svinjskom“ svadbom novinara Velimira Bujanca, koju predvodi glavni “svat“ obučen u hrvatsku surku i mrtvačkim tonom najavljuje svatove svinjskih glava, sličnih Bujancu i njegovoj mladenki, koje reprezentiraju Željka Markić, Josip Klem i Zlatko Hasanbegović, a sve ih kokainom pričešćuje umirovljeni gospićki biskup Mile Bogović.

To frljićevsko tobožnje satirično raskrinkavanje hrvatske “fašističke“ stvarnosti prekida ulazak šest likova koji traže autora i za predstavu nude svoju obiteljsku dramu, naravno sadržajno “obogaćenu“ frljićevskom stvarnošću. Dernek skonča frljićevski – likvidacijom svih sudionika predstave. Kao redatelj Frljić pokazuje da razumije Pirandellovu dramaturgiju, no njegovo konfabuliranje sadržaja nema veze s Pirandellovim komadom. Za svoje frustracije, identitetske i političke, iskoristio je Pirandellovo ime i njegov cerebralni, groteskni teatar kojemu se mogu ceriti i na tome intelektualno ejakulirati samo oni koje u kazalište dovode karnevalske strasti. Zapravo politikantstvo koje raskrinkava konstrukcije utemeljeno na vulgarnoj poanti, što je priličnije uličnom političkom derneku
nego kazalištu.

Dakle, Frljić je zlorabio Pirandella i zločesto ga interpretira; važniji mu je efekt od razloga, besmisao forme od smisla fabule, vrijeđanje neistomišljenika nego umjetnost. Da je više poštovao dramatičara, a manje svoj narcizam, da je više mislio o uzrocima stvarnosti, a manje želio uspjeh među istomišljenicima, tada bi predstava možda imala i ono što iz Frljićevih projekata katkada zaiskri redateljskim talentom.

Zbog svega spomenutoga glumci Jerko Marčić, Linda Begonja, Borko Perić, Branka Trlin, koji su najtočnije osjećali dramske silnice, tek su mjestimice uspijevali doprijeti do zahtjevne kazališne publike. Da nije bilo to malo glumačke uronjenosti u pirandelovski sadržaj bila bi to samo još jedna idolatrija ljevičarskog terorizma, a ne kazališna predstava u Europskoj Uniji, koja ipak ne bi trebala živjeti od kazališnih infamnosti.

Loader Loading...
EAD Logo Taking too long?

Reload Reload document
| Open Open in new tab

Download [1.22 KB]

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Vijenac