Dr. sc. Jurić: Dva su ključna cilja popisa – prikazati da je katolika drastično manje i zamagliti istinu da je stranaca drastično više

“Postoje indicije da je Popis od samog početka zamišljen kao ideološki te se čini da su dva ključna cilja Popisa: prikazati da je katolika manje i zamagliti istinu o velikom broju stranaca“, rekao je za Narod.hr prof. dr. sc. Tado Jurić, profesor demografije i političkih znanosti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Državni zavod za statistiku (DZS) objavio je konačne rezultate Popisa 2021. o ukupnom stanovništvu prema spolu i starosti, te prema narodnosti, vjeri, državljanstvu i materinskom jeziku. Povodom objave rezultata odlučili smo razgovarati s demografom, doktorom znanosti – Tadom Jurićem, ali razgovarali smo i o drugim temama.

Narod.hr: Popis stanovništva iz 2021. godine bio je velik i zahtjevan projekt, pokazuje to vrijeme potrebno da se  obrade svi podaci. Saznali smo da nas je oko 400 tisuća manje(za što ste rekli da također nije točno, da su brojke još i gore) no prije 10 godine, a konačne podatke o dobi, spolu i narodnosti još nismo dobili. Što su, po Vama, razlozi kašnjenja objave ovih podataka?

Dr. sc. Jurić: Razlog kašnjenja nije samo tehničke prirode nego očito i ideološke. Ispada da je glavna poruka popisa od samog početka trebala biti da je katolika manje. Naime, iz njega nismo doznali gotovo ništa drugo novoga što nismo već znali. Svi znamo da nas je manje odavno i da je Slavonija opustjela. Međutim, katolika nije drastično manje, nego je stranaca drastično više.

Popis radi svoje pogrešne metodologije nažalost nije u fokus stavio ključno pitanje i pokazao da je u Hrvatskoj stranaca sve više. Prema Popisu stranaca je 0,74 %, a u stvarnosti je riječ o 5 %. Postoje indicije da je Popis od samog početka zamišljen kao ideološki te se čini da su dva ključna cilja Popisa: prikazati da je katolika manje i zamagliti istinu o velikom broju stranaca.

> Demograf Šterc: Manji broj Srba u Vukovaru je realna slika, potvrda popisivanja fiktivnog stanovništva 2011.

U nacionalnoj državi je sasvim opravdano pitanje koliko je stranaca, manjina te koliko državotvornog naroda jer glavni smisao stvaranja Hrvatske bio je opstanak Hrvata na hrvatskom tlu. Iseljavanje je pak zorno pokazalo da političke elite nisu uspjele u tome. 

Obično prebrojavanje koliko je građana u Hrvatskoj osim što ne pokazuje realnu sliku prikriva i proces razognještivanja Hrvata u vlastitoj zemlji i pretvaranja Hrvatske u useljeničku zemlju. Naime, od 10 nekretnina prodanih u Zagrebu i na obali u protekle dvije godine sedam su kupili stranci. Osim bogatih europskih umirovljenika pristižu i strani radnici, izbjeglice i  ilegalni migranti. Za 10 godina popis može zaista pokazati da u Hrvatskoj ponovno živi više od 4 milijuna, ali je valjda ključno pitanje tko su ljudi koji tu žive, kakva je struktura te populacije i kakva je prostorna raspoređenost populacije.

Naše procjene pokazuju da će uz takve trendove, do sredine stoljeća u Hrvatskoj živjeti trećina stranaca. Kontinentalna Hrvatska sve će više pustjeti, a svaki drugi Hrvat živjet će u Zagrebu. Takva neravnomjerna raspodjela pučanstva učinit će tri četvrtine Hrvatske gospodarski, biološki i kulturno „spaljenom zemljom“. Nadalje, protok vremena i ovakvi demografski trendovi dovest će do sredine stoljeća do situacije u kojoj Hrvata u BiH u znatnijem broju više uopće neće biti pa će tako zapravo demografija riješiti i hrvatsko pitanje u BiH.

> Dr. sc. Jurić: Ljudi bježe zbog korupcije i klijentelizma

U pozadini cijelog procesa je pokušaj nametanja koncepta građanskog poimanja nacionalnog identiteta, a ne etničkog kakav je sada u Hrvatskoj. Ako se prvih trideset godina hrvatske države stvarala funkcionalna državnost i utvrđivao hrvatski identitet, izgleda da predstoji etapa razgradnje tog identiteta. U Hrvatskoj su se, naime, oblikovala dva međusobno suprotstavljena društvena i politička bloka čiji se sukob temelji na odnosu prema dva tipa kulture a kulminirat će po pitanju imigracija. Popis ovdje služi samo kao ideološko oružje.

Prvi tip kulture zalaže se za intenzivno useljavanje strane radne snage i otvaranje hrvatske nacije te u iseljavanju i neselektivnom useljavanju ne vidi nikakav razlog za paniku, a drugi u useljavanju i iseljavanju vidi ugrozu biološkog opstanka hrvatskog naroda. 

U središtu novog sukoba hrvatskog društva zapravo je borba za „kulturnu hegemoniju“ između stare srednje klase i nove srednje klase (klase po shvaćanju Webera), a sukob će vrlo brzo postati zoran u pogledu shvaćanja iseljavanja i useljavanja kao ključnog identitetskog pitanja. Jedni će tvrditi da nas može spasiti samo neselektivno useljavanje, a drugi će vjerojatno tražiti referendum o tom pitanju, odnosno zabranu poslodavcima da po slobodnom nahođenju odlučuju o neograničenom uvozu strane radne snage, bez selektivnih kriterija, čime indirektno mijenjaju etničku sliku Hrvatske.  Više o svemu u novoj knjizi koja izlazi krajem listopada Zarobljeno društvo (Luković, Jurić, Piplica).

Metodologija?

Dr. sc. Jurić: Popis stanovništva opet je pokazao pogrešnu demografsku sliku. Ponovno je ubrojano fiktivno stanovništvo. Vrlo vjerojatno je 200.000 stanovnika prikazano više od stvarne brojke. U konačnici, 17 tisuća je i službeno smanjeno od prvog iskazivanja procjene.

Dokazi za ovu tvrdnju su: dok Njemačka pokazuje da je samo tamo doselilo 310.000 Hrvata od 2013. do 2020., hrvatski DZS pokazuje da je ukupno iselilo u sve zemlje oko 210.000.

> Evo koliko u Zagrebu ima Hrvata, Srba, katolika, ateista…

Osnovna metodološka pogreška ovog popisa je što nije popisala strance u Hrvatskoj ali i hrvatsku dijasporu. Naime popis se usredotočio samo na stalno stanovništvo, umjesto da popiše i privremeno, odnosno strance. Tada bismo vidjeli da u Hrvatskoj živi već sada 5 % stranaca. Riječ je o stranim radnicima, bogatim europskim umirovljenicima te migrantima. To nam je djelomično potvrdio i sam MUP. Naime, prema podacima koje smo zatražili od MUP-a na dan 27.01.2022. godine ukupno 101.163 državljana ima reguliran status stranca u Republici Hrvatskoj.

Metodologija nadalje nije bila odgovarajuća jer popisivači nemaju bazu podataka na osnovu koje bi mogli kontrolirati točnost navoda. Primjerice, navodi jednog člana kućanstva o ostalim članovima obitelji koji su živjeli u Hrvatskoj do referentne točke popisa (31. kolovoza) uzimaju se kao neupitna činjenica. Time oni bivaju ubrojeni u stanovnike Hrvatske iako su odselili, a nisu se odjavili. Nadalje, dovoljno je da pojedinac navede da namjerava živjeti u Hrvatskoj godinu dana, čime automatski ulazi u evidenciju kao stalni stanovnik. Mogućnost zlouporabe popisne metodologije ostala je i u prostoru samopopisivanja, odnosno online popisivanja u sustavu e-građanin. Ne samo da jedna osoba iz kućanstva može online popisati ostale članove kućanstva bez ikakve provjere vjerodostojnosti takvih navoda, nego ne postoji ni mogućnost provjere je li samopopisivanje uopće izvršeno u Hrvatskoj ili, primjerice, iz Njemačke.

Uz to, velik dio Srba koji ne žive u Hrvatskoj (procjena je prema UN-u čak 1/3) popisao se kao građani Hrvatske, a slično je i s Hrvatima iz BiH. Svakako na umu treba imati i činjenicu da zbog ovakvih praksi dolazi i do raznih zlouporaba socijalnog i drugih sustava, što je državi dodatan problem. Osim registra stanovništva potreban nam je i mikrocenzus po uzoru na Austriju, Njemačku i Švicarsku. Riječ je o praćenju 1 posto populacije kroz cijelu godinu na osnovu čega se dobivaju znatno bolji uvidi.

> DZS objavio konačne rezultate Popisa 2021.: Broj Srba u Vukovaru pao ispod 30 posto

Naročito je problematična formulacija o vjerskoj pripadnosti. U prijašnjim popisima vjeroispovijest se iskazivala formulacijom katolik, pravoslavac, musliman itd. Sada su pak korištena dva pitanja: pripadnost vjeri i pripadnost vjerskoj zajednici. To je zbunilo mnoge. Svatko tko je na prvo pitanje odgovorio, primjerice, da je kršćanin, a na drugo da pripada Katoličkoj crkvi, završio bi među „ostalim kršćanima“. Odnosno, da bi ga DZS prebrojao kao katolika, trebao je u prvoj rubrici napisati da je katolik, a u drugoj da pripada Katoličkoj crkvi.

Imamo porast od preko 1.200 % u usporedbi s prethodnim Popisom pripadnika ostalih kršćanskih zajednica. Na pitanje portala Bitno.net DZS je odgovorio da je među ostalim kršćanskim zajednicama 87 posto katolika. Dakle, od 180.000 “ostalih kršćana” 87 posto su zapravo katolici. Ovo se nije smjelo dogoditi s ozbiljnim popisom. Zato mislim da je najbolje da DZS izađe i pojasni metodologiju te objavi da nije riječ o znatnom padu broja katolika od 8 %, nego je riječ o padu od 4 %.

Narod.hr: U knjizi  “Gastarbajteri milenijalci” (“Gastarbeiters Millenials”) analizirali ste iseljavanja iz Hrvatske i  zemalja jugoistočne Europe. Što pokazuju podaci, tko najviše iseljava i zašto?

Dr. sc. Jurić: Višegodišnji val iseljavanja iz Hrvatske nije potaknuo političke elite na oštar obračun s korupcijom kao glavnim potisnim faktorom iseljavanja. Štoviše, korupcija raste s iseljavanjem. Kako odlaze kritičari, kritiziranima i umreženima je lakše. 

Najviše iseljava tzv. stara srednja klasa i njihova djeca, a glavni potisni faktor nije siromaštvo nego nepravda. Novi društveni sukob koji je okidač za iseljavanje odvija se u središtu hrvatskog društva. Rezignirana je stara srednja klasa čije se vrijednosti napredovanja prema stručnim kompetencijama, trudu i teškom radu, obitelji, nacije i religioznosti proglašavaju zaostalima. Uslijed neselektivnog useljavanja vrijednosti stare srednje klase bivaju još više ugrožene a k tome useljavanjem dolazi i do dampinga cijene rada koja dodatno potiče iseljavanje.

Na preostalim socijalnim polovima, na onom izrazito siromašnom i na onom izrazito bogatom, izgubio se svaki interes za budućnost Hrvatske pa posljedično i za aktivno sudjelovanje u politici: kod „prekarne klase“ zato što njezini pripadnici smatraju da se ionako ništa ne može promijeniti, a kod najbogatijih zato što drže da uz pomoć kontrole nad ekonomijom kontroliraju politiku. 

Narod.hr: Koji su konkretni potezi koje bi Vlada trebala poduzeti za  demografsku obnovu?

Dr. sc. Jurić: Ovdje je najprije potrebno razlikovati političke, socijalne i ideološke mjere. Ne postoji jedna mjera koja bi riješila sve probleme nego je nužan set međusobno nadopunjavajućih konkretnih akcija.

Po pitanju političkih mjera, najvažnije je suzbiti korupciju i klijentelizam koji su, paradoksalno, u Hrvatskoj otkako je članica EU rasli a ne, kako je obećano, opadali.

Po pitanju socijalnih mjera nužno je uvesti dječji doplatak. Naime, obitelj s troje djece koja preseli u Njemačku samo od dječjeg doplatka (237 eura po djeteta) dobije više nego što u Hrvatskoj iznosi prosječna (medijalna) plaća. 

Potrebno je i ukinuti drugi mirovinski stup jer od sredstava u njemu neće biti ništa uslijed iseljavanja. Time bi nam svima plaća porasla za tisuću kuna u prosjeku. Ujedno je potrebno zahtijevati zajednički zdravstveni i mirovinski sustav na razini EU. Jer koristi Hrvatske od EU su znatno manje od gubitaka. Primjerice Hrvatska je samo za obrazovanje iseljene radne snage Njemačkoj poklonila 18 milijradi eura. Zanimljiva je i komparacija s SAD-om. Savezne države SAD-a imaju 20 puta veće koristi od takve zajednice nego Hrvatska od članstva u EU.

> Čak 83% građana izjasnilo se kao katolici: Zašto DZS-ovo izvješće to ne pokazuje?

Po pitanju ideoloških mjera, vrijednosti obitelji se trebaju više njegovati. Mađarska je primjerice svoj djeci poklonila besplatno bicikle s natpisom Mađarska, zemlja obitelji.

Ono što ja osobno smatram da bi najbrže dovelo do rezultata su dvije mjere koje sam razradio u svoje posljednje dvije knjige. Prva je rad na daljinu (teleworking). Kada bi Hrvatska vratila samo 2% radnika iz Zagreba u periferiju, oživjelo bi to mnoge krajeve za koje u suprotnom nema nikakve perspektive. Rad na daljinu usporio bi odljev mozgova s periferije Hrvatske, ali i EU. Mjera bi mogla dati novi poticaj napuštenim ili demografski ranjivim područjima i omogućiti radnicima da napuste gradove s visokim životnim troškovima. Time bi se divljanje cijena nekretnina u Zagrebu i Splitu dovelo u red. Nadalje, rad na daljinu smanjio bi potrebu mladih za životom u velikim gradskih središtima kako bi povećali šanse napretka u karijeri.

Druga mjera je da se nasljedstvo s baka i djedova prenosi direktno na unučad a ne na djecu. To bi svakako potaknulo mnoge da imaju više djece jer je i više etički ispravno da više dobije onaj koji ima primjerice četvero djece nego onaj koji ima primjerice jedno. Dakako, ovdje se otvara čitav niz daljnjih etičkih pitanja pa je model svakako potrebno razraditi i prilagoditi kako ne bi poticao diskriminaciju.

Narod.hr: Uspoređujući Njemačku i Hrvatsku spomenuli ste kako prva ima selektivnu imigracijsku strategiju, dok se mi vodimo neselektivnim načelom. Zašto su međunarodne migracije koje vidimo posljednjih godina opasnost za Hrvatsku i neće joj donijeti nikakvu demografsku obnovu?

Dr. sc. Jurić: U posljednjih deset godina trećina svih useljenih u Njemačku visoko je obrazovana. Istovremeno u Hrvatsku se doselilo manje od 1 posto visokoobrazovanih. 

U Hrvatskoj već danas zjapi jaz između niskokvalificirane radne snage koja doseljava i nedostatka kvalificiranog i visokokvalificiranog osoblja. Umjesto da se useljavanje shvati kao iznimno važan proces koji treba usmjeravati i kontrolirati te osmisliti strategije integracije, Hrvatska srlja u nešto što su već iskustva Francuske, Danske, Švedske i Njemačke jasno pokazale. Naime, neselektvino useljavanje, zbog pritiska krupnog kapitala i želje bogatih da budu još bogatijih, reflektira se na društvo porastom kriminaliteta, dumpingom cijene rada i u konačnici zamjenom stanovništva (izraz kako ga UN koristi).

Useljavanje u Hrvatsku doprinosi daljnjem iseljavanju Hrvata jer stranci ruše cijenu rada. Pri tome se razvija veliki biznis s useljavanjem. Taktika se uvijek ista ponavlja. Poslodavci prvo traže zahtjeve koje je nemoguće ispuniti (primjerice govorenje nekoliko stranih jezika za posao gdje to uopće nije nužno) da bi imali opravdanje da uvezu stranu radnu snagu. Time je Hrvatska došla u apsurdnu situaciju da je svoje mlade potjerala da bi se otvorila azijskom tržištu radne snage. Apsurdno je da poslodavci sami radi vlastitog profita mogu dovesti u Hrvatsku koga hoće i u neograničenom broju. Što ako Hrvatska bude sredinom stoljeća imala 6 milijuna stanovnika? Je li to uspjeh sam po sebi ili je ključno pitanje koliko će tu o(p)stati Hrvata?

> Penava za Narod.hr: Popis iz 2011. je netočan, u pitanju su lažni podaci i manipulacija kako bi se destabilizirao Vukovar

Hrvatska trenutno ima najliberalniji zakon o doseljavanju u EU. Samo jedan primjer, dok je primjerice u najsiromašnijoj EU članici, Bugarsko,j za dozvolu boravka (investicijski doseljenik) potrebno uložiti 250.000 eura u Hrvatskoj je taj iznos 10 puta manji.

Male nacije ne mogu se poigravati nacionalnim identitetom u globaliziranom svijetu niti očekivati od EU jezgre zaštitu svog nacionalnog identiteta koji se zbog procesa iseljavanja i useljavanja upravo raspada. Svi procesi usmjereni su u pretvaranje hrvatskog etničkog identiteta u (zapadni) građanski koncept nacije te asimilaciju Hrvata u vlastitoj zemlji – u neku vrstu samokolonizirajuće kolonije EU. Hrvatska je naime EU jezgri zanimljiva kao nekretnina na toplom moru, dok joj opstanak Hrvata ne znači baš ništa.

> Pupovac tvrdi: U Vukovaru se sustavno radilo na tome da se broj Srba smanji

Hrvati nisu brojčano veliki i kulturno dominantni da bi doseljenike mogli tek tako asimilirati. K tome u Hrvatskoj ne postoje niti bilo kakve strategije i razrađeni koncepti integracije. Pojedinca se do određene mjere i može integrirati ali kada se on kreće u zatvorenom krugu svojih zemljaka, kao što je slučaj u Hrvatskoj, ili kad pak dovede svoju obitelj – integracija u pravilu ne uspijeva.  Jer obitelj je jezgra očuvanja vlastitih vrijednosti i gotovo je nepropusna za vrijednosti drugih kultura.

To vidimo na primjeru Francuske, Danske, Švedske i Njemačke, koja je i službeno priznala da su svi iskušani koncepti integracije propali. Umjesto neselektivnog useljavanja pod pritiskom poslodavaca i big bizniza tvrtki za posredovanjem radnika Hrvatska bi trebala razviti koncept manje imigranata ali koje je moguće bolje integrirati – s više stambenih i školskih resursa. Propustili smo shvatiti koliko je proces iseljavanja koje nam se pred očima događalo donio negativnih posljedica, hoćemo li tako i sa useljavanjem?

Da sažmem sve: Katolika nije drastično manje, nego je stranaca drastično više no što pokazuje Popis.

 * Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija