I eto, kad već nitko nije mogao zabraniti blajburšku komemoraciju, tog se posla prihvatio privremeni upravitelj Gurk-klagenfurtske biskupije, monsignor Engelbert Guggenberger. U zanosu svojeg pospremanja iza prisilno umirovljenog biskupa Schwartza, uz put, na vlastitu inicijativu, jednom narodu zabranjuje održavanje mise (komemoracije) za stotine tisuća ubijenih i to od ruke jugopartizana-komunista, istih onih koji su uz sve ostale, pobili i preko 500 hrvatskih svećenika – pripadnika crkve čiji je član i strogi koruški monsignor.
Ali nije ova bizarna odluka pala s Marsa. Ona je posljedica debate koja se već neko vrijeme vodi u Austriji i ima svoju jaku političku pozadinu. Zna se da ni regionalno (koruško) ni lokalno (blajburško) vodstvo nije sretno zbog održavanja komemoracije za žrtve jugopartizanskih zločina i dugo su tražili načine kako da događaj zabrane. Nije tajna ni da velik broj naših političara i „progresivista“ ne voli Bleiburg iz već poznatog razloga.
Međutim, glavni akter zabrane događaja (barem za javnost) nisu političari nego predstavnik Katoličke crkve, iste one koja je još prošle godine (Vatican news) Bleiburg jasno prikazala kao „metaforu mučenja, progona i pogibije silnog mnoštva Hrvata“. Usprkos tome, ove godine dogodio se potpuni obrat. Uz bok baštinika bezbožne jugopartizanštine, stala je spomenuta austrijska biskupija te nam kao dio Katoličke crkve priopćila da se blajburško prisjećanje na masovni pogrom Hrvata pretvorilo u „političko-nacionalni ritual“ i „selektivno doživljavanje i tumačenje povijesti“, a oni to ne prihvaćaju.
Doduše, nije moguće doći do nekog službenog mišljenja ili stava iz Vatikana glede ove zabrane, jednako kao što do bilo kakve informacije o zabrani blajburške komemoracije nije moguće doći ni na web-stranicama hrvatskog veleposlanstva u Beču. U potpunom nedostatku informacija, odnosno glasne tišine s relevantnih adresa, vladajući u Hrvatskoj nešto sebi u bradu gunđaju i hine zabrinutost, a pri tome su uvjerljivi jednako kao što su bili prilikom brojanja potpisa za referendum za pravedniji izborni sustav. Hrvatska biskupska konferencija učinila je ono što je jedino i mogla (izrazila neslaganje), ali od kolega iz Austrije dobili su jedan veliki ignore popraćen s usputnom porukom da su iz Hrvatske dobili mnogo više pozitivnih reakcija na svoju odluku, nego negativnih. Na kraju sve možda završi nekakvom interpretacijskom izjavom koja će zadovoljiti HBK i stvar će biti ad acta.
Bleiburg mora pasti
Osobno sam sklon vjerovati da je čuvar ugleda Katoličke crkve – administrator austrijske biskupije, dobio politički zadatak jednak onome koji je u hrvatskom slučaju dobio šef APIS-a: radi kako znaš, ali stvar ne smije proći. Jedino što ne znamo tko je sve u slučaju austrijske biskupije bio nalogodavac. Radi li se o jednoj adresi ili međunarodnoj koaliciji? Je li u tu antihrvatsku koaliciju bila uključena i naša diplomacija ili je ostala puštena po strani, kao nezainteresirana stranka? Je li sam Papa blagoslovio takvu odluku? Naime, mnogi u Hrvatskoj postavljaju pitanje stoji li Vatikan iza takve odluke.
Sve je moguće pa i to da je neposlušni (u odnosu na Vatikan) monsignor još jednom ishitreno donio odluku koja nije jasno intonirana sa Salzburškom nadbiskupijom, ostalim tijelima Katoličke crkve u Austriji, kao ni s Vatikanom. Naime, kako su objavili mnogi ugledni mediji, nedavno je mons. Guggenberger protivno uputama iz Vatikana javno objavio izvješće o financijskom i moralnom stanju biskupije nakon umirovljenja biskupa Schwarza s kojim monsignor (v.d. upravitelj biskupije) navodno nije u najboljim odnosima.
Stoga, nadam se da je i ova odluka plod načina djelovanja mons. Guggenbergera, a ne posljedica koalicije kojoj je cilj nastavak zataškavanja zločina jugokomunističkog režima. Čak je i Austrijska biskupska konferencija jučer najavila da će na svojoj konferenciji sljedećeg tjedna raspraviti o toj odluci, pri tome naglasivši da je odluka ipak u ingerenciji v.d. upravitelja biskupije.
Austrijska katolička crkva?
Bez obzira na uzroke ove neočekivane odluke, iznenađuje da iz redova Katoličke crkve, koja je po svojem ustroju izrazito hijerarhijska organizacija, dolaze neprimjerene izjave o blajburškoj komemoraciji. I umirovljeni biskup Alois Schwartz i bečki kardinal Christoph Schönborn (ugledan i utjecajan član vrha Katoličke crkve kojeg mnogi upućeni vide i kao novog Papu) zadnjih nekoliko godina zahtijevali su potpunu depolitizaciju događaja i pretvaranje istog isključivo u „vjerski obred sjećanja na poginule, a ne političku manifestaciju“. Naime, sjećanje na žrtve zločina koje su počinili komunistički „osloboditelji“ nakon 1945. nigdje na Zapadu nije popularno, a ono je posebice nepoželjno u zemljama Osovine. Izgleda da se u to sve bolje uklapa i sama Katolička crkva.
Koliko god to bilo nepopularno, potpuno isključiti politiku s blajburškog događaja nije moguće, jednako kao što nije moguće otići u Jasenovac i moliti se za duše ubijenih, pri tome ne sjetivši se politike koja je stvorila logor. Je li moguće otići u nacističke logore i apstrahirajući režim koji ih je pobio, moliti se samo za duše žrtava? Ne, nije moguće zato jer ljudi na tim mjestima nisu umrli zbog prirodne nepogode. Njihova je smrt izravno povezana s nehumanim režimom koji ih je ubio i svaka komemoracija tih žrtava usko je povezana s uzrokom događaja – zločina. Svaka komemoracija mora se iskoristiti da se osudi i režim koji su skrivio smrt nevinih ljudi.
O čemu oni pričaju?
Nije mi jasno ni što to austrijski političari i svećenici misle kad kritizirajući blajburška događanja kažu da je i Austriji trebalo mnogo vremena kako bi se suočila sa svojom poviješću te da smo mi (Hrvati) sad na redu. Kažu nam i da je to vrlo težak, bolan, ali hitno potreban proces. Ali – na koji to proces oni misle?
Možda onaj čiji je dio bio i slučaj Kurta Waldheima koji se kao 20-godišnjak učlanio u studentsku nacističku organizaciju, a kasnije u Hitlerovoj vojsci postao i natporučnik. Nakon završetka II. svjetskog rata bio je član austrijskih delegacija na međunarodnim pregovorima u Parizu, Londonu i Moskvi. Bio je zastupnik u austrijskom parlamentu, veleposlanik Austrije u Kanadi, ministar vanjskih poslova Austrije, Glavni tajnik UN-a i predsjednik Austrije. Tek dugo nakon II. svjetskog rata suočili su se s njegovom prošlošću. Da, njihov proces „poželjnog shvaćanja prošlosti“ bio je dug.
Ali u komunističkoj Jugoslaviji tih problema nije bilo. Prvi val suočavanja s prošlošću trajao je kratko. U roku od nekoliko godina poubijano je gotovo sve što hoda i diše, a podsjeća na prošli režim i Hrvatsku izvan Jugoslavije – od ustaša i njihovih obitelji, pisaca i novinara pa do bogatijih seljaka. Nakon fizičke eliminacije vlastitog naroda, uslijedila je „duhovna obnova“ pa smo desetljećima (sve do 1990. godine) u SR Hrvatskoj svi prolazili dubinski proces učenja o zločinima ustaša (stvarnim i izmišljenim) i to gradivo smo naučili napamet, ali zato ništa nismo učili o zločinima partizana. Njih navodno nije bilo.
Nakon 1990. godine pristup (proces) je nešto izmijenjen, ali ni približno dovoljno kako bi došlo do primjerene društvene osude oba totalitarna režima; osude primjerene masovnim zločinima koje su počinili nad vlastitim i drugim narodima.
Od 1990. godine prošlo je 28 godina, a istine o partizanskim zločincima nakon II. svjetskog rata još uvijek nema i to je jedan od glavnih razloga pojedinačnih ispada na blajburškoj komemoraciji zbog kojih se osuđuje cijeli skup. Upravo zbog nedostataka hrvatskog obrazovnog i pravosudnog sustava, zbog nedostatka lustracije, Bleiburg je glavna adresa suočavanja s prešućivanom prošlošću. Što god mislili domaći i inozemni štovatelji balkanskog „antifašizma“, isti je pobio mnogo više civila i zarobljenika nego ustaške postrojbe na cijelom području NDH.
A možda zagovaratelji zabrane blajburške komemoracije misle da mi ne bi trebali učiti o partizanskim zločinima, da ih ne bi trebalo ni spominjati, a kamoli procesuirati i osuditi. Možda oni, poput naših „antifašista“, misle da su svi oni koji su završili na križnim putovima nakon Bleiburga zaslužili smrt? Bježanjem pred partizanima priznali su krivnju? Nije mi jasno što točno misle kad kažu „suočavanje s prošlošću“.
Selektivnost povijesti
Službena povijest uvijek je do nekog stupnja selektivna, a narav i društvene posljedice te selektivnosti ovise o naravi onih snaga koje povijest pišu. Što god neupućeni pripadnici Crkve i zlonamjerni nastavljači jugokomunističke politike pričali o navodnoj relativizaciji zločina NDH, u Hrvatskoj za vrijeme II. svjetskog rata nismo imali dobru i lošu stranu (good guys and bad guys).
Poznato je da su ustaše javno demonizirani do današnjeg dana, ali manje je poznato da zapadni političari ni u Titu nisu vidjeli velikana, humanista i osloboditelja nego često tek „običnog komunističkog ubojicu“, kako ga je jednom prilikom u prosincu 1944. ocijenio W. Churchill. Na žalost, stvorio je jaku armadu i Zapad je u svojoj računici bio prisiljen računati na njega (https://www.cia.gov/library/center-for-the-study-of-intelligence/kent-csi/vol9no2/html/v09i2a07p_0001.htm).
Ni ustaše ni partizani nisu se borili za demokraciju, slobodu i ljudska prava nego za totalitarnu vlast te su u tom cilju provodili nasilje nad različitim. Jednak je zločin ubiti iz etničkih ili ideoloških/klasnih razloga, posebice s aspekta nevine žrtve. Također, ubojstvo i ubojstvo iz osvete i nije tako različit čin.
Humane deklaracije i drukčiji znak na kapi ne pretvara ubijanje stotina tisuća zarobljenika i civila u čin prosvjetiteljstva. Preko 250.000 Austrijanki koje su nakon 1945. silovali sovjetski vojnici, Crvenu armiju sigurno ne doživljava kao osloboditeljsku, nego kao zločinačku vojsku, koliko god Austrija slavila Dan pobjede zajedno s predstavnicima Rusije, kao sljednice SSSR-a.
Jednako tako i velik dio Hrvata koji noviju povijest vlastitog naroda nije učio samo iz Titovih udžbenika nego iz stvarnih obiteljskih priča (tragedija), vrlo dobro zna što je „selektivno doživljavanje i tumačenje povijesti“. Za taj dio povijesti svoj doprinos dale su i razne austrijske vlade i njihove službe sigurnosti koje su nezainteresirano promatrale dok su ubojice jugoslavenskih tajnih službi u Austriji provodile likvidacije hrvatske političke emigracije. O tom dijelu povijesti Hrvate ne treba učiti austrijski kler.
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
