Dr. Josip Stjepandić, znanstvenik i pisac, potaknut političkim djelovanjem dr. Ivana Đikića, poslao je pismo Sveučilištu u Frankfurtu (naslovljeno na profesore doktore: Thomasa Edda Zimmermanna, Claudiju Büchel, Thea Dingermanna, Matthiasa Jahna, Stefana Müllera, Marcusa Willashecka i Joachima Curtiusa), koje donosimo u cijelosti:
Moguća povrjeda etike po prof. dr. Ivanu Đikiću
Štovani dame i gospodo,
predmet moje prijave je krivo postupanje dr. Ivana Đikića, profesora na Sveučilištu u Frankfurtu. Ako on više nije član Vašeg Sveučilišta, onda molim ignorirajte ovu prijavu.
Moja prijava odnosi se na političko djelovanje gospodina Đikića u Hrvatskoj, koje po mojemu dubokom uvjerenju trajno škodi ne samo njemu samome, nego i Vašem Sveučilištu.
Nakon što se Hrvatska godine 1991. odrekla Jugoslavije i u sljedeće 4 godine u Domovinskom osloboditeljskom ratu obranila svoju neovisnost, zemlja je nakon godine 2000. pala u krizu, koja je dovela do duboke političke i gospodarske nestabilnosti nakon 2012. godine, kad je neokomunistička vlada opet preuzela upravljanje zemljom.
Ako je vjerovati mrežnoj stranici Vlade Republike Hrvatske, gospodin Đikić bio je bliski savjetnik omraženoga ministra znanosti i obrazovanja Jovanovića. Jovanović ne samo da je donio nekoliko bezumnih odluka (npr. ukidanje svjedodžbi na polugodištu), nego je sistematski izazivao sukobe s važnim skupinama u društvu poput Katoličke crkve. Kakav smisao ima takvo postupanje u zemlji s 88% katoličkog pučanstva, ostat će njegova tajna. Nije poznato da bi gospodin Đikić ikada kritizirao tu katastrofalnu Vladu (6. najgora prema globalnim statistikama) niti rekao kritičnu riječ o ministru Jovanoviću.
U to vrijeme pada i izručenje dvojice agenata jugoslavenske Udbe u SR Njemačku, osumnjičenih zbog ubojstva, koje je neokomunistička vlast najprije zaustavila, a onda pod masivnim pritiskom EU provela u djelo. Oni su u međuvremenu osuđeni na doživotnu kaznu zatvora zbog umorstva jednog hrvatskog disidenta. Ni u ovom slučaju nije poznata kritika gospodina Đikića na račun Vlade koju je godinama savjetovao.
Tijekom svoje ministarske službe gospodin Jovanović, liječnik, intenzivno je objavljivao znanstvene radove, više nego ikad ranije i to kao koautor s iskusnim znanstvenicima. To je odvratno postupanje uskoro postalo predmetom raznoraznih šala, pa je doprlo i do inozemstva. Tako sam odlučio prijaviti gospodina Jovanovića i njegovo društvance međunarodnome Komitetu za etiku u znanstvenom publiciranju (COPE) (u privitku) kao i Etičkome odboru Hrvatskoga sabora. U javnosti nije poznato da bi gospodin Đikić ikada ukorio svoga bliskog prijatelja zbog ovog postupanja, iako je teško povjerovati da on o tome ništa nije znao. On je to naprosto morao znati.
Jovanović je ostao u trajnome sjećanju, kad je u vrijeme dok je bio ministar dobio profesorsko mjesto na natječaju u kojem je bio jedini kandidat. Kad se to objavilo i izazvalo opće negodovanje, Jovanović je odustao od te pozicije. I u ovome slučaju gospodin Đikić je mudro šutio.
Naposljetku, neokomunisti su izgubili izbore koncem godine 2015. te su zamijenjeni labilnom vladom desnog centra. Predsjednik Vlade u odlasku Milanović, poznat po pripadajućem nadimku „Drug Neron“, obećao je „pakao“ svojemu nasljedniku.
Doista, izbori su naposljetku morali biti ponovljeni, sve inscenirano po neokomunističkim medijima. Jedan je ministar morao odstupiti, jer je bio prijavljen na gradilištu svoje obiteljske kuće, drugog je crna kapa koštala glave. Kad je prvi potpredsjednik Vlade javno iznio svoje sumnje o svrhovitosti arbitražnog postupka s mađarskom firmom MOL, bio je optužen za sukob interesa, pače i veleizdaju, te je brzo maknut s položaja.
Hrvatska je u međuvremenu doista izgubila arbitražu, ali o bivšem prvome potpredsjedniku Vlade nitko ne govori, jer postoji druga meta: ministar znanosti Pavo Barišić, filozof i pravnik s dvije diplome, njemačkim doktoratom znanosti kao stipendist Humboldtove zaklade, dulje vrijeme čelnik Paneuropske unije.
Gospodina ne poznajem i ako bih ga morao ocjenjivati po njegovoj karijeri rekao bih: tipičan, neprekidni, iznadprosječni, ali ne sjajni životopis.
Netom što je preuzeo ministarsku dužnost, kao i u prethodnim slučajevima iskopano je da je navodno kriv zbog plagijata počinjenog godine 2008. (8 godina prije nego što će postati ministar). Doista bile su podnesene dvije prijave protiv Barišića, koje su davno bile odbačene od etičkih povjerenstava na oba sveučilišta na kojima je radio.
Sad se prijavom protiv Barišića pozabavio daljnji odbor, onaj gore spomenuti Odbor Hrvatskoga sabora, kojeg su postavili neokomunisti. Taj se odbor odjednom proglasio nadležnim za taj slučaj, sam definirao pravila postupanja, te u žurnome postupku, bez vještačenja, odlučio da je prijava protiv Barišića djelomično utemeljena, jer jedan podrubak nije bio ispravno citiran u originalu. Tijekom odlučivanja odbor je napustilo 4 od 9 članova, koji nisu bili suglasni da se odluka prelomi preko koljena. U dva prijevoda spornog članka (dug točno 2262 riječi) podrubak je prije više godina ispravljen i to prije nego što su podnesene one dvije prijave.
Ona dva sveučilišta, koja su se našla preveslana, nakon toga su uložila tužbe Ustavnome sudu protiv Etičkog odbora Hrvatskoga sabora. Rektorski zbor je te tužbe podupro.
U takvoj situaciji svaki neokomunistički političar uzima si pravo Barišića prikazati kao plagijatora. Takvih izjava ima u tiskanim medijima, posebne emisije na televiziji, a da nijedan filozof od formata nije dao svoje stručno mišljenje o navodnome plagijatu.
Neokomunistički vučji čopor, koji bi kod svakog imalo slobodnomislećeg pojedinca morao izazvati gađenje i mučninu.
Ali ne kod gospodina Đikića.
Slijedom njegovih izjava, on je najprije osobno kontaktirao predsjednika Vlade Plenkovića i ultimativno zahtijevao da otpusti Barišića. Kad ga je ovaj odbio, onda je nastupio kao samozvani prijeki sudac u medijima i ustvrdio onako ex catedra da je Barišićevo postupanje „plagijat po definiciji“ te da ministar mora odstupiti. Tako je i Đikić ostao dužan odgovor, u čemu se sastoji plagijat, te nije reagirao, nakon što sam ga više puta pozvao, i u medijima, da to učini. U svojim istupima otvorio je sumnju da li uopće poznaje standard DIN 5008. To bi za jednog njemačkog profesora zapravo morao biti razlog da malo opreznije nastupa.
Nasuprot tomu, gospodin Đikić uporno ponavlja svoje optužbe. Svaka 3-4 dana pojavljuje se u neokomunističkim listovima, isto tako na stanovitoj televiziji stalni je gost, kao da njime upravlja nevidljivi uređaj, njegov osobni timer. U međuvremenu se postavlja pitanje, kako on uopće stigne nešto raditi kao profesor?
Teško mi pada povjerovati da gospodin Đikić posve slučajno dijeli argumentacijski lanac neokomunističkoga vučjeg čopora, nakon što je više puta bio upozoren na to. Presumpcija nevinosti kod njega izgleda ne postoji.
On očigledno nije svjestan katastrofalnog djelovanja svojih javnih istupa. Mome sinu nikad ne bih mogao preporučiti da studira kod jednog takvog profesora.
Kao što možete utvrditi na mrežnim izvorima, kao urednik u različitim znanstvenim časopisima u tehničkim disciplinama nisam neupućen u etiku pri publiciranju. Da bih dobio pregled, analizirao sam sporni članak uz pomoć specijalnog softvera. Podudarnost i sličnost bile su niske i to ne bi potkrijepilo početnu sumnju, da je članak u tehničkom području. Sličan rezultat dobio je neovisno od mene profesor Igor Čatić, moj bivši profesor iz Hrvatske. Ja se naravno ne smatram kompetentnim za prosudbu o mogućem plagijatu na nekom stranom području. Istu situaciju vidim kod biokemičara poput gospodina Đikića.
Budući da se četiri mjeseca nakon izbijanja ove afere još nije našao filozof na predmetnom području koji bi obznanio ekspertno misljenje otežavajuće za Barišića, predmnijevam da takvo mišljenje više neće doći, jer plagijat ne postoji.
Iz svih gore navedenih razloga držim postupanje gospodina Đikića nedostojnim jednoga njemačkog znanstvenika. To vrijedi tim više, ako je on profesor u činovničkome zvanju. To na žalost nije prvi takav slučaj, jer je još godine 2006. protiv njega podnesena jedna slična prijava (u privitku). Iako sam naravno potpuno svjestan prava gospodina Đikića na slobodu mišljenja i izražavanja, moram njegove nastupe svrstati u jednu potpuno drugu kategoriju. Dapače, neki promatrači (npr. Dr. Igor Peternel, potpredsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora) za njegove postupke nalaze samo porugu.
Stoga Vas molim da provjerite da li Sveučilište Frankfurt može ograničiti ovakvo postupanje.
Budući da ću ovu prijavu podijeliti s javnošću, ne mogu isključiti da se priključe daljnje osobe.
Sa štovanjem
Dr. Josip Stjepandić”
