Vjera Hrvata u prirodna preobilja, koja se mogu nesmiljeno raubati, raubati i raubati, dirljiva je. Sjećate se manije skupljanja smilja, kad je dolazilo do pravih pljačkaških pohoda i obračuna na kamenjaru, samo da bi se što brže obogatilo na mirisnom ekstraktu? Ali onda su lopovi miješali eterično ulje sa suncokretovim, i sve je propalo za par godina. Sad je sezona branja predragocjenog jesenskog šafrana, pa se već jedan kreten otrovao jer je pokupio hiperotrovni mrazovac, gotovo identičan, tako da ga je u zadnji čas spasila gorska služba. I dok čekam vijesti o novim trovanjima gljivama, čitam panične naslove po portalima, kako bračka plaža Zlatni rat mijenja oblik. To me zbunilo – pa zar ne mijenja oblik stalno, piše Boris Beck za Večernji list.
Ta plaža visi s južne strane otoka kao neki visuljak, kao neki, no, pa muški spolni organ, i pod utjecajem vjetra i mora klati se malo lijevo, malo desno. Kad sam prvi put bio u vojsci, bio je neki simpatični desetar iz Makedonije, sa žutim brkovima, koji je sve naredbe izdavao s osmijehom, pa se čovjek ne bi na njega mogao ljutiti. A kad bi naišao na nekog neurednog, spetljanog i sfufljanog vojnika, rekao bi kroz smijeh, na lošem srpskom: Ti smotan si ko moj kur! Baš tako izgleda sad Zlatni rat, a kako im je to glavni turistički mamac, jasno mi je da je na Braču nastala panika. Sasvim je drugo na turistički plakat staviti onaj moćan šljunčani falus, kako bi turisti pohrlili na njega, nego neko jadno smotano stvorenje, sfrkano kao svinjski rep.
Peticija. Protiv koga?
Čak potpisuju i peticije, ali protiv koga? Jedni misle da su krivi nautičari koji sidrima sastružu alge s dna, pa da je to poremetilo kretanje šljunka iz mora prema plaži; drugi smatraju da se poremetio ritam juga, lebića i maštraluna pa da im se zato glavna turistička atrakcija naherila na jednu stranu; treći nagađaju da je pretjerana izgradnja kuća spriječila slijevanje oborinskih voda s kopna, pa da se zato žalo ne dohranjuje kako bi trebalo. A sve im je to još prije dva desetljeća predvidio domaći čovjek, brački multimedijski umjetnik Ivica Jakšić Čokrić, poznatiji kao Puko.
On je 2003. organizirao umjetničku akciju pod nazivom Premještanje plaže Zlatni rat izvan dometa birokratskih struktura, kada su mještani sastavili živi lanac i u kantama prebacivali žalo u središte mjesta. Britanski pisac Oscar Wilde je rekao da ne oponaša umjetnost život, nego da život oponaša umjetnost, pa je i ovaj put umjetnik bio vidovit: zapravo bi Zlatni rat trebalo evakuirati iz nepovoljnih turističko-pedološko-maritimnih uvjeta i prebaciti na sigurno mjesto.
>Beck: Plenković i Milanović u ulozi Franje i Ane Šafranek
I to je Puko već bio napravio. Godine 2004. prodavao je u Splitu Zlatni rat arapskom šeiku, da bi potom tu istu plažu (djelomično) premjestio i u Motovun, a meni se najviše svidjelo kad je 2008. u Bolu na tezgi prodavao kamenje s te glasovite plaže, manje jeftinije, a veće skuplje, i još im je stalno povisivao cijenu, sve pod motom Kupujmo hrvatsko dok ga još ima (prodaja žala na štandu).
Puko je prekaljeni borac i prvoborac protiv turizma, za što je svakako zaslužio da mu bude uručena prva Antituristička spomenica, čim bude uvedena. Znam, boli gledati Zlatni rat koji više ne strši onako ravno i potentno, nego je zapetljan kao kur onog davnog desetara Jugoslavenske narodne armije. Ali priroda je jača od nas i tu se ništa ne može. Proždrljivcima su zasluženo posluženi mrazovac i lude gljive. Umjesto da pišemo peticije protiv vjetrova i struja, protiv sidara i oborinskih voda, možemo izvući pouke iz Pukinih akcija: prodaja hrvatskog ne može ići u beskraj, a pohlepa ima granice – njih ne određujemo mi nego priroda. Ne pripada Hrvatska Hrvatima, nego Hrvati Hrvatskoj, i o njoj ovise. Zemlju se ne može strpati u džep.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
