Ljeto je, vrijeme je odmora i putovanja. Talijani to zovu ferragosto, doba godišnjih odmora, kada ništa, osim nekih osnovnih službi, ne radi. Svi su otišli nekamo, predani tome da bar na trenutak ostave svoje brige za sobom i potraže neki kutak u kojem će se moći ljudski odmoriti i zaboraviti na svakodnevne obaveze, piše Borislav Ristić za Večernji list, u kolumni koju djelomice prenosimo.
Svima nama treba odmor. Bit je u tome kako ga pronaći. Zato, kao i kod svega drugoga, prvo treba dobro odmjeriti između želja i mogućnosti. Ne treba biti nezadovoljan nečim što ne možeš jer, na kraju, kamo god da odeš, nosiš i sebe sa sobom. Tako, ako potegneš iznad mogućnosti i odeš na odmor koji si ne možeš priuštiti, samo ćeš povećati svoje nezadovoljstvo. Tada se ni tih sedam dana ne možeš opustiti ako znaš da ćeš to opuštanje otplaćivati odvajanjem od usta idućih sedam mjeseci. Kada su jednom Sokratu rekli kako nekog čovjeka putovanje nije nimalo promijenilo nabolje, Sokrat je odgovorio kako ne sumnja u to, a da je razlog u tome što je ovaj ponio i sebe sa sobom na put. Netko tko je zadovoljan samim sobom može biti sretniji i s nogama u lavoru od nekoga tko ima sve i brčka noge u najljepšem moru. Od sebe sama ne može se pobjeći i ne može se kupovati mir traženjem potvrde u izvanjskom.
Doduše, svi znamo da novac ne kupuje sreću, ali da ipak čini siromaštvo podnošljivim pa ovu filozofsku mudrost ne treba generalizirati, ali je svakako važno naći mjeru i ne pružati se previše preko onoga koliko možemo dobaciti. Stoga je jedna od najvažnijih stvari kod putovanja ne nositi na put svoje nezadovoljstvo samim sobom.
Uostalom, čak i ako niste nikamo otputovali, i to može imati svojih prednosti. Nekako kao da se lakše vozi kroz grad, manje su gužve u trgovini, nema redova u pošti. Odjednom kao da je čitava infrastruktura grada samo vama na raspolaganju. Dok shvaćamo kako su nas planeri naših života strpali u košnice koje su triput manje od optimalnog, samo to oslobađanje od gradske vreve pruža nam znatnu količinu ugode.
(…)
“Svijet je knjiga, a oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu”, govorio je sv. Augustin. Pravi su putnici oni koji idu kroz život i svakoga dana nešto novo nauče. No treba znati i putovati. Ako smo tek puki turisti, onda unaprijed sebi postavljamo granice. Kao što je govorio Chesterton, “putnik vidi ono što vidi, dok turist vidi samo ono što je došao vidjeti”. Zbog toga se još i kaže kako “turisti ne znaju gdje su bili, dok putnici ne znaju kamo idu”. Dakle, za pravo iskustvo putovanja ne treba nositi puno stvari. Jasno je da za pravi odmor turist u nama treba osloboditi što više mjesta za putnika u nama.
Kod svakog putovanja ipak je najzanimljiviji onaj dio vezan za povratak kući. Taj povratak je ono što putovanju daje smisao. To je onaj osjećaj kada se vraćate svom domu i “naslanjate glavu na stari, poznati jastuk”. A opet, kao da se sve promijenilo. Taj je povratak to uzbudljiviji što ste se vi više promijenili i na svijet sada gledate drukčijim očima. Putovanje je uvijek unutarnja avantura duha koji se mijenja nabolje. Kada je prijatelj jednom zatekao Chestertona kako se sprema na put, upitao ga je kamo odlazi, a ovaj mu je odgovorio da putuje za London preko Pariza, Heidelberga i Hamburga.
Kada ga je ovaj upozorio kako se već nalazi u Londonu, odgovorio mu je da je to netočno, jer on sada ne vidi ni London ni kvart Battersea te da zato i odlazi na put. “Smisao putovanja nije u odlasku u stranu zemlju, već u odlasku u svoju zemlju kao u stranu zemlju.” To je promjena koja nam daje nadu kako se stvari mogu mijenjati nabolje. Jedina sigurnost da smo još uvijek mentalno zdravi je sklonost pronalaženju dobroga u svemu. U današnje vrijeme to nekima može zvučati ludo, nekima naivno, drugima kao puko zanošenje, ali u tome i je sav vic – vidjeti dobro koje daje nadu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
