Jedan dugogodišnji urednik kulture u novinama ispričao mi je najčudniji su susret u svojem profesionalnom životu. U redakciju je ušla maksimalno sređena mlada žena i ljubazno mu predala papirnatu vrećicu s novim kolom knjiga koje je izdao koncern Agrokor. Nije to bio baš Agrokor, nego firma iz njegovog portfelja, nedavno kupljena, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Bio je to nekad ugledan nakladnik koji je uništen u privatizaciji, pa je sada tiskao meko ukoričene knjige koje su se prodavale za 19,90 kuna po kioscima i dućanima. Urednik ih nije morao niti izvaditi iz vrećice jer je već po boji korica znao da je crna horor, ljubičasta triler, plava krimić, crvena ljubić, a roza chick-lit. Najprije je mislio da je to neka šala, a onda je shvatio da mlada žena misli ozbiljno. Iz razgovora se razjasnila zabuna: ona o knjigama nije ništa znala, a menadžerica u toj firmi postala je nedavno, nakon što je bila menadžerica u tvornici ulja. Vjerojatno će za šest mjeseci prijeći u tvornicu sladoleda. To je razlika između zvanja i zanimanja: tko traži zanimanje, mijenja poslove u potrazi za boljom zaradom, i svejedno mu je što radi; tko ustrajava u zvanju, čitav život je posvećen jednome, u nadi da će se u tome usavršiti.
Dragutin Drk, prvi čovjek Vindije, koji je ovaj tjedan preminuo u 84. godini, pripadao je ovim drugima. Počeo je skromno: završio je mljekarsku školu, za što mu je stipendiju dala općina Županja. Poslije je diplomirao ekonomiju i postao direktor Gradske mljekare u Varaždinu koja je imala samo 20 zaposlenih. Ali imao je čudnu ideju – želio je prvi u Jugoslaviji proizvesti sir s plavom plijesni. Kako je sam rekao u jednom intervjuu, nije mu se isplatio jer je za sir poput roqueforta ili gorgonzole morao potrošiti triput više mlijeka nego za trapist koji je već prodavao, a nije ga mogao prodavati triput skuplje. Ali želio je napraviti ekskluzivni proizvod, kako bi ljudi njegovu tvrtku povezivali s nečim iznimnim.
I mogu vam reći da je uspio. Otkad sam prije 40 godina kušao njegove sireve, roquefort, gorgonzolu i nezaboravni bel vie, ostao sam vjeran Vindiji, kako se baš tada preimenovala varaždinska mljekara.
(…)
Sad će netko reći da pišem odu socijalističkom direktoru i kapitalističkom tajkunu. Ali moja tema nije ni politika ni ekonomija, nego samo sir. Nikad ne bi stvorio i održao svoj sir da je podlegao socijalističkom javašluku i kapitalističkoj pohlepi. Da, Dragutin Drk obogatio se u onim mutnim pretvorbenim i ratnim vremenima: u tranziciju je ušao kao zaposlenik tvrtke, a iz nje je izašao kao vlasnik i bogataš – kao i mnogi drugi. Ali njemu to nije bilo prolazno zanimanje, nego sudbina, i nije poput drugih prodao svoj biznis i strpao novac u džep, ili firmu otjerao u bankrot, nego je ostavio kompaniju s 3,5 tisuće zaposlenih i pet tisuća kooperanata.
(…)
Nije ni kao novi soj menadžera išao iz firme u firmu, ne znajući ništa ni o jednoj, samo popunjavajući parazitski sloj srednjeg upravljačkog kadra – nudeći uokolo svoju bezvrijednu robu, poput one ušminkane mlade žene s početka priče. Ovdje se namjerno ne spominje nijedno ime tih tipova, jer nisu ništa učinili da bi ih bilo vrijedno oteti zaboravu, za razliku od majstora sireva čije je zvanje bilo plemenito kao i plava plijesan zbog koje ga pamtimo. Dragutin Drk je za sobom ostavio nešto famozno: Sir. Oni su ostavili Rupe. Autor izjavljuje da ne posjeduje nijednu dionicu Vindije, zaključuje Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
