Ante Nazor: Prikaz rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u ‘zajedničkoj čitanci’

Krajem 2016. godine u Solunu su na engleskom jeziku objavljene dvije čitanke (“knjige izvora”) za nastavnike suvremene povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944-1990 (volume 1) i Wars, Divisions, Integration 1990-2008 (volume 2). Spomenute čitanke objavio je „Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe“. U spomenutom projektu sudjelovali su i pojedini povjesničari iz Hrvatske s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a jednom od njih, poznatom profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu prof. dr. sc. Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke.

No, predmet ovoga osvrta su znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podatci u drugoj čitanci, u dijelu sadržaja o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Svakom autoru se prilikom pisanja i objavljivanja radova i knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške, problem je kad je takvih pogrešaka mnogo, kao u ovoj čitanci. Još ozbiljniji problem je to što su u spomenutoj čitanci, uključujući i kronologiju na kraju, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnog procesa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih. Govoriti samo o posljedicama, pod krinkom „neutralnosti“ ili „multiperspektivnosti“, kao što je to uglavnom riječ u dijelu ove čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni, odnosno znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Selektivnost i manipulacija

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj – primjerice, izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima. U ovoj čitanci izbjegava se navesti ili se umanjuje odgovornost Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Tako se, između ostaloga, jednim apelom povjesničara s Beogradskog sveučilišta da JNA ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92), želi prikazati suosjećajnost za stradanje kulturne baštine u Hrvatskoj, a zapravo se pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti krajem 1980-ih i početkom 1990-ih podržavao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku. Licemjernost toga apela je u tome što se spominje samo Dubrovnik, valjda kao odraz velikosrpskoga mita o „srpskoj Atini“, a ne spominje se ostala svjetska kulturna baština u Hrvatskoj koja je napadnuta (npr. šibenska katedrala).

Neki navodi u čitanci su skandalozni. Primjerice, navodi se da su Vukovar napale JNA, Teritorijalna obrana i paravojne postrojbe, bez spomena da je to TO Srbije i da su paravojne postrojbe srpske, kao što je i JNA bila u službi velikosrpske politike (str. 51). Također, navodi se da je do eskalacije rata u Jugoslaviji došlo nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, dakle u siječnju 1992. (str. 103). Nevjerojatno je i to što se u kronologiji (str. 271) ne spominje da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991., ubijeno 13 hrvatskih policajaca, što je važna činjenica za uočavanje i razumijevanje uzročno-posljedičnih veza koje su dovele do rata.

Poprilično je neznanje o ratu u BiH, posebice o ulozi Hrvata i Hrvatske u obrani i oslobađanju BiH. Tako se navodi da su postrojbe Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u BiH bile „pod kontrolom hrvatske države“ (str. 57), da je „muslimansko-hrvatski“ rat u BiH započeo u lipnju 1992. (str. 275), a uz podatak da su 16. travnja 1993. „hrvatske snage ubile Bošnjake (muslimane) u selu Ahmići“ (str. 276), što je nažalost točno i što treba znati, prešućuje se da je istoga dana Armija BiH u Trusini ubila hrvatske civile, kao što se prešućuje da je sustavno ubijanje civila Hrvata u središnjoj Bosni na području pod nadzorom Armije BiH započelo već od siječnja 1993. I to je, nažalost, točno i to također treba znati. Ne spominje se ni unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička bošnjačko-muslimanskog vodstva.

Osim toga Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“, kako netočno piše u čitanci (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije. Uostalom, u Odluci o uspostavi HZ HB jasno je navedeno da će „Zajednica štovati demokratski izabranu vlast Republike BiH dok postoji državna nezavisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju“. Autori čitanke također bi morali objasniti što je to separatističko u politici Hrvata, koja se izjednačava s politikom Srba u BiH (str. 39), kada se zna da su jedino Hrvati podržali sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH, a da je Hrvatska odmah priznala BiH, što Srbija nije učinila do kraja rata.

U sadržaju spomenute čitanke je 50-ak netočnih ili barem dvojbenih zapažanja ili izostavljenih događaja važnih za razumijevanje karaktera rata u Hrvatskoj i BiH, o čemu će više riječi biti u sljedećem broju Vijenca (časopisa Matice hrvatske), a opširnije i detaljnije o tome moći će se pročitati u Časopisu za suvremenu povijest, Hrvatskog instituta za povijest. S obzirom na navedeno, spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

„Podobnost“ ili znanost

Budući da se sadržaj spomenute čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da niti jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi istraživanjem toga razdoblja hrvatske povijesti u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest. Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima brojne pogreške u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji. Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstveno-istraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj zapravo pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti.

Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno prozivaju „podobne“ i stoje ispod obilježja stranke kojoj pripadaju, niti im smeta što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom stranačkog čelnika, odnosno tadašnjega premijera.

Prema onoj narodnoj – „drž’te lopova“, bezobrazno optužujući druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, zapravo pokušavaju zamagliti činjenicu da je za njeno usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji odabir nisu mogli utjecati.

Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican – Glunčić, pa zaključiti koja je skupina bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija.

Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog najave novog masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade koja nije prihvatila ultimatum da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a.

Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmakla daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njeno proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima iz raznih područja znanosti.

S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali u takvom novom, proširenom ERS-u, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola, čini se suvišnim.