Zašto se od javnosti skriva da je obitelj o kojoj institucije i mediji izvješćuju zadnjih tjedan dana – romska? Koja nam to cenzura ne dopušta bolje razumjeti kako se može dogoditi da djeca budu sustavno zlostavljana u obitelji koja je u kontaktu i pod nadzorom Centra za socijalnu skrb? Tko nam to u ime samoproglašene “političke korektnosti”, a na štetu sve romske djece u Hrvatskoj – prikriva osnovne informacije o ovoj tragediji?
Skrivanje činjenica – da se radi o romskoj obitelji u kojoj je dijete ubijeno zlostavljanjem – u funkciji je sprječavanja otvaranja važnih pitanja o tome što se stvarno čini za zaštitu od zlostavljanja onih koji se nalaze u najvećoj opasnosti. Mene Nikol, bila ona Hrvatica ili Romkinja isto boli. Njezin strah, neutješan plač, svrbež koji ju je morao mučiti tjednima i zbog kojeg je vjerojatno stalno plakala, ta muka malog, bespomoćnog bića koje ne dobiva ljubav i brigu na koje ima pravo. Mislim da malo tko u Hrvatskoj očekuje da mu se uskraćuju točne informacije o ovoj tragediji kako se ne bi “stvarale predrasude o Romima”. Meni ne trebaju mediji i institucije tumačiti da svi Romi nisu zlostavljači. Mene je to kao djevojčicu naučio moj otac koji me s mojom braćom i sestrama odveo u romsko naselje, upoznao s jednom romskom obitelji – ocem, majkom i njihovom djecom. Oni su nam ispričali kako privređuju za svoju obitelj, koje poslove obavljaju, kako žive svakodnevicu, zašto žive kao selioci. Upoznajući nas s romskom obitelji koja se odgovorno i s ljubavlju brine o svojoj djeci, od nas su odmaknuli i strah i predrasude.
Ali, da, djevojčica koje je preminula na sam Uskrs, 2-godišnja Nikol bila je Romkinja. Kao i njezini roditelji – 24-godišnja majka i 27-godišnji otac – bila je pripadnica romske nacionalne manjine koja u Hrvatskoj prema službenim podacima broji oko 17 tisuća članova, a realna je brojka bliža 30-40 tisuća. Obitelj je živjela u romskom naselju Gaj u blizini Nove gradiške. Otac male Nikol već je prijavljivan zbog nasilja u obitelji, a obitelj je od prije bila poznata Centru za socijalnu skrb. Nikol je gotovo pola svog života bila izuzeta iz biološke obitelji – drugu je godinu svog života provela u udomiteljskoj obitelji, a prema nalazima Državnog odvjetništva de facto je od kad je vraćena u biološku obitelj – od 1.11. do 31.3. bila zlostavljana, baš kao i ostalih 3 djece koji žive u istom domaćinstvu.
Najbolju skrb i brigu djeci pružaju njihovi roditelji – mama i tata. U onim slučajevima kad nije tako – odgovornost za tu djecu treba preuzeti šira obitelj, a onda i društvo, prvo kroz za to određene, odgovorne i plaćene institucije, a onda i u cjelini. Institucije društva nisu uspjele osigurati pravovremenu zaštitu maloj Nikol i njezinoj braći/sestrama kroz duže vremensko razdoblje. Na žalost, za Nikol više ništa ne možemo učiniti, ali možemo za drugu djecu koja žive u istim prilikama. A koja su to djece i kakve su to konkretno prilike? I kako možemo osigurati da se tako nešto ne ponovi? A kako možemo razumjeti kako nešto spriječiti – ako nemamo točne informacije o tome zašto mehanizmi koji bi trebali štititi svako dijete – nisu funkcionirali? Postoje li specifičnosti vezane za ovu obitelj, upravo zato što je dio romske zajednice? Naravno da postoje – navest ću samo dvije:
1.Romkinje i njihova djeca su posebno ranjiva skupina kad je riječ o nasilju nad ženama i djecom. Tako Romsko nacionalno vijeće kao razloge navodi kupovanje maloljetnica za ulazak u brak, često s muškarcima bitno starijih od sebe. Kao druge razloge navode da nasilje često vrše suprug i članovi njegove obitelji – “jer su Romkinje “dužne služiti” ne samo mužu već i njegovim roditeljima, braći, te ponekad i drugim članovima obitelji”, zatim kao još jedan razlog izolaciju žena i djece u romskim naseljima koja su obično udaljenija od ostalog, hrvatskog stanovništva. Kao razlog se još navodi siromaštvo, da većina Romkinja nema stalan posao ili izvor prihoda te su ovisne o mužu i njegovoj obitelji.
2. Kao najčešći razlog kontakta romskih obitelji s Centrima za socijalnu skrb navodi se ostvarivanje materijalnih davanja te dojave drugih institucija o nasilju u obitelji, a način rada socijalnih radnika u romskim naseljima značajno je drugačiji od rada u drugih sredinama opće populacije. U jednom od malobrojnih istraživanja na tu temu Elijaš i Laklija još 2014. navode kako “socijalni radnici prepoznaju potrebu s jedne strane prilagodbe intervencija korisnicima romske nacionalne manjine na osnovi informiranog razumijevanja njihova životnog konteksta i stila života, a s druge strane problematiziranja s ostalim stručnjacima načela jednakosti sviju pred zakonom u ostvarivanju prava, standarda usluga i sl. koje ih, kada se radi o postupanjima u području rada s Romima, u odnosu na ostalu populaciju dovode pred brojne izazove i etičke dileme”
Dakle, prva obaveza društva je brinuti o interesima djeteta. A ne o reputaciji obitelji ili zajednice iz koje ono dolazi, a na štetu žrtava. Osobito ako je jasno da u romskoj zajednici, kao cjelini, postoji niži stupanj povjerenja u državne institucije, a zbog načina života djeca su više izložena zlostavljanju kroz tjeranje na prošnju, prodaju djevojčica ili fizičkom zlostavljanju – onda su institucije hrvatske države dužne romskoj djeci i ženama – pružati dodatnu pomoć i skrb osiguravajući dodatne edukacije, mehanizme potpore i posebne protokole za socijalne radnike i druge koji su dužni brinuti o potencijalnim žrtvama.
Skrivanje činjenica – da se radi o romskoj obitelji ne štiti Rome, već upravo suprotno, štiti zlostavljače među Romima i one koji zatvaraju oči pred stvarnošću zlostavljanja – među Hrvatima.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
