Nedavno se studentica iz Zagorja na društvenoj mreži Reddit požalila kako joj se u Zagrebu rugaju zbog njezina naglaska. Rekla je i da ju profesori zbog toga opominju te da joj je jedan dečko rekao da je bila lijepa dok nije progovorila, a također i da je zbog toga počela razgovarati jedino s drugim Zagorcima, piše Boris Beck za Večernji list.
Kada se govori o standardnom jeziku, obično se u Hrvatskoj fiksiramo na dvije stvari: pravopis i leksik. Pravopis zapravo nije dio jezika, jer se jezik sastoji od riječi i gramatike, a način pisanja uvijek je podložan promjenama. No kod nas se pravopis uzdiže na nezasluženo visoko mjesto, pa se i u udžbenicima moje djece pogrešno navodi kao dio jezika, zbog čega kod nas vlada prava idolatrija pravopisa. Neprestano se izdaju novi i svatko u njemu želi ostaviti trag, pa smo došli do toga da grešaka više nema – uvijek se možete pozvati da je ono kako pišete pravilno barem u jednom od dvadesetak naših pravopisa. S riječima je slična zbrka, jer je najvažnije ne koristiti neku srpsku riječ, ali nije uvijek jasno koja bi to bila, a za peh baš je ona koja se zabranjuje vrlo često baš prava i lijepa hrvatska riječ.
Standardni jezik je zamišljen da bude znak kulture i obrazovanosti
Pa dok u pitanjima vokabulara i pravopisa vlada zbrka, u naglascima je totalni kaos. Standardni jezik predviđa štokavske naglaske, koje većina ljudi u Hrvatskoj ne zna jer živi na kajkavskim i čakavskim područjima. Još gore, i ne žele ih znati jer su ti krajevi baš najrazvijeniji, i medijski najaktivniji, zbog čega odande na štokavska područja gledaju kao daleka, ruralna i prekogranična – ukratko, nimalo prestižna. Standardni jezik je zamišljen da bude znak kulture i obrazovanosti, a kod nas je obratno jer ljudi više cijene svoje domaće govore nego ono kako se govori na televiziji i radiju – odnosno, trebalo bi se govoriti, jer i tamo već odavno ne njeguju standardni štokavski pravogovor.
Naša studentica iz Zagorja nedvojbeno je žrtva jezičnog nasilja. Njezini kritičari ne vide standardni jezik kao alat sporazumijevanja, nego kao izgovor za ponižavanje nekoga tko ne vlada njime besprijekorno. U obratu, tipičnom za cijelu Europu, baš ona koja je visoko obrazovana, to jest to će tek postati, ne vidi nikakav razlog zašto bi govorila standardno i više cijeni svoj materinski naglasak. Govornici standarda je odbacuju, ali odbacuje i ona njih te se zatvara u svoj lokalni krug.
Poučan slučaj
Slučaj studentice iz Zagorja poučan je jer pokazuje što se dogodi kad cjelokupnost jezika, u svom bogatstvu njegovog teritorijalnog, socijalnog i osobnog raslojavanja i umnožavanja, svedemo na standardni varijetet. Standard je samo malen dio jezika, važan, ali ne i neophodan, i ima točno određeno mjesto, a to je službena komunikacija. U našem dobu, u kojem je baš privatno postalo javno, službenost gubi na cijeni. I to još u zemlji gdje su svi ponosni na svoju zavičajnost, i gdje je se nitko ne trudi sakriti.
Naravno, standardni jezik je važan i ja bih svakom preporučio da njime ovlada što bolje može, pa i našoj studentici iz Zagorja, jer si tako povećava komunikacijske kompetencije. Ali standard ne bi smio postati babaroga i sredstvo tlačenja. Ne možemo govoriti djeci: Ako ne budeš bio dobar, morat ćeš govoriti na standardu. Jer danas vlada bitka za svakog čovjeka u svim područjima, pa se i standard mora boriti za svoje govornike. Prijetnje i vrijeđanja tu neće pomoći, bolje bi mu bilo da se učini simpatičnim.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
