Visoki kazneni sud prije nekoliko je dana potvrdio presudu o sedmogodišnjoj kazni zatvora maloljetniku (starijem od 14 godina) koji je nasmrt izbo drugog maloljetnika, k tome osobu s invaliditetom. Ubojstvo je bilo iznimno brutalno – žrtvi je nanio oko 100 uboda nožem.
Izvještaj o tome čitala sam na portalu sudovi.hr, gdje su mi bili posebno zanimljivi izvadci iz psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja, iz koje se vidi da je maloljetnik zlostavljan i zanemarivan kao dijete, piše prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander. U presudi je navedeno:
„Maloljetnik, u vrijeme počinjenja kaznenog djela 17-godišnjak, koji do tada nije iskazivao probleme u ponašanju niti se neprimjereno ponašao, a bio je smanjeno ubrojiv u vrijeme počinjenja djela zbog svoje strukture ličnosti i kumuliranog emocionalnog stanja. Također, je ispravno cijenjeno da je odrastao u iznimno rizičnim i nepovoljnim obiteljskim okolnostima u kojim je postojao emocionalni, psihički, te fizički i odgojni pedagoški oblik zanemarivanja i zlostavljanja od strane roditelja i vršnjaka. Ujedno, maloljetnik je bio izložen iznimnoj fokusiranosti žrtve na njega, koji je tražio njihov zajednički susret te je i inkriminirano postupanje bilo uslijed pražnjenja kumuliranog emocionalnog naboja. Kao otegotnu okolnost ispravno je prvostupanjski sud cijenio da je maloljetnik žrtvi nanio iznimno veliki broj ozljeda koji nadmašuje uobičajeno usmrćenje na okrutan način pa se radi o izrazitoj bešćutnosti jer je maloljetniku žrtva bila nevažna i beznačajna, a žrtva je bila invalidna osoba, što je maloljetniku bilo poznato.“
Kumuliranje traumatskih iskustava u djetinjstvu
Možemo se pitati što je to što je dovelo do kumuliranog emocionalnog naboja koji je praznio kroz ubojstvo?
Iz psihologijsko-psihijatrijskog vještačenje je razvidno da je taj mladić doživio razvojnu traumu tj. da je bio izložen dugotrajnim, nepovoljnim, štetnim iskustvima u djetinjstvu u interakciji sa skrbnicima i odraslim osobama, ali i s vršnjacima. Zlostavljanje, zanemarivanje, ovisnosti roditelja, obiteljsko nasilje, izdvajanje iz obitelji, gubitak roditelja, napuštanje djeteta… sve to dovodi do kumuliranja traumatskih iskustava koja svakom djetetu moraju biti teška, narušavaju mu osjećaj sigurnosti, predvidljivosti, koja dovode do loše slike o sebi, potiču osjećaj bespomoćnosti i sliku svijeta kao nesigurnog mjesta.
>Kako se riješiti traume iz djetinjstva?
Takva iskustva predstavljaju prijetnju preživljavanju djeteta jer je dijete ovisno o roditeljima i njihovoj zaštiti. Djeca nemaju razvijene mehanizme suočavanja sa stresom i traumom, ne mogu kognitivno razumjeti niti uzroke niti posljedice traume, ne znaju gdje i od koga bi tražili pomoć, ne znaju ili ne mogu pobjeći od opasnosti, posebno ako je izvor opasnosti roditelj koji bi trebao brinuti o njemu. S obzirom na to da sva djeca imaju potrebu za slikom dobrog i idealnog roditelja, oni ne okrivljuju roditelje za njihova ponašanja već okrivljuju sebe, potiskuju ili se disociraju od neugodnih osjećaja, a često se kao mehanizam obrane i identificiraju sa zlostavljačem.
Nedostatak empatije
Tako da možemo reći da razvojne traume djeluju na to kako to dijete, a kasnije odrasla osoba vidi sebe, svijet oko sebe i odnose s drugima. Odrastajući na takav način djeca ne dobiju empatiju, tj. razumijevanje svojih potreba, osjećaja i emocionalnih stanja od strane skrbnike, pa se tako niti oni ne mogu kasnije neposredno uživjeti u emocionalna stanja, mišljenja i ponašanja drugih ljudi. To predstavlja rizik da neće doći do adekvatnog njihovog prosocijalnog i suradničkog ponašanja. Oni doduše mogu imati kognitivnu sposobnost da uđu u nečiji um (psihopati), ali nemaju sposobnost ulaska u emocionalna stanja drugih, pa onda nemaju niti suosjećanja za njihovu patnju. Ono što nisu dobili ne mogu niti dati. I zato je moguće da ubiju drugoga, na brutalan način, jer ih njihova patnja ne dira i neće ih zaustaviti u tom napadu. Ljudi s razvijenom empatijom prestanu raditi drugoj osobi ono što vide da im nanose bol.
Empatija je usko povezana s privrženošću
Empatiju možemo razumjeti i kao prijelaz brige odraslih o djeci na dječju brigu o drugima. Djeca već između 2 i 3. godine starosti pokazuju empatiju i mogu gledati iz perspektive drugih ljudi, pa tako, ako se mama ili tata rastuže, udare, porežu, dijete im dolazi „ljubiti bolu“ ili ih želi utješiti pa im, primjerice, donose im svoju najdražu igračku.
>Prof. Miliša: Traume, osim kao izvorišta problema, možemo gledati i s pozitivne strane!
Empatija je usko povezana s privrženošću. Uči se u kontekstu sigurnog odnosa, imitiranjem roditeljskog ponašanja, usvajanjem vrijednosti i ponašanja roditelja, kroz iskustvo recipročnosti u ranim odnosima (i dajem i primam), i kroz razvoj pozitivnog osjećaja o sebi. Znači suradnja s drugima, briga i empatija se uče u odnosu sigurne privrženosti, a sigurna privrženost je protektivni faktor u zdravom psihosocijalnom razvoju koji sprječava antisocijalna ponašanja poput napada na druge, nepoštivanja socijalnih normi…
U obitelji se uči prva slika o sebi i svijetu oko sebe. Djeca koju ljubav boli, koja nisu dobila ljubav na takav način, prihvaćanje, dobru sliku o sebi, osjećaj pripadnosti, koja su izložena nasilju u obitelji, ovisnostima i psihičkim bolestima roditelja…. ta djeca su rizična za razvijanje antisocijalnih ponašanja.
Specijalisti za ublažavanje kazne istražuju djetinjstvo osuđenika
U SAD-u već neko vrijeme djeluju tzv. specijalisti za ublažavanje kazne, koji istražuju djetinjstvo i prošlost osuđenika na smrt, tražeći rana negativna iskustva koja su mogla dovesti do kasnijeg zločinačkog ponašanja. U nekim slučajevima nalaze takve elemente životnih priča osuđenika na smrt da im sustav iskaže milost – smrtna se kazna preinačuje u kaznu doživotnog zatvora. Nazivaju ih i „trauma detektivi“. O tome je prije nekoliko dana Guardian objavio opsežnu reportažu.
Kod većine osuđenika na smrt se otkrije upravo niz traumatičnih događanja u djetinjstvu. Njihove su se rane traume akumulirale, kod njih nije razvijena empatija, a okolina i sustav im nisu dali nikakvu podršku za njihove dječje rane. U tom članku u Guardianu se navodi i neuroznanstveno istraživanje iz 2020. koje je pronašlo da PTSP može prouzoročiti promjene u amigdali, dijelu mozga koji se odnosi na emocije, a čije promjene dovode do većeg stupnja agresije. Naglašava se razlika – između objašnjenja i opravdanja. Objašnjenje njihovog ponašanja naravno da nije i opravdanje tog ponašanja ali nam treba biti opomena i upozorenje – da su djeca – žrtve zlostavljanja i zanemarivanja u puno većem riziku da i sami jednog dana postanu agresivni i antisocijalni.
Kao društvo moramo preuzeti veću odgovornost za djetinjstvo naše djece
Kao društvo moramo preuzeti veću odgovornost za djetinjstvo naše djece, za rano otkrivanje rizične djece i rizičnih obitelji, a posebno za podučavanje vrtićke i školske djece empatiji, suradnji i pomagačkom ponašanju što će im pomoći (ako to nemaju u obitelji) da se razviju u emocionalno tople, brižne osobe koje znaju uspostaviti i održavati prijateljske i suradničke odnose pa i ljubavne veze. Smatram da bi zbog toga u školama trebao postojati predmet Empatija u kojem bi se kroz strukturirane sadržaje djecu učilo i tim vještinama.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
