Većina građana Hrvatske zna da je stanje u društvu već dugo loše i da jedino promjenom izbornog sustava možemo omogućiti izlaz iz postojećeg stanja. Naime, demokratičnost društva u pozitivnoj je korelaciji s odgovornošću zastupnika prema biračima. Što zastupnici više odgovaraju svojoj bazi to je društvo demokratičnije. Suprotno tome, što se više odnarođuju i postaju lutke na koncima svojih šefova, to je društvo udaljenije od demokracije.
Upravo na procesu ratifikacije Istanbulske konvencije pala je zavjesa i prikazala nam odnarođenu političku klasu, odnosno neodrživi stupanj neodgovornosti saborskih zastupnika prema svojim biračima i slijepu poslušnost prema volji stranačkog šefa koji služi stranim interesima.
Jasno je zašto HDZSDP koalicija ne želi preferencijsko glasovanje bez cenzusa od 10% niti ostale pozitivne izmjene izbornog zakona koje nudi Građanska inicijativa „Narod odlučuje“. Međutim, ostaje nejasno što to loše u pokretanju prikupljanja potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona vide neki mediji koji se vole hvaliti svojim „europejstvom“ i „progresivizmom“. Naime, preferencijski način izražavanja volje birača trebao bi biti težnja svih demokratskih čimbenika u društvu; svih kojima je cilj unaprjeđenje vlastite države, borba protiv korupcije i podizanje razine poštenja u politici.
„Napredni“ protiv e-glasovanja
Zalaganje za dopisno i e-glasovanje također je nešto što valjda ide uz 21. stoljeće jer je tehnološki razvoj to omogućio, ne samo u RH, nego u većini država Europske unije. Međutim, samoprozvani „naprednjaci“ poduprti velikom HDZSDP koalicijom, zaziru od e-glasovanja; oni bi radije da birač i dalje fizički dođe na glasačko mjesto, uzme kemijsku olovku i zaokruži listu koju želi. Znači, ovdje se radi isključivo o nedostatku političke volje u HDZSDP koaliciji koja pogotovo ne želi dopisno i e-glasovanje dijaspore koja je po njihovom (SFRJ) defaultu proustaška i zato ne treba imati pravo glasa u svojoj domovini iz koje su je istjerali tate, stričevi i kumovi današnje hrvatske političke pseudoelite.
HDZSDP-Manjinsko ortaštvo
Prijedlozi izmjene izbornog sustava promiču društvenu integraciju, odnosno da se u političkom smislu svi osjećamo Hrvatima, a u etničkom smislu da svaka od nacionalnih manjina uživa prava koja omogućuju održavanje i razvijanje svoje kulture, očuvanje bitnih odrednica etničkog identiteta: vjere, jezika, tradicije i ukupne kulturne baštine.
Došlo je vrijeme da se oslobodimo komunističkog nasljeđa u odnosu prema nacionalnim manjinama („narodima i narodnostima“) te da se zakon uobliči na način kako to čine razvijene zemlje Europe. Pogubno nasljeđe u traganju za „svojim putem“, eksperimenti svake vrste, od pomirbe nepomirljivih vrijednosti 1990-ih, do pretvorbe manjinskih u ustavna – temeljna ljudska prava, dovelo je Hrvatsku u stanje nadziranog kaosa koji pogoduje klijentelizmu, ortačkoj, a ne političkoj vlasti u zemlji.
Osim toga, kao pozitivna diskriminacija bez ikakvog opravdanja, trenutna manjinska „prava“ ne predstavljaju nikakav civilizacijski doseg nego narušavaju opću jednakost biračkog prava, a HDZSDP koaliciji služi za stvaranje saborske većine. Između ostalog, dovoljno je reći da nijedna država u Europskoj uniji ne daje takva „prava“ svojim nacionalnim manjinama iz čega proizlazi da hrvatske nacionalne manjine, posebice pojedine, uživaju najveća „prava“ u Europi. Sve države EU-a ukupno osiguravaju osam parlamentarnih mjesta za manjine, a Hrvatska sama osigurava jednak broj mjesta: osam.
Naravno da takva situacija u Hrvatskoj nema nikakve veze s pravima nacionalnih manjina, odnosno sa svakodnevicom Jovana i Milice iz Donjeg Lapca, nego isključivo s održavanjem postojećeg HDZSDP-Manjinskog ortaštva.
„Katolibani napadaju“
Zato začuđuje (ili ipak ne?) da pojedini mediji ovako vrijednu inicijativu vide kao novi „katolibanski“ nasrtaj na dosegnuti stupanj demokracije. Posebno sam se zamislio nad tom kvalifikacijom Inicijative jer me u životu nikad nitko nije optužio za vjerski fanatizam. Naime, ja nisam praktični vjernik! Doduše, u crkvu ponekad idem; ali ne na misu, ne kao vjernik, nego da uronim u drugi svijet koji mi daje poseban mir i prostor za razmišljanje. Pogotovo ako se radi o romaničkim ili gotičkim crkvama.
Ja, katoliban 🙂
Također, uz obitelj, još mi samo netaknuta priroda pruža sličan osjećaj čišćenja od nakupina licemjerja i cinizma koje u urede i hodnike tijela javne uprave unose korumpirani umovi, lažne veličine i pripadajuće im sitne duše. Pored boravka na moru, svaki stari hrast, uspravni čempres, višestoljetna maslina, moje su katedrale ispod čijih grana nastojim iz sebe odstraniti svu zlu volju koju na hodnicima javnopravnih tijela i ostalih državnih organizacija možete rezati nožem. Sve to, na razne načine osjeti svaki pošteni građanin ove države.
U takvom okruženju, svu tu javnopravnu nevolju nastojim pretvoriti u pozitivne emocije i kreativnost. Takav doživljaj crkve, prirode i društva ne čini me nazadnjakom, mračnjakom, vjerskim fanatikom, nego tek običnim građaninom Hrvatske koji ne pristaje na korupciju i nesavjestan rad te u spomenutom okruženju traži odmak od zatupljujuće radne svakodnevice. Stoga, ja katoliban? Ne.
Izlaz iz začaranog kruga
Iskreno vjerujem u to da ovo društvo može i treba bolje. Znamo da je trenutno stanje vrlo loše i da stvari treba temeljito preurediti. Znamo da to neće učiniti oni koji su nas u ovo stanje doveli. Postojeći izborni zakon podržava vrtnju u začaranom krugu apatije i nazadovanja za većinu građana Hrvatske i ostanak na lukrativnim pozicijama moći onih koji su ovo društvo unazadili i desetke tisuća mladih, obrazovanih ljudi istjerali iz zemlje. Stoga jedino promjenom izbornog zakona možemo doći u poziciju da demokratskim metodama počnemo mijenjati naše društvo te da:
• u Saboru sjede oni najbolji iz naših sredina,
• saborski zastupnici više slušaju svoju izbornu bazu nego svojeg stranačkog šefa,
• svi birači u Hrvatskoj imaju jednako biračko pravo,
• svačiji glas jednako vrijedi,
• hrvatska dijaspora može imati jednak pristup svojem biračkom pravu,
• prava nacionalnih manjina budu uređena kao u svim ostalim zemljama Europske unije,
• mladi ljudi ne napuštaju svoj rodni kraj i svoju domovinu,
• Hrvatska postane pravna i demokratska država s jednakim mogućnostima za sve svoje građane.
*Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
