Dr. sc. Davor Marijan: Hrvatska je rođena u Domovinskom ratu i bez vojske je ne bi bilo

Foto: Snimka zaslona

“Petnaest godina izgubili smo zbog tzv. detuđmanizacije koja je bila pokušaj protivnika hrvatske samostalnosti da obnove jugoslavenstvo i rastroje hrvatsku državu”, upozorava dr. sc. Davor Marijan u razgovoru s Markom Curaćem za Hrvatski tjednik od 10. kolovoza 2017., vođenom povodom izlaska iz tiska njegove nove knjige ‘Hrvatska 1989.-1992. Rađanje države’.

Davor Marijan, povjesničar s Hrvatskoga instituta za povijest, objavio je niz kapitalnih djela o Domovinskome ratu.

Lani je objavio veliku monografiju Domovinski rat, prije toga knjige: Obrana i pad Vukovara, Oluja, Slom Titove Armije.

Knjiga Rađanje države, koja je objavljena uoči ljeta, u tome nizu ima poseban značaj.

* Knjigu ‘Hrvatska 1989.-1992. Rađanje države’ dovršili ste prije dvije godine. Zbog čega je trebalo dvije godine čekati njezino objavljivanje?

To jest i nije dugo. Plan je bio da knjigu ujesen 2015. objavi Večernji list, no nešto se zakompliciralo oko nakladništva pa knjiga nije objavljena kad je trebala biti. Nakon toga povukao sam rukopis i objavio ga u nakladi instituta u kojemu radim. To je tada jedna ustaljena proceduru koja počinje s natječajem koji raspisuje Ministarstvo znanosti i koja, ako sve slijedi po planu, znači objavu knjige u roku od godinu dana.

* Budući da je tema knjige rađanje hrvatske države, zbog nedoumica u javnosti moram pitati: kad je hrvatska država rođena – konstituiranjem višestranačkoga sabora 30. svibnja 1990.; donošenjem Božićnoga Ustava 1990. ili pak Deklaracijom o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, 25. lipnja 1991.?

Hrvatska je država rođena 25. lipnja 1991. i tu nema dvojbe. Prvi problem je napravljen što je Glavni odbor HDZ-a sredinom svibnja 1990. odlučio da se 30. svibnja, dan za koji je sazvano prvo okupljanje višestranačkoga Sabora, slavi kao Dan državnosti, što je poslije prihvaćeno. Međutim, nakon toga je slijedila prava drama i višegodišnji rat i HDZ je propustio priliku ispraviti svoju ishitrenost. Sve se dodatno razvodnilo nakon smjene vlasti 2000. i od tada imamo kaos.

Neki se u arhivima ponašaju kao da je to njihova privatna imovina

* Na naslovnici knjige fotografija je prvoga hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana i zgrada Hrvatskoga sabora. Sugerira li se time da su dr. Tuđman, kao državnik, te Hrvatski držani sabor, dvije ključne karike u stvaranju hrvatske države?

Naslovnica je autorski rad moga prijatelja i pokazuje ključnu osobu u procesu nastanka države. Zgrada Sabora simbolizira njezino građenje, a ne toliko značenje institucije koja zbog prirode potpredsjedničkoga sustava i dominacije HDZ-a nije imala ulogu koju su neki priželjkivali. S obzirom na podjele unutar HDZ-a, 1994., to i nije bilo loše rješenje. No Tuđman je nesumnjivo ključna karika u stvaranju hrvatske države. Bio je državnik, jedini kojega su Hrvati imali te razine u suvremenoj povijesti jer je shvatio da se cilj postiže osloncem na sebe i svoje snage uz, naravno, razuman odnos prema međunarodnome okruženju.

* Često se tvrdi da je Hrvatska, za razliku od Slovenije, u posljednjih deset godina političke i gospodarske krize Jugoslavije, bila okovana šutnjom. Može li se to baš tako pojednostaviti, ako znamo za borbu za ime i položaj hrvatskoga jezika, republičku državnost, kulturni identitet, velike vjerničke skupove itd.?

U strogo nadziranome društvu pravo javnoga govora ima samo jedna određena politička skupina i to po propisanoj proceduri. To je u stvari bio privilegiji rezerviran samo za politički podobne. U hrvatskome (i jugoslavenskome) slučaju to je bio SKJ. U forumima SKJ svašta se znalo reći pa na temelju toga pojedini povjesničari osporavaju jednoumlje te frakcijske borbe unutar jedne stranke interpretiraju kao dokaz da Jugoslavija nije bila država u kojoj su zatirana mišljenja koja se nisu pozivala na Marxa, Lenjina, Tita i druge ‘klasike radničke avangarde’.

Ovo što vi navodite obilježilo je drugu polovicu 60-ih i dijelom 80-e. Gušenje hrvatskoga proljeća pokazatelj je što se zbivalo kada u javni prostor uđu oni koji nisu dio vladajuće strukture i koji po njezinim mjerilima nemaju što tražiti u tome prostoru. Hrvatska se od toga udarca nije oporavila do kraja Jugoslavije.

Službene su strukture ‘šutjele’ i 80-ih svele Hrvatsku na ulogu statista u drami čiji su glavni igrači bili Srbija, Slovenija i JNA.

* Tko su, dakle, hrvatski vjesnici promjena?

Promjene u Hrvatskoj odraz su jugoslavenske krize i sukoba između Beograda i Ljubljane koje se početkom 1989. više nisu mogle ignorirati u Hrvatskoj niti zaustaviti reakcije na njih.

Početkom 1989. počelo je nekomunističko organiziranje. Što je partija kočila na sve načine, ali nije mogla zaustaviti jer njezino čelništvo nije bilo u stanju naći odgovor na promjene i rat koji se približavao. To je posebice došlo do izražaja u veljači i srpnju 1989. kada se u Kninu iskušani srbijanski obrazac antibirokratske revolucije pokušao primijeniti i na Hrvatsku.

* Knjiga o rađanju hrvatske države nastajala je 10 godina. Je ii bilo prepreka u njezinu nastajanju?

Pristup dokumentima bio je najveća prepreka. Da nisam radio na tužbi protiv SRJ, tj. Srbije zbog genocida, sumnjam da bi knjiga ikad bila napisana. Jedna jaka skupina u arhivskome sustavu, uz potporu dijela političkih struktura, sustavno se ponašala kao da su arhivi sami sebi svrhom i, što je još gore, kao da je arhivsko gradivo njihova privatna imovina koju su neometano davali na korištenje onima koji imaju pravilan stav.

Malo ću se našaliti i reći da su one s pravilnim stavom nekada zvali poštenim intelektualcima. U stvari, tek sada s izmjenama Zakona o arhivima i arhivskome gradivu imamo preduvjet za civiliziran odnos na relaciji arhivi-znanost, no pitanje je koliko će to trajati i kakva će biti praksa jer je i do sada problem bio u ljudima, a ne propisima.

S pobunom u Glini JNA se svrstala

* Je li Vam u radu bila od koristi memoarska literatura?

Vrlo sam skeptičan prema toj vrsti literature koja je s godinama narasla na ogroman broj. Pišu mnogi, od malo poznatih statista do sudionika koji su sudjelovali u kreiranju politike. Kod te literature pobude za pisanje uglavnom su boj za bolju prošlost, premda rijetkih izuzetaka ima. No cijenim takve knjige koje donose preslike dokumenta, posebice jer neki i nisu u pismohranama sustava. Primjerice, knjiga srpskoga generala Lisice iz 2000. u smislu autorskoga teksta bezvrijedna je, no s druge strane dao je stotinjak stranica preslika dokumenata što joj daje visoku uporabnu vrijednost.

* Koliko je formiranje hrvatskih oružanih snaga, koje je uslijedilo nakon donošenja Deklaracije o suverenosti i neovisnosti, bilo važno za rađanje hrvatske države; može li se uopće govoriti o rađanju države bez Hrvatske vojske, ako znamo da je godinu dana ranije krenula pobuna Srba, barikade i pripreme za proglašenje marionetske tvorevine tzv. SAO Krajine?

Hrvatska je rođena u ratu i bez vojske je ne bi bilo. Proces stvaranja države bio je vrlo težak, zbog razoružanja Teritorijalne obrane i dobrim dijelom kompromitirane policije. No to je i fascinantan primjer kako se uz poneku pogrešnu procjenu uspjelo izbjeći silne Scile i Haribde i odugovlačenjem postići povoljan trenutak da se izdrži strategijska ofenziva posrbljene JNA.

* Za rađanje države presudna je i uloga hrvatske diplomacije, no osim memoarske literature, koliko znanstvenih izvora ima o toj temi?

Arhivskih izvora o radu diplomacije malo mi je bilo dostupno. Osobno smatram da diplomacija daje sebi prevelik značaj u procesu stvaranja države. Hrvatska je priznata kada je vojno obranjena, odnosno kada je stanje na ratištu dovedeno u pat poziciju.

Nema dvojbe da je uz Tuđmana kao predsjednika i vrhovnoga zapovjednika vojska bila druga ključnu institucija u procesu stvaranja Republike Hrvatske. Diplomacija je nekoliko koraka dalje iza njih.

* Rađanje države pratila je srpska agresija na Hrvatsku. Kad se može smatrati da je počela ta agresija?

To je vrlo kompleksan problem. S jedne strane, JNA je u Hrvatskoj bila mirnodopska i nije prihvaćala političke promjene i novu vlast. Ona je u svibnju 1990. napravila preustroj snaga radi rata s Hrvatskom, a tada je i razoružala TO.

Sve su to potezi o kojima možemo raspravljati kao obliku agresije.

No definitivno je krenula u rat krajem lipnja 1991., kada su pobunjeni Srbi napali policijsku postaju u Glini, a JNA se počela otvoreno stavljati na njihovu stranu.

Simbol tih dana čuveni je crveni fićo iz Osijeka.

* S rađanjem države javljale su se porođajne muke. Koje smatrate ključnim: odbacivanje Špegeljova plana obrane ili neke druge?

Ja sam 2002. napravio velik osvrt na Špegeljovu knjigu, koji je uglavnom ignoriran.

Danas, 17 godina kasnije, ponovio bih da Tuđman s pravom nije prihvatio taj plan, ako je uopće postojao jer dokaze za njega nikad nisam vidio premda sam godinama radio u Središnjem vojnom arhivu.

Nedavno je Vladimir Šeks objavio dio transkripta u kojem je Tuđman dvojio u Špegeljovu ulogu početkom 1991. Nimalo ne dvojim da Špegelj nije bio dorastao funkciji koju je u tim dramatičnim danima obnašao. Njegovo inzistiranje da nespremna Hrvatska uđe u rat s JNA s pravom izaziva sumnju, posebice jer je znao za njezin operativni razvoj u Vojvodini, što je u svojim sjećanjima potpuno zanemario.

Na svu sreću, Tuđman je bio dorastao stanju u državi i međunarodnome okruženju i nije pristao na takav avanturizam. Do rata za vojarne došlo je par mjeseci kasnije u uvjetima koji su bili daleko povoljniji za Hrvatsku.

Neki su tvrdili da je Tito napravio više za Hrvatsku od Tuđmana

* Nakon poglavlja ‘Rađanje države’, slijedi poglavlje ‘Srpsko pitanje u Hrvatskoj’. Je li ono konačno na demokratski način riješeno?

Mislim da nije. Aktualno političko vodstvo Srba poprilično se trudi držati taj problem otvorenim.

Ono i dalje promišlja u socijalističkim kategorijama naroda i narodnosti i mislim da nisu u stanju racionalno i politički prihvatiti da su nacionalna manjina i da trebaju biti politički Hrvati kao većina građana, s tim da im ta većina jamči i omogućuje sva njihova nacionalna manjinska prava.

Bojim se da takav odnos još nije na vidiku pa srpsko pitanje služi za sustavne optužbe za nacionalizam (u smislu negativne pojave kako ga definiraju marksisti i neki modernistički teoretičari).

* U predgovoru knjizi konstatirate da je nakon smrti dr. Franje Tuđmana pokrenut proces ‘detuđmanizacije’. Treba li taj proces znanstveno istražiti kako bi se vidjelo koji mu je bio cilj?

Znanost treba sve istražiti, pa i taj proces. No pitanje je što je tuđmanizam? Smatram da je to hrvatska politika koja se oslanja na svoje snage.

Kruna tuđmaniziranja je Republika Hrvatska. Prema tome, nema dvojbe da je detuđmanizacija rastrojavanje te ostavštine, a time i same države.

Pod parolom demokratizacije, od 2000. godine rađen je povratak na vrijednosti socijalizma, s tim da se jugoslavenstvo nametalo kao nekakvo hrvatstvo što je neodrživa konstrukcija. Neki su političari doslovno tvrdili da je Tito više napravio za Hrvatsku od Tuđmana. Tek je haaška drugostupanjska presuda generalima Gotovini i Markaču zaustavila taj proces s tim da je trebalo proći još par godina da se stvari vrate u neku normalu.

Hrvatska je kao društvo i država zbog detuđmanizacije izgubila oko 15 godina što je jako mnogo za državu koja postoji tek nešto više od četvrt stoljeća. Te su se godine mogle iskoristiti za stvaranje demokratskoga društva i pravne države, a ne za prepravljanje totalitarne prošlosti.

* Lani ste objavili opsežnu monografiju o Domovinskome ratu. Nisam, međutim, zapazio da su mediji tome posvetili pozornost. Kako tumačite takav odnos prema pothvatima u sklopu suvremene nacionalne povijesti.

Knjiga je dobila i strukovnu nagradu kao najbolja u prošloj godini. A slabo je popraćena dobrim dijelom i zato što medije u Hrvatskoj nadzire i usmjerava skupina koju sam spominjao u prethodnome odgovoru koja se drži ‘socijalističkih’ vrijednosnica i autora ‘s pravilnim stavom’.

Uz to, u knjizi je obrađen i rat u BiH s drukčijim zaključcima od agresivne propagande koja traje više od 20 godina pa je dio razloga zasigurno u tome. Za mnoge medijske i političke radnike u Hrvatskoj to je istočni grijeh hrvatske politike, što je još jedna neodrživa konstrukcija.

I danas mnogi žale za Jugoslavijom, a oni koji odlaze u Srb, ne žele dobro Hrvatskoj!

* Hrvatsku se optužuje za separatizam i secesiju, a Srbija je 28. rujna 1990. donijela prvi separatistički ustav u bivšoj SFRJ, kojim je promijenjeno ime Srbije čime je određena kao suverena i neovisna država.

To su dvostruka mjerila – u Srbiji redovna, a na Zapadu čvrsta. Želja za opstankom Jugoslavije bila je vrlo jaka i čini se da i sada mnogi žale za njom premda se pokazalo da demokracija i Jugoslavija nisu bili kompatibilni pojmovi. Tragično je da pojedini znanstvenici sa Zapada, čak i žale što se Jugoslavija nije silom održala, odnosno više zamjeraju Hrvatskoj što se obranila nego Srbiji koja je bila glavni pokretač rastakanja Jugoslavije i rata koji je zgranuo Europu.

* U završnome poglavlju – Lice rata – zaključni tekst nosi naslov: ‘Zločin i kazna’. Jesu li zločini počinjeni nad Hrvatskom adekvatno kažnjeni i treba li Hrvatska ustrajati na naplati ratne štete?

Haaški je sud kao vrhovni arbitar u tim pitanjima, blago rečeno, zakazao, a ni hrvatsko se pravosuđe nije polomilo na tom pitanju.

Promjena politike 2000., koja je trajala desetak godina, na žalost sve je relativizirala i nisam siguran da se želi nešto više napraviti.

* Amandmanima na Ustav SRH 25. srpnja 1990. brisane su socijalističke odrednice. No došlo je do podjela u svezi s deideologizacijom trgova i ulica. Primjerice, Ulica Josipa Kraša lako je promijenjena u Antuna Bauera, a Trg maršala Tita održao se do danas?

Tito se održao zahvaljujući predsjedniku Tuđmanu. On je prema njemu imao sentimentalan odnos koji je razumljiv, premda mu to mnogi s pravom zamjeraju.

Nakon ideološkoga rata koji je potakla i godinama vodila opcija koja se samodeklarirala ljevicom, očito je došlo vrijeme i da maršal ode u ropotarnicu povijesti.

Nadam se da će to biti i simbolički čin suočavanju s 45 godina komunističke vlasti, čije su negativne posljedice i danas jako vidljive.

Također na sjednici Predsjedništva SRH 20. lipnja 1990. odlučeno je da državni organi više neće sudjelovati u obilježavanja Dana borca – 4. srpnja i 27. srpnja – Dana ustanka u Hrvatskoj. To se ranijih godina, međutim, nije poštovalo?

To je također pokazatelj podjela u društvu i odnosa prema hrvatskoj državi i novijoj povijesti. Također je pokazatelj komunističkoga licemjerja kada su srpski ustanak proglasili Danom ustanka naroda Hrvatske premda je udjel komunista u tim danima 1941. bio zanemariv, a o Hrvatima da i ne govorim.

Oni koji nakon svega obilježavaju taj dan, ne žele dobro Hrvatskoj.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik