Iako nam je javna uprava po svim pokazateljima relevantnih institucija (inozemnih i domaćih) u katastrofalnom stanju, tako ne misle njezini lokalni i županijski čelnici. Oni prema odluci naših vrlih zakonodavaca (saborskih zastupnika), na kraju svake godine nagrađuju svoje zaposlenike za uspješnost u radu. Naglasak je na – uspješnost!
Nije uopće važno što zaposlenici u mnogim općinama, gradovima i županijama imaju od ca. 30-100% veće plaće od hrvatskog prosjeka; još je manje važno što građani u nepristranost, korisnost i zakonitost rada tih institucija vjeruju jednako kao i u sutrašnju invaziju Marsovaca. Jedino što je našim političarima važno je to da oni imaju zakonsko pravo da diskrecijskom odlukom nagrade navodnu uspješnost u radu javnih službenika. Tu nagradu mogu zaslužiti samo oni koji su pokazali „natprosječne rezultate rada“, a ako ste mislili da takvih u našim općinama, gradovima i županijama ima malo – u krivu ste – sudeći po broju izdanih rješenja o nagradama za uspješnost u radu, ima ih više nego „prosječnih“. Vojsci natprosječnih novac naravno dolazi povrh božićnice i predstavlja dodatno zimsko veselje.
A za te vrhunske radne rezultate svojih zaposlenika i ove će godine hrvatske općine, gradovi i županije izdvojiti ni manje ni više nego milijune kuna poreznih obveznika. Ovisno o „snazi“ svojeg proračuna, pojedine jedinice lokalne i regionalne samouprave nagrađuju skromnije, a pojedine su darežljivije pa „natprosječnima“ ukupno podijele preko milijun kuna.
Vrtići, domovi zdravlja, nezaposleni, djeca bez udžbenika, prometnice, lijekovi, potpore natalitetu odumiruće nacije, da ne nabrajam gdje sve treba dodatno ulagati; Ali ne! Za to su planirali i dali dovoljno. Ono što je preostalo od planiranog u proračunu natrpat će u džepove svojih aparatčika koji su im neophodni za daljnji rad HDZSDP-ovog društvenorazarajućeg aparata.
Treba li dodatno nagrađivati preplaćene javne službenike?
Traženu i nagrađivanu „uspješnost u radu“ u sklopu tzv. Novog javnog menadžmenta, službenik, između ostalih poslovnih vrlina, navodno može zaslužiti ako ima inicijativu, kreativnost, predlaže ideje, postiže natprosječne rezultate (?) itd.
Ali postavlja se pitanje: što je sa zahtjevima radnog mjesta. Naime, ako ste viši savjetnik u županiji i primate mjesečno ca. 11.000 kuna neto, opis vašeg radnog mjesta sadrži prijedloge, nove ideje, inicijativu i slično. Ako ste koji dan slučajno malo više „potegli“ jer je kolega bio na bolovanju, pa što? U gradu, općini ili županiji se sigurno niste prebili od posla niti ste danima ostajali u uredu do večernjih sati kao mnogi drugi zaposlenici u Hrvatskoj čiji poslodavci (iz privatnog sektora) ne poštuju osmosatno radno vrijeme.
Uostalom, treba u Hrvatskoj zaraditi svaki mjesec 11.000 kuna neto, zar ne? E sad, zbog toga što čovjek u javnoj upravi radi ono što mu je u opisu radnog mjesta, on biva i dodatno nagrađen javnim novcem samo zato jer je radio svoj posao koji je i inače za hrvatske prilike vrlo dobro plaćen. Meni se to čini prilično nemoralno i društveno neosjetljivo.
Kao da za nagrađivanje „kreativnih i natprosječnih“ javnih službenika već ne postoji sustav ocjenjivanja i napredovanja koji su oba također potpuno neučinkoviti i kontraproduktivni. Zašto? Zato jer ni približno nismo na civilizacijskoj (organizacijskoj) razini na kojoj društvo prepoznaje, vrednuje, bira i pozicionira najbolje među sobom. Još uvijek dominira negativna kadrovska selekcija u čijim okvirima racionalan cilj ocjenjivanja i nagrađivanja potpuno nestaje i pretvara se u svoju suprotnost.
Stoga nam preostaje još neko vrijeme učiti osnove Weberove racionalne birokracije koja je na Zapadu usavršena još krajem 19. stoljeća. Znači, potrebno je prvo izaći iz modela balkanske administracije, kako ga je krajem 1990-ih nazvao klasik hrvatske sociologije Josip Županov, da bi se počelo razmišljati o modelima koje uvode Danska, SAD, Njemačka i druge razvijene države. Ali budući da mi imamo dugu tradiciju nerealnog procjenjivanja vlastitog stanja, tako i u slučaju primjene modela reforme javne uprave pogrešno biramo ono što nije za nas. Posljedice pogrešnog izbora naravno neće izostati.
Inače, osobno mislim da je nepotrebno i nemoralno javne službenike dodatno nagrađivati za nešto što im je posao i za što su nagrađeni razmjerno visokom i sigurnom plaćom, dugim godišnjim odmorom, sigurnošću radnog mjesta i mogućnošću napredovanja. Javni posao trebao bi biti čast (i odgovornost) te ga u tom smislu ne treba svoditi na mjerila korporativno-poslovnog morala.
Najkreativniji među nama – APIS
Budući da dugo radim u javnoj upravi znam da se pored svih zakona, pravilnika, propisanih obrazaca i ograničenih čelnika, prostor kreativnosti otvara uglavnom kad su u pitanju bolovanja i nezakonitosti (one naime nisu propisane), a kreativnost u nezakonitosti nije nešto što bi se trebalo nagrađivati. Međutim, i u pljački javne imovine nema nekih posebnih inovacija jer je ekipa na vlasti mediokritetska i sigurna u korumpirani državni aparat koji je tu da ih zaštiti od kaznenog progona pa zakon krše sasvim ležerno i bezbrižno.
Uostalom, ne znam koliko kreativna i natprosječna može biti referentica u pisarnici ili referent u odsjeku za katastarsku izmjeru, kao i mnogi drugi javni službenici, ali znam da ako je netko ove godine zaslužio najvišu nagradu za kreativnost u javnim poslovima, to su djelatnici APIS-a. Oni su iznimno požrtvovno i nešto manje kreativno poništili najmanje 50-60.000 važećih potpisa za referendum za pravedniji izborni sustav. To su učinili pomoću znanih i neznanih, propisanih i nepropisanih, zakonitih i nezakonitih načina – jasno izraženu volju birača pretvorili su u ništa, narodu oduzeli mogućnost referenduma i time za svoje nalogodavce učinili posao desetljeća.
Da sam premijer i da dijelim njegove vrijednosti, predložio bih direktoru APIS-a da svakome od tih vrijednih kreativaca dodijeli maksimalnu nagradu za uspješnost u radu i posebnu povelju za doprinos u preventivnoj zaštiti sustava.
S referendumom ili bez njega – bit će kako narod odluči
Ovdje spomenuta nagrađivanja javnih službenika predstavljaju još jedno u beskrajnom nizu nemoralnog rasipanja javnog novca koje se u ovom slučaju opravdava kao način za postizanje kvalitetnije javne uprave. U stvari, radi se o trošenju milijuna kuna poreznih obveznika u svrhu kupovanja i dodatnog nagrađivanja poslušnih i pravovjernih kadrova. Ništa više ni manje od toga. To treba prekinuti, a prekinuti se neće sve dok u Sabor ne dođu moralni ljudi koji će Hrvatsku promijeniti – znati prepoznati društvene prioritete.
Kako god bilo, s referendumom za pravedniji izborni sustav ili bez njega, opet će na kraju biti kako narod odluči. Ako narod pristaje na ovakvu vlast, bešćutnu, ogrezlu u kriminalu i nemoralu, to će i imati. Sigurno je jedno – ovakva vlast se iznutra promijeniti neće. Promijeniti se može samo izvana – jasnom voljom naroda. Izbori nisu tako daleko. Bit će kao i uvijek – kako narod odluči.
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
