Naše doba smatra se prosvijećenim, pa je otuda i razum glavna osobina koja se cijeni u društvu. Zato i ne čudi što je pamet postala roba za široku upotrebu. Ako pogledamo društvene mreže, medije, politiku, vidjet ćemo jednu veliku arenu u kojoj se svi nadmeću oko toga tko je pametniji. Ne tko je pošteniji, časniji, ponizniji, obzirniji – to su bile vrline za neke druge epohe i neka druga vremena – već baš tko je pametniji, piše Borislav Ristić za Večernji list.
Ali, ako imamo u vidu kako ovaj svijet vode oni najpametniji, ispada paradoks – da ne kažem, ispada glupo – kad vidimo kako taj svijet pomalo odlazi k vragu. Ispada kako nas, pored toliko cijenjene pameti, ne zaobilazi nijedna nevolja ili glupost koja nam se mogla dogoditi. Od korona-ludila do ludila rata i globalne ekonomske krize, ništa nas nije zaobišlo. Kao da svijet vodi neki zatucani glupan, a ne prosvijećena elita pametnih.
U čemu je, dakle, problem? Ne možemo za probleme stalno optuživati glupost i zatucanost, ako smo okruženi sve samim pametnjakovićima. Pored svih novaca uloženih u medicinsku i farmaceutsku industriju, imamo najgore vođenu zdravstvenu krizu u povijesti. Pored svih centara za mir, toleranciju i razumijevanje među ljudima, mi stalno ratujemo. Pored toliko učenih ekonomista, ekonomija nam stalno kleca.
Možda je problem, onda, u pameti?
Pametni ljudi su skloni vjerovati kako ih njihova pamet štiti od gluposti i iracionalnih vjerovanja. S jedne strane je, kaže se, znanje, dok je s druge strane vjerovanje. Samo nas znanje može spasiti od pogrešaka kojima nas vodi slijepo vjerovanje. Pametni ljudi smatraju kako se oni nalaze s ove strane te podjele, dok su na drugom kraju oni glupi, koji se vode vjerovanjem a ne razumom.
Takvo pak uvjerenje vodi u stanje duha koje su stari Grci nazivali hubris, a kršćani gordost. Oni koji vjeruju kako je pametno oslanjati se samo na pamet, ubrzo prestanu ispitivati racionalnost svojih uvjerenja, vjerujući kako je svaki njihov stav oličenje suhe racionalnosti. Sljedeći korak je slijepo slijeđenje svake ideje koju propagira neki pseudointelektualni starletan kao najlakši način da se ispadne pametan.
Međutim, ta vrsta vjere u racionalnost kao pouzdan alat za rješavanje izazova s kojima se susrećemo puka je iluzija. Pamet nije od neke koristi za život. Pametni ljudi su jednako podložni glupostima kao i svi ostali. O tome nam povijest daje pregršt primjera. Isaac Newton je pokušavao od olova napraviti zlato i razbijao glavu oko eliksira mladosti. Najgore totalitarne ideologije, uostalom, smislili su pametni ljudi.
(…)
Zapanjujuće je, u stvari, koliko je pametnih ljudi poklonilo svoju vjeru tako okrutnim i sirovim ideologijama poput fašizma ili komunizma. Mnogi od njih su za te ideologije vezali svoje karijere i bez razmišljanja na njihov oltar položili sav svoj intelektualni i moralni kredibilitet. Ponekad se čini kako se intelektualna povijest dvadesetog stoljeća može sažeti u onoj Orwellovoj kako “u neke gluposti mogu samo intelektualci vjerovati”.
Pamet nije garancija racionalnog ponašanja
Pogrešno je vjerovati da je nečija pamet garancija kako će i njegovo ponašanje biti racionalno. Također je pogrešno vjerovati da pametni ljudi uvijek za svoja uvjerenja traže utemeljenje u činjenicama. Ako netko pametan vjeruje u gluposti kao što su socijalizam, multikulturalizam ili u Covid-potvrde, iluzija je vjerovati kako ćete ga uvjeriti u suprotno samo ako mu podastrete činjenične argumente.
Naše doba u svom temelju ima pogrešnu pretpostavku kako je čovjek racionalno biće. Čovjek, navodno, želi zadovoljiti osnovne materijalne potrebe i da ga se pusti na miru. Iz te pretpostavke slijedi i naše obožavanje racionalnosti kao kakvog božanstva, a u političkom smislu, poklanjanje naših sudbina u ruke onih koje smatramo pametnim i stručnim ljudima. Zaista, ništa gluplje od toga nismo mogli učiniti.
Ljudi su u osnovi iracionalni. Predrasude i navike su naši glavni vodiči u životu. Vjerujemo kako smo mi centar svijeta i kako svijet ima neki plan za nas. Jednako glupi kao i pametni. I tu je korijen krize kroz koju prolazimo, ali i razlog zašto sve ovo neće dobro završiti.
Elita na vlasti vjeruje kako je ona na “pravoj strani povijesti” i kako su njihova planovi inspirirani samom providnošću. Njih ne zanimaju činjenice, niti razmišljaju o posljedicama svojih postupaka. Sebe vide kao dar s neba. A u stvari su samo odabir naše prosvijećene iluzije o pameti kao glavnoj vrlini. Stvarno nismo mogli gluplje odabrati.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
