Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu? – ta se obavijest odnedavno pojavljuje ispod članaka na jednom vrlo čitanom hrvatskom portalu. Kad kliknete na nju, otvori vam se e-mail koji možete uputiti redakciji. “Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?” – poruka je koja već dugo stoji na jednom drugom portalu, možda i najčitanijem u Hrvatskoj. Iza tog linka otvori vam se kao poveznica još zgodniji e-mail, jer ga možete napisati redakciji anonimno, samo morate potvrditi da niste robot. Čini se zgodno i korisno: uspostavlja se veza s čitateljima, dijele se informacije, ispravljaju pogreške, korisnici nisu samo pasivni konzumenti nego aktivno kreiraju sadržaj – i svi su na dobitku, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Čini se, ali nije. Zamislite da dođete mehaničaru i da na garaži bude nalijepljena obavijest na kojoj piše: “Ako znate više o popravljanju automobila ili ste primijetili pogrešku našeg mehaničara, molimo vas da obavijestite upravu”. Mislim da bih se odmah okrenuo i vratio na parking pred kućom, digao auto na cigle kako se radilo nekad, pa sam zamijenio ulje u kočnicama. Ili da dođete liječniku, a u čekaonici, između uokvirenih reklama za lijekove, stoji plakat sljedećeg sadržaja: “Ako znate više o medicini ili ste primijetili pogrešku našeg liječnika, molimo da o tome obavijestite sestru”. Pa ja bih radije otišao Braci na Srebrnjak da me gleda iz one svoje alabasterne sobe ili onoj babi u Bosnu koja liže ljudima oči, nego da me takav pregledava. Bilo bi to krajnje potkopavanje autoriteta stručnjaka, i izlaganje svakom mogućem amaterizmu, i sigurno nitko normalan ne bi takvu obavijest stavio da je čitaju njegove mušterije, ma kakvim se poslom bavio. Zašto onda redakcije baš najčitanijih portala misle da je poželjno potkopavati autoritet svojih novinara?
(…)
Jer nije dužnost nijednog urednika da svoje novinare denuncira, nego da im stvori uvjete da rade svoj posao najbolje što mogu. Kako se to radi, vidjeli smo recimo u slučaju Boston Globea kada su njihovi novinari 2002., razotkrili prikrivanje pedofila u Crkvi: seriji slavnih novinskih članaka prethodili su mjeseci istraživanja, tijekom kojih su novinari imali potpunu slobodu da napuštaju redakciju i slijede tragove po miloj volji, a da ih nitko od nadređenih ne maltretira i poziva na red. Međutim, što mogu novinari ako od njih šefovi traže da svaki dan na internet postave deset, dvadeset ili trideset članaka? To se ne može nikako drukčije nego prepisivanjem i krađom tuđih tekstova, koji su već ionako prepisani i ukradeni.
I onda na svim portalima piše isto, svuda su isti članci i iste fotografije, isti su naslovi, čak su i faktografske i pravopisne pogreške iste, a nešto važno i izvorno može se objaviti samo slučajno. Jer ako morate svakih deset ili dvanaest minuta objaviti članak, to je kao da lovite guske u magli, po mraku, zavezanih očiju. Nikakvo čudo da onda čitatelji znaju više i bolje od takvih članaka – i da više ne cijene ni novinare ni novinarstvo.
(…)
Novinari su bačeni anonimnim komentatorskim zvijerima u ralje, a najviše je stradala istina. I još nešto. Ako znate o ovoj temi više od mene, ili ste pronašli kakvu grešku u članku, za ime svega, nemojte to nikome reći, zaključuje Boris Beck u kolumni za Večernji list.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
