“Ime mi je Zrinka Kuna. Iz Baranje sam i moja priča je ista kao i priča tisuće djevojčice i dječaka čiji glas se nikada nije čuo (ispričavam se, nije ista, ali isto počinje, svaka naša priča isto počinje). Imamo na tisuće neispričanih priča za koje nikada nismo dobili priliku ispričati ih, govoriti. Trenutak kada je Anja stala pred saborsku govornicu je trenutak kad nam je svima uzela glas. Mi tu priliku nismo imali. Nismo imali priliku ispričati našu priču, nismo dobili pljesak i suosjećanje niti ovacije Hrvatskog sabora. Nitko nas nikada ništa nije pitao. Bili smo mali tada, ali nismo više sada. Iz pijeteta prema svima koji su svoj život dali da bi mi danas slobodno mogli pisati naš glas se mora čuti. Oni su živjeli za nas i život dali za našu slobodu. Iz poštovanja prema svim dragovoljcima, braniteljima i pripadnicima HOS-a koji danas gledaju, slušaju i proživljavaju sve nepravde dok su njihova djeca prisiljena na šutnju”, počinje svoju priču Zrinka Kuna u odgovoru SDSS-ovoj Anji Šimpragi.
“Poštovana gospođo Anja Šimpraga, svatko ima pravo ispričati svoju priču. Vi ste to pravo uzeli sjedaući u sabor Republike Hrvatske. Pravo koje nemam ja, niti moji prijatelji, niti njihovi prijatelji.
Ja, kao niti vi nisam birala, ali nije birao niti moj narod. Vaš narod je izabrao poslati bradate spodobe u moju zemlju (i kako vi danas kažete u vašu). Vaš narod je izabrao doći ovdje i ukrasti tisuće i tisuće djetinjih osmjeha, sretnih djetinjstava i bezbrižne mladosti, vaš narod je odlučio oskvrnuti ono što je moj narod želio u svojoj zemlji, mojoj zemlji, našoj zemlji (i vašoj kako danas govorite) mir i slobodu..meni je bilo 11 vama 8…
Puno prije vaše kolone bile su kolone, ne one sretne, vašarske, već znate, one tužne, nimalo lijepe, oku neugodne, znate… one kolone kada je vaš narod uzeo za pravo uzurpirati granice moje domovine, zlostavljati ih na najgore moguće načine… znate… granice… legalne i legitimne… ne znate? One granice kada su djevojčice i majke zlostavljane na kućnom pragu (i ne, nisu imale spakiranu torbu i u njoj kako kažete „hljeb” koji će podijeliti sa rodbinom…znate, silovani su, zaklani (užasno ružna riječ i za napisati), masakrirani.. i sve to, zamislite na svom kućnom pragu u svojoj domovini..o ni sretni torbe nisu trebali, glava je bila na ramenima, i nije da je netko pitao želite li ostati ili ne… vaša obitelj je izabrala otići ali kako kažete želja za rodnom grudom je bila jača pa ste se vratili nakon 4 godine (realno, mogli ste ne otići, ili vratiti se sutra ili za pola godine kako god da ste odlučili, na vama je bilo), ali vidite, moji prijatelji i ja taj izbor nismo imali ma koliko god, kako vi kažete, želja za rodnom grudom bila jaka.. mi smo na svoj dom čekali 7 godina… pitam vas što je sa nekoliko godina prije kada je vaš narod bio u Kninu? Što se točno tada dogodilo sa mojim narodom? Kamo je on otišao? Mislite li da je to bilo u redu, ispravno? Da prije vaše kolone nije išla kolona iz Knina sa djevojčicama koje napuštaju svoje domove? Dok ste vi slavili oslobođenje u mojoj, našoj, vašoj zemlji? To je valjda onda bilo u redu.
I neću spominjati Vukovar, jer bih blatila svaku uspomenu, svaku suzu i svaki život, danas stavarno neću.. ali vi, ne vi danas niste napravili razdor, vi ste samo stavili reflektore na priče koje trebaju biti ispričane, priče koje trebaju biti rečene, naše priče, …danas ste uzeli glas svakoj djevojčici iz moje kolone…ali znate što? Moja domovina vam je dala pravo da ispričate vašu priču, moja domovina vam je dala pravo da vas danas beskrajno puno djevojčica iz moje kolone plaća da pričate vašu priču… dječake ne želim spominjati , jer znate. Neki su imali 16, nisu bili ni muškarci ni maldići, ali jesu dječaci koji su branili svoje majke i djevojčice.
A što se tiče neba, bili ste u pravu, promijenilo je boju ali nekoliko godina prije..kada je bilo po prvi puta krvlju obojano….
I znate što…trenutak kada ste rekli da se vraćate u svoju rodnu grudu, kraj svoje rijeke među svoje ljude… koje to ljude ako su vas etnički očistili i protjerali? Na koje ljude ste pri tome mislili? Kojim ljudima se vraćate? S tim ste rekli sve…
I znate što? Vrijeme je da netko kaže, da nije bilo vašeg naroda, niti jedna kolona ne bi postojala…
A sad kao djevojčica djevojčici..meni suze nisu pomogle da dođem tamo gdje sam željela ma koliko god je srce željelo… ali vama jesu.
20 godina poslije dobili ste glas, mudro ga iskoristite djevojčice draga… #djevojcicaizkolone #zasvedjevojcice #pravonapricu #dajtenamglas #pravonaistinu”, poručuje.
* Zrinka Kuna rođena je 1980 g. u Osijeku. Kao djevojčica od 11 godina u kolovozu 1991. sa svojom obitelji i sumještanima protjerana je iz Branjskog Petrovog Sela. Sva imovina im je pokradena i uništena. Završila je gimnaziju u Osijeku, danas živi i radi u Baranjskom Petrovom Selu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
