Prof. Miliša: Traume, osim kao izvorišta problema, možemo gledati i s pozitivne strane!

Zlatko Miliša
Foto: snimka zaslona
Zašto traume ne smijemo sagledavati samo s negativog stanovišta?

Dominantni pristup u psihologiji traume je onaj koji traume tretira kao prediktor (osobnih i socijalnih) teškoća. Takav pristup traumatska iskustva prikazuje kao izvorište kasnijih problema, osobito kod antisocijalnih ponašanja i depresivnih stanja. Takav pristup mi nikada nije bio zanimljiv, a i poprilično je jednostran! Evo (i) zašto…
Artur Jores, u knjizi “Čovjek i njegova bolest”, tvrdi da čovjek današnjice “ne voli trpjeti i stoga promašuje moć dozrijevanja koju u sebi nosi patnja.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada čovjek u paklu života pronađe smisao života, tada otkriva misterij života. Anselm Grün u knjižici “Nisi napušten” otkriva što nam bolest poručuje: “Iskoristi vrijeme koje ti bolest daruje. Možda ti bolest pruža predah kojeg si sam nikad ne bi priuštio.” Grün upozorava da u kriznim stanjima bolje vidimo ono što nas je “do tada obilježilo, koje promjene i preobrazbe sada predstoje…” Sofolko poentira: “Tko nije ništa pretrpio, ne smije savjetovati!”

Osobno iskustvo

Već tri godine se uspješno borim s “uljezom”. Početkom kolovoza prošle godine opet mi je otkriven novi recidiv. Uslijedila su nova zračenja, a u istom mjesecu dobivam novi nalaz – tri metastaze na plućima i nova tri zračenja u istom mjesecu. Ukupnio 44 u tri godine.

Nikada nisam posustao. Nisam bio na bolovanju, ali imao sam svo vrijeme i nastavu. Tih godina, (u vrijeme ljeta, baš u vrijeme godišnjih odmora) nisam mogao pričati gotovo četiri mjeseca, a(li) vratio sam se pisanju kolumni, intenzivirao pisanje znanstvenih članaka, a napisao sam (čak) i tri knjige. U nemoći govora dobio sam novi polet u pisanju. Govorim uz pomoć govorne proteze koju je često trebalo mijenjati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svoj novi rođendan imao sam 6. listopada 2022. kada sam na auocesti iz Osijeka prema Zagrebu (negdje kod skretanja za Našice i Đakovo) vidio vozilo u ogromnoj brini (iz suprotnog smjera) koje gubi kontrolu i ruši 30 m zaštitne ograde. Najveći dijelovi su pogodili baš moje vozilo i to u predjelu glave. Lim vozila je ulupljen do neprepoznatljivosti, šoferšajba se raspukla u miliujun komadića. Jedan dio ograde je volan vozila slomio. Gledao sam smrti u oči. Čudom nisam oslijepio i (opet) čudom sam preživio. Sve to sam shvatio kao (životni) križ kojega mogu i moram nositi.

Stoički sam podnosio negativne vijesti, silna zračenja, a najviše zbog toga jer vjerujem (i u čuda), a osjećao sam moralnu dužnost da ostanem uspravan i za sve one koji su molili za moje ozdravljenje. Iznenadilo me koliko ljudi mi je željelo pomoći, na različite načine. Imao sam podršku bliskih ljudi i snažan osječaj zahvalnosti dragom Bogu za sve milosti koje mi je dao! Ovdje citiram svećenika Henrija Nouwena koji kaže: “Kada naše rane postanu izvor iscjeljenja postali smo ranjeni iscjelitelji.”

Postraumatski rast

Ljudi koji su prebrodili najveće boli sastavljaju liste prioriteta u životu, prestaju se opterećivati životnim trivijalnostima i/ili nerazumijevanjem drugih.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tvrdnju da osobne katastrofe postaju temelj osobnog razvoja otkriva psiholog Kazimierz Dabrowski u knjizi Personality Shaping (Oblikovanje osobnosti), u podnaslovu “Through Positive Disintegration” (Kroz pozitivnu dezintegraciju). Osobne traume, padove, boli… samo prividno vode lošim posljedicama (dezintegracije). Dabrowski tvrdi da na “najvišim stupnjevima višerazinske dezintegracije” pojedinci svojom voljom ulaze u samopropitivanje, a potom se posvećuju (samo)razvoju do tada zatomljenih vlastitih potencijala.

Taj proces sazrijevanja zahtjeva vlastito preispitivanje bolnih iskustava te otkrivanje novih izazova i smisla života. Takva osoba analizira posljedice osobnih padova i mnogih neugodnih iskustava, a potom otkriva (pozitivna) iskustva koja postaju ključ osobnog rasta. Suprotno Maslowljevoj teoriji, Dabrowski tvrdi da osobne tragedije, patnje i slični procesi dezintegracije postaju (kod pojedinaca) glavni put do samoostvarenja.

iktor E. Frankl, svjetski priznati psihijatar i autor jedne od najprodavanijih knjiga, “Čovjekovo traganje za smislom”, opisuje iskustvo kada je, unatoč stalnim patnjama pronašao u najtežim životnim sitacijama smisao života. “Iz ruševina se najbolje vide zvijezde”. (Frankl)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada osoba aktivno razmišlja o posljedicama traumatskog iskustva, ima veći potencijal za osobni rast. Cilj nije zaboraviti traumu nego se znati nositi s njenim izazovima! Posttraumatski rast je doživljavanje i percepcija traumatskih iskustava na način koji poboljšava osobni razvoj i rast.

Van der Kolk u knjizi “The body keeps the score: Brain, Mind, and Body in the Healing of Trauma” smatra da je za prevladavanje trauma (naj)važn(ij)a konvergencija tijela i psihoemocionalnih stanja. I povijesna iskustva su nas podučila da bez solidarnosti, altruizma i empatije brojni ljudi ne bi preživjeli.

Važnost podrške najbliže okolone

Brojni psihoterapeuti otkrivaju da se životni preokreti kod ljudi događaju kada se suočavaju sa životnim traumama. “Krizne situacije izvlače iz ljudi ono najbolje” (Rutger Bregman u knjizi “Ljudski rod”).

Govor o boli je “prvi znak ozdravljenja” (Đuro Šušnjić). Da nemamo teških dionica u našim životima ne bismo upoznali svoje potencijale, ali ni upoznali pravo lice drugih. “Nisu tragični naši padovi. Tragično je samo ako se ne želiš podignuti. Nije tragična patnja, prezir ljudi.., tragično je samo ako se ne želiš iz toga dizati… Treba uvijek znati gledati preko zida patnje.” (Tomislav Ivančić, Gdje je izlaz)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Postraumatskom razvoju pogoduju podržavajući odnosi kada se osoba uvjeri da joj bliske osobe šalju poruku: „Ovdje sam da ti pomognem i tu sam za tebe”! Henri J. M. Nouven u knjizi “Živjeti – ovdje i sada” je zapisao: „Brinuti se za drugoga znači: biti s njim, plakati, trpjeti i s njim osjećati… Riječi privrženosti i ljubavi trebamo iz dana u dan, kao kruh naš svakdašnji. One nas drže živima“. Osobe koje ne posustaju, usmjeravaju se na snagu vjere, pozitivnog su stava i/ili orijentirane na ono na što mogu utjecati. Takve osobe na probleme gledaju kao na izazove i sve čine da ublaže posljedice krizne situacije. Na krizu gledaju kao situaciju s kojom se mogu aktivno nositi.

Gabor Maté u svjetskoj uspješnici “Kada tijelo kaže ne” navodi istraživanja u kojima je dokazano da najviše stradava imunološki sustav kod najusamljenijih ljudi, konfliktnih odnosa te trauma iz djetinjstva… On ispravno konstatira da iznimno rijetko koja zdravstvena ustanova istražuje povezanost između bolesti pacijenata i stresova u njegovim životima.

Zašto je poželjno kada netko priziva patnju?

Jedan je mladić u SAD-a opisao svoje iskustvo boli. Opisuje patnje kroz koje je sa suprugom prolazio, bio frustriran i depresivan. Otkriva: “Život bez izazova i boli je život bez rasta. Danas ne samo da prihvaćam izazov i bol koja je povezana s izazovom i rastom, nego joj se čak i radujem. Neki ljudi misle da sam čudan, ali ponekad čak to i tražim: ‘Pošalji mi izazov Bože, za koji ti misliš da će riješiti svijet boli’.

Ja prizivam izazove jer trebam biti testiran, moram biti jači, moram rasti u rješavanju slabosti koje su u mom karakteru. Bol je predivna, a izazov je smisao života. Život bez boli i izazova jest život bez rasta. Gdje nema rasta postoji ustajala, nepokretna energija, a tako živi većina ljudi. Ako ih pitate što misle o svome životu, reći će ’sve po starom – svaki dan, isti dan’. Očekuju tek udobnost. Tvoja je svjetlost u boli, prihvati je, voli je i rasti iz nje.” Na kraju završava: “When life puts you in tough situations don’t say why me, just say try me” (Kada te život stavi u tešku situaciju, nemoj reći zašto ja, nego reci iskušaj me).

Snaga vjere u kriznim situacijama

Da nemamo teških dionica u našim životima ne bismo upoznali svoje potencijale, ali ni upoznali pravo lice drugih.

Čovjek u vjeri izdrži ono što izgleda neizdrživim. Kada ga drugi otpišu on se vrati životu. To najbolje opisuju (u ispovijedima) bivši ovisnici o teškim drogama.

Betty J. Eadie u predivnoj knjizi U zagrljaju svjetlosti iznosi svoju priču kada je doživjela kliničku smrt: “Po vodstvom Spasitelja naučila sam da je važno da sva iskustva prihvaćamo kao potencijalno korisna… Uvidjela sam da su mnoge moje bolesti bile rezultat mog depresivnog stanja ili osjećaja da nisam voljena. … a stalnim kuknjavama sam širom otvorila vrata negativnoj energiji”.

Brojni promjeri (čudesnih) ozdravljenja… daju vjeri Božansku moć. “Bez čuda, čovjek u svojoj slabosti teško uspjeva vjerovati.” (Renzo Allegri u knjizi Padre Pio: Čudesni život).

V. Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da se naš život sastoji od “faza progresivnog buđenja koje uključuju i duhovna otkrića…čak i tijekom bolnih osobnih tragedija, kriza, stresnih razdoblja, bolesti, boli i patnje”.

Danas sam preslušao najnoviju emisiju fra Marija Knezovića Agape u kojoj o svojoj patnji svjedoči dr. Nikolina… ”Iz patnje sam izašla humanija, bolje bih razumjela svakog čovjeka oko mene . Mene je patnja oblikovala. Smatram kad se patnji prepustiš uz Krista, da će te ona samo OJAČATI.”

O autoru

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale.

Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.