“Nadam se da naši saborski zastupnici neće dići ruku za Zakon o referendumu ako zakon nije dobar, nego da se ide u izradu i osuvremenjivanje novog zakona. Iz ovog zakona je ponovno isključena dijaspora“, istaknula je dr. Natalija Kanački, liječnica, članica Organizacijskog odbora GI Narod odlučuje i članica Upravnog odbora udruge U ime obitelji gostujući u emisiji Aktualno na Hrvatskom katoličkom radiju.
Tema razgovora bila je nedavno predstavljeni prijedlog novog Zakona o referendumu.
Dr. Kanački upozorila je da u Hrvatskoj imamo registar i popis birača i da popis uvijek sadrži najmanje 300 do 350 tisuća ljudi koji su formalno tamo, a zapravo nisu. Kazala je da je u Hrvatskoj održan samo jedan narodni referendum, a podsjetimo, riječ je o uspješno organiziranom referendum za ustavno definiranje braka kao životne zajednice žene i muškarca kojeg je 2013. organizirala “U ime obitelji“.
> UiO upozorava – Novi prijedlog Zakona o referendumu stvara prepreke za narodni referendum
Razgovor donosimo u cijelosti:
HKR: Referendumi su tzv. neposredna demokracija kojom bi građani trebali izražavati svoju volju o nekim važnijim društvenim pitanjima. Prošli tjedan pred Saborom je predstavljen novi zakon o referendumu. Ministar pravosuđa Ivan Malenica istaknuo je u raspravi da novi zakon donosi mnoge novine koje će prema njegovoj ocjeni omogućiti veću transparentnost i otvorenost postupka. Što vi u Udruzi U ime Obitelji kažete na novi zakonski prijedlog?
Dr. Kanački: Prije svega bih se htjela osvrnuti na činjenicu da je Zakon predstavljen jer je novi zakon o referendumu trebao. Znamo da je stari zakon bio manjkav, mi smo također sudjelovali u savjetovanju, dali smo neke svoje prijedloge. Vidimo da je zadnjih desetak godina bilo puno narodnih inicijativa i da su građani Republike Hrvatske zainteresirani da sudjeluju u takvom obliku izravne demokracije, a to je da se održi referendum koji je potaknut iz naroda, ne iz Sabora ili Vlade, nego od naroda.
Stari zakon je imao 22 stranice, novi ima 112, stari zakon je imao 8 i pol tisuća riječi zajedno s odlukom i promjenama zakona, novi ima više od 46 tisuća riječi i 171 članak dok je stari zakon imao 68 članaka. Kad gledate namjeru zakonodavaca već sada možemo zaključiti da se u 46 tisuća riječi krije šuma svega i svačega koja je dosta nepregledna i dosta nečitka i nije prilagođena jednom ovakvom konkretnom prevažnom zakonu.
Kad se gleda namjera zakonodavca ni onaj prvi Zakon o referendumu nije bio složen tako da se može vidjeti prava volja naroda. To smo vidjeli u mnogobrojnim narodnim inicijativama kojih je bilo sigurno desetak, a održan je samo jedan referendum. Ovo su nemogući uvjeti, a slažu se i mnogobrojni ustavnopravni stručnjaci, ovo je možda bio najgori zakon po težini izvesti za sami narod, ne samo u Europi nego možda i u cijelome svijetu. Tako da kad se gleda namjera zakonodavca ne čini mi se da smo puno napredovali, pogotovo zato što se nije gledalo doba u kojem živimo a to je 21. stoljeće jer se i dalje inzistira na pisanim formama, na prijavljivanjima štandova, ovisimo o lokalnim upravama hoće li se smilovati i dodijeliti nam neko mjesto koje mi ne želimo jer možda nije najfrekventije.
Vidimo da se vrlo uspješno odradilo samopopisivanje stanovništva preko e-građana i vidimo da su hrvatski građani pismeni, te zainteresirani za digitalnu komunikaciju. A narodnim inicijativama pa ni samom glasovanju na izborima još se ne pristupa ozbiljno na način da zaista svoju volju, što nam kao zakon formalno daje da smijemo dati svoj glas i svoj potpis, u stvari nam se to, kad se gleda sukus tog zakona, onemogućuje.
Ono što sam i sama kao laik saznala kad sam pročitala komentare profesora Ustavnog prava profesora Podolnjaka – to je nešto što bih mogla reći da je žalosno za tu cijelu našu zakonodavnu skupinu koja je pripremala Zakon.
U stvari, oni se naime pozivaju na Venecijansku komisiju Vijeća Europe kako je tamo preporučeno voditi referendume i u taj novi Zakon se ugradilo puno toga iz tih preporuka Venecijanske komisije, iako smo mi iz udruge upozoravali da se ne koristi to što Europa preporučuje. Međutim, u ovom novom prijedlogu Zakona nisu korištene nove smjernice, ažurirane smjernice, koje su puno modernije, nisu ažurirane te smjernice Vijeća Europe i parlamentarne skupštine o referendumu iz 2020. godine. Znači, imamo u Europi nešto novo, a mi se pozivamo na ono staro što za zakonodavstvo nije baš dobro.
HKR: Zašto je tomu tako?
Dr. Kanački: Pa vidjeli smo po većini ovih narodnih inicijativa, osobno sam sudjelovala vrlo ozbiljno u koordinacijima i organizaciji tri takve inicijative, od kojih je posljednja bila ova u kojoj smo tražili promjenu izbornog zakona drugi puta. Tada nam je država doslovno manipulacijom Ministarstva uprave s premijerom Plenkovićem ukrala ljudima pravo da se izjasne da žele referendum jer smo skupili puno više potpisa nego što je bilo potrebno, a građanima koji su dali svoje potpise su se rugali da se ne znaju potpisati.
To je presedan i to je nešto što su svi razumjeli. Nakon toga postalo je jasno kolika je bila hajka iz medija i vladajućih struktura, te što se sve govorilo. Na primjer Obersnel je u Rijeci rekao, kao nekada Tito, da u Rijeci građani nemaju pravo na referendumske inicijative u njegovom gradu. Također nam je uputio poruku da je naš zahtjev korak do formiranja čiste rase, premijer Plenković je rekao da promjena izbornog sustava ne bi trebala biti predmet referenduma, gospodin Radin je rekao da smo ksenofobna narodna inicijativa.
Stvarala se slika o nama kao da tražimo ne znam što, ali naša pitanja su bila legitimna. Ona su bila u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. Vidljivo je da kad se dotaknemo tema promjene političkog sustava ljudi koji su na vlasti reagiraju jer njima nije u interesu, a nama jest da narod ima pravo reći što misli. Jer postoje takve demokratske kulture, na koji se i ovaj novi zakon poziva, poput švicarske koja ima referendume nekoliko puta godišnje koji je iniciran od naroda, ali i parlamenta, što kod nas nije slučaj.
HKR: Saborska oporba je kod dosta blagonaklona na ta pitanja.
Dr. Kanački: Obeshrabreni su jer nije lagano pročitati 46 tisuća riječi. Koliko imaju događanja ne stignu. A vidi se da neki koji su na vlasti ni ne smiju komentirati svoj prijedlog zakona. Narodni referendum je nešto što bi trebalo njegovati i jačati u Hrvatskoj, a nikako ne slabiti.
Nadam se da će dio saborske oporbe dati neke amandmane jer ima puno mjesta za velike popravke. Formalno se produžilo vrijeme za skupljanje potpisa na 30 dana, ali skupiti 10% potpisa u trideset dana – to nema niti jedna država u Europi, tako kratko vrijeme.
S druge strane opet smo onemogućeni prikupljati potpise izvan štandova. Zakon definira da se moraju skupljati isključivo na štandovima, dok znamo da se potpisi za predsjedničke izbore i nezavisne kandidate skupljaju i na poslu i od vrata do vrata.
Želi li zakonodavac vidjeti da mi damo potpis ili nas želi u tome ograničiti. Čak ni u Zagrebu nije lako skupiti potpise, treba puno ljudi, a mi smo svi volonteri i imamo svoje poslove, te obitelji pa nije lako skupiti te potpise čak ni u 30 dana. Profesor Podolnjak je izračunao nešto što mi je bilo zanimljivo kako to izgleda u Švicarskoj. Oni moraju u 18 mjeseci skupiti sto tisuća potpisa što je 2%. Kada bismo išli gledati dan po dan to bi značilo da u Švicarskoj treba prikupiti 182 potpisa dnevno, dok se u Hrvatskoj u jedan dan mora skupiti 12 tisuća i 249 potpisa.
HKR: I još se na te obrasce mora upisivati OIB.
Dr. Kanački: Nama je to problem na štandovima kad dođu osobe koje imaju samo matični broj građana ili dokument bez OIB-a. To je profesor Smerdel rekao da je pitanje samo namjere. I cijela hajka koja je bila oko toga jesu li čitka ili nečitka pitanja i je li ta osoba imala namjeru dati svoj potpis za neku inicijativu.
Kad je gospođa Rimac organizirala da kratko dođemo u APIS istom gospodinu nisu priznali potpis za našu inicijativu, a priznali su za Istanbulsku konvenciju. Četiri slova iz gospodinovog prezimena nisu znali pročitati već su ustanovili da je nečitko, a taj gospodin i kad je došao nisu priznali njegov potpis. Ponuđeno nam je bilo da možemo gledati, ali ne smijemo ništa mijenjati. To je bio cirkus i zato ne bih rekla da je i sada bila namjera da se nama građanima olakša skupljanje potpisa. Jedno je digitalno, a drugo je to ograničenje od 30 dana, jer uz sve pripreme i organizaciju na terenu treba pokriti to volonterima, pogotovo kad imate dijelove Hrvatske koji su slabo pokriveni stanovništvom.
Nije lako organizirati štandove od jutra do kasno navečer, teško je naći volontere i da netko stoji na štandu. Mi smo volonteri, mi to ne radimo za plaću nego iz ljubavi prema narodu i domovini. Tako da tu nije ništa olakšano.
Osvrnula bih se i na sadašnji zakon o referendumu, na zadnjoj inicijativi smo imali situaciju da nam 134 načelnika i gradonačelnika nisu uopće odgovorili na mail sa zahtjevom da nam se ustupi neka javna površina. Dakle, oni su nas imali pravo ignorirati. Isto nam se dogodilo u Rijeci gdje tjedan dana nismo imali štandove, a onda nam je dozvoljen samo jedan štand. Dakle izgubili smo tjedan dana, a u mnogim mjestima i gradovima nam se nitko nije ni javio. Gradonačelnik Pule je rekao da su svi na godišnjem ili na bolovanju, nešto takvo je rekao. U novom prijedlogu reguliraju da nam se to mora dozvoliti na javnim površinama, a u stvari ne vidim nikakve sankcije što se događa ljudima koji opstruiraju narodnu volju i zašto nam se onda nije naknadno dozvolilo da u tim mjestima koja nam se nisu javila ili su kasnila ili koja su opstruirala od strane javne vlasti koju mi plaćamo svojim porezom – da nam se produži vrijeme skupljanja potpisa?
Htjela bih upozoriti kako Švicarska koja trenutno nema digitalno potpisivanje, ali njihov model mi se sviđa i znamo da zaista imaju referendume o svemu što je važno ljudima koji tamo žive. Švicarci imaju propisano da se na javnim površinama održavaju referendumi, tamo možete donijeti štand, možete donijeti svoje plakate i možete na taj način raditi s ljudima. Za to morate imati dozvolu lokalne uprave i to je u redu. Ali možete doći i s komadom papira i stajati na prometnim mjestima bez štanda i možete zamoliti ljude za potpis na istom formularu i obrascu, ali onda je to puno jednostavnije organizirati. Jer štandove nije lako nabaviti, nekad ih lokalna uprava da, ali gdje da neka narodna inicijativa nađe štandove ako im lokalna uprava ne izađe u susret?!
Drugo, nama se u Zagrebu naplaćivalo 100 kuna po danu po štandu. To je nedopustivo. To se promijenilo od jedne do druge inicijative u nekom lokalnom zakonu. I što nam se onda dogodilo? Mi koji smo imali 350 štandova mi nismo imali taj novac, ljudi su sami uplaćivali po par stotina kuna preko vikenda da mogu stajati na štandu. Izgubili smo 3 do 4 dana da bismo skupili taj novac. To se sada više ne naplaćuje, ali uvijek je nešto protiv te inicijative. Ne vidim razlog zašto ljudi ne bi mogli upitati svoje ukućane žele li potpisati za inicijativu, kolege na poslu ili na nekim prometnim dijelovima gradova i prometnim dijelovima gradova ili mjesta gdje se krećemo a gdje nema štandova. To je pravi izraz narodne volje i mislim da bi smisao narodnih inicijativa treba ići u tom smjeru za što u ovom prijedlogu zakona nema ni traga.
HKR: Moramo se osvrnuti i na nesređene biračke popise jer se ne zna i ne može se utvrditi koliko je 10% od broja birača. Zbog toga ste i izgubili referendum jer se uopće ne zna koliko je tih 10%.
Dr. Kanački: Mi od 2014. godine govorimo o duhovima biračima. Znate da u Hrvatskoj imamo registar i popis birača i da popis uvijek sadrži najmanje 300 do 350 tisuća ljudi koji su formalno tamo, a zapravo nisu. Za prošli referendum smo izračunali da ako nas je u Hrvatskoj bilo nešto više od 4 milijuna i ako u tome, kao što demografi kažu, ima 20% djece, došli smo do toga da je odraslih ljudi na popisu birača bilo između 3,2 i 3,3 milijuna ljudi. Znači trebali smo skupiti između 320 i 330 tisuća potpisa, a ne 376 tisuća potpisa koliko je bilo potrebno. To su jako veliki brojevi. No, kad smo i to skupili, onda se dogodilo to da su nam samoproizvoljnim odlukama rekli da se građani Hrvatske ne znaju ni potpisati.
To je ogroman problem, bila sam u raznim referendumima i u emisijama s ljudima koji su na vlasti, ali oni bi se nasmijali i moj zaključak je oko ljudi koji su službenici i na vlasti je da oni ne žele taj popis i registar birača uređivati.
HKR: Moramo se osvrnuti na hvalevrijednu inicijativu promjene izbornog sustava Narod odlučuje. Ide li inicijativa dalje? Znamo i tko ju je srušio, to je bivši ministar Lovro Kušćević i bivša državna tajnica Josipa Rimac, oni su oboje u međuvremenu optuženi za teška koruptivna kaznena djela. Ima li neke šanse da se inicijativa održi?
Dr. Kanački: Da je naša vlast kako treba i da su im narodne inicijative bitne i da žele da to sve bude transparentno u očima zakona moralo bi se pristupiti ponovnom brojanju potpisa uz prisustvo predstavnika inicijative, ali i drugih promatrača koji žele vidjeti je li ili nije prikupljeno dovoljno potpisa. Ono na što bih željela ukazati je da su u tom netransparentnom procesu uništene kontrolne liste. Čudi me da iz same vlasti žele ostati s takvom ljagom da svom vlastitom narodu kradu referendum.
Vladajući bi se trebali prestati postavljati da čuvaju narod od samoga naroda. Tako izgleda da nekako čuvaju nekoga drugog, ali zapravo štite same sebe da u Hrvatskoj do promjena ne dođe. Ovim putem pozivam se građane i pogotovo saborske zastupnike koji imaju pravo dati svoj glas da se donesu amandmani za narodni referendum zašto što je narodni referendum nešto što u Hrvatskoj mora ostati živo. Vidimo da dolazi do velikih promjena, vidimo da dolazi do čudnih koalicija, na čudan način se formiraju i vlada i ministarstva, tako da je narodni referendum nešto što moramo njegovati, tražiti da bude što lakši što pristupačniji, da bude što više narodnih inicijativa, ne samo da se odnosi na ovako teške teme kao što je promjena izbornog zakona, nego i na neke lakše teme koje se tiču cijeloga naroda, ali i lokalnih zajednica.
Malo bih se osvrnula na lokalnu zajednicu. Nepromijenjeno je to da se mora skupiti 20% potpisa iz biračkog popisa. To je strašna brojka. Možda se u malom mjestu to još može skupiti na neki način, ali u nekom većem mjestu ili Zagrebu je to gotovo nemoguće. Pa znamo kakva nam je izlaznost na izbore, a gdje da skupite 20% zainteresiranih građana u tim vremenskim ograničenjima?! Tako da su se vladajući kao predlagači zakona potrudili dati privid da im je stalo. Što će se izglasati u Saboru? Nadam se da naši saborski zastupnici neće dići ruku za zakon ako zakon nije dobar, nego da se ide u izradu i osuvremenjivanje novog zakona. Iz ovog zakona je ponovno isključena dijaspora i drugi modaliteti. Ne govori se uopće o tome da bi se trebalo prilagodilo to što bi trebalo jednoj narodnoj i parlamentarnoj demokraciji.
HKR: Zar svakoj vlasti ne bi bilo lakše povremeno priupitati svoj narod što želi? Pa i njima bi bilo lakše donositi odluke.
Dr. Kanački: Rekla bih da pošto nisu do sada organizirali niti jedan narodni referendum, osim za ulazak u Europsku uniju gdje su snižavali kriterije sa 50 % izlaznosti na većinsko, ili za osamostaljenje Republike Hrvatske, što su hvale vrijedni referendumi, nisu učinili niti jedan referendum gdje bi nas građane pitali kako bismo željeli urediti neke dijelove zakona ili nečega, mislim da bi time dobili puno simpatija i da bi to bio jedan iskorak u dobrom smjeru približavanja narodu i osluškivanja naroda da se sruši „zid“ koji postoji između nas i njih, zaključila je dr. Kanački.
Poslušajte razgovor u cijelosti:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
