Za Uskrs ove godine napisao sam članak Hrvatske riječi u vezi s uskrsnućem i njihovo značenje. Objavio ga je portal Narod: https://narod.hr/kultura/dr-sc-mamic-hrvatski-je-uskrsni-jezik-bez-zivota-i-smrti-nema-uskrsnuca , Hrvatska katolička mreža: https://hkm.hr/kultura/hrvatske-rijeci-u-vezi-s-uskrsnucem-i-njihovo-znacenje/ i Croative.net: https://croativ.net/hrvatske-rijeci-u-vezi-s-uskrsnucem-i-njihovo-znacenje-19786/ U članku se govori o uskrsu i uskrsnuću u pravom i prenesenom smislu, pa se usput ističe da bi se sasvim opravdano moglo reći kako su hrvatski narod i hrvatski jezik uskrsni. Prijatelji me pitaju, a odmah sam se i sam zapitao: Vrijedi li to i za hrvatsku zemlju, domovinu, državu? Naravno da vrijedi.
Hrvatska između dva blagoslova
7. lipnja 879. papa Ivan VIII. u Pismu knezu Branimiru blagoslovio je hrvatskoga kneza Branimira, hrvatsku zemlju, domovinu, državu i hrvatski narod. To je ponovio i dragi nam papa sveti Ivan Pavao Drugi osobito na svojem trećem pohodu Hrvatskoj 5. – 9. lipnja 2003.
Hrvatska zemlja, domovina, država
Sama riječ Hrvatska nastala je od sveze Hrvatska zemlja. Riječ zemlja ja ispala jer se podrazumijeva, a pridjev Hrvatska preuzeo je ulogu cijele sveze i sačuvao pridjevsku sklonidbu. Riječ zemlja obično se ispušta. Ona se može i upotrijebiti, ali onda ima izrazitu osjećajnu vrijednost. Zato je Papa rekao: „Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!“ Uz Hrvatska može se podrazumijevati zemlja, domovina, država. Doživljavamo ih kao istoznačnice ili barem sličnoznačnice. One su uz narod i jezik nerazdruživa sastavnica hrvatskoga identiteta.
Hrvatska državotvorna svijest kroz stoljeća
Nakon slavnoga razdoblja hrvatskih vladara Hrvatska se, svojom voljom ili nečijom samovoljom, našla u raznim unijama, savezima: s Mađarima, s Habsburgovcima, s Francuzima, ponovno s Mađarima, sa Srbima i odnedavno u Europskoj uniji. Bilo je pokušaja da nam moćni saveznici pokušavaju nametnuti svoje zakone, ali se je uvijek našlo hrabrih ljudi koji su znali zagrmjeti: „Regnum regno non praescribit leges!“ – „Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone.“ Héderváry je dobio i nogu u stražnjicu, i to u Saboru. Često smo bili izloženi žestokim napadima s raznih strana i posezanjima za hrvatskim područjima, pa smo tražili saveznike za očuvanje ili ponovnu uspostavu vlastite hrvatske države. Ponekad su pojedina hrvatska područja bila u sastavu drugih država (Mletačke Republike, Italije, Mađarske, Turskoga Carstva). Dubrovnik („Hrvatska Atena“) znao je sačuvati svoju samostalnost i u najtežim vremenima i čeznuti za hrvatskim jedinstvom.
„Rasuta bašćina“ i „Croatia rediviva“
Zoranićeva „rasuta bašćina“ čeznula je za ujedinjenjem hrvatskih područja. Činjenica da su ostale i „Reliquiae reliquiarum“ – „Ostatci ostataka“ nekada slavne hrvatske države imala je silnu integrativnu snagu. I u najtežim trenutcima „kroz vrimena gruba i kroz ljute boje“ neprestano je tinjala hrvatska državotvorna misao i težnja za ponovnim okupljanjem hrvatskih područja u vlastitoj državi. Nakon Vitezovićeva krika „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“ (Plorantis Croatiae saecula duo) došla je kao živa uskrsna nada Vitezovićava „Croatia rediviva“ („Oživljena Hrvatska“). Ideja „Croatia rediviva“ – „Oživljena Hrvatska“ stoljećima je poput feniksa letjela hrvatskim nebom, budila i podržavala uskrsnu nadu u hrvatskom srcu. U novije vrijeme, uglavnom zaslugom Drage Štambuka, postala je jedinstvena manifestacija i zlatna formula zbližavanja hrvatskih narječja ča-kaj-što, kao važne sastavnice hrvatskoga identiteta.
Hrvatski križevi, križni putovi, kalvarije, golgote i uskrsnuća
Znademo da smo kao pojedinci i narod imali svojih križeva, križnih putova, kalvarija i golgota. Sasvim je normalno da poslije klonuća, očaja, beznađa i mrtvila dolazi preporod, polet, ushit, uskrsnuće. Ima puno razloga da bi se moglo govoriti o Hrvatima kao uskrsnom narodu i o hrvatskomu kao uskrsnom jeziku. Sve to vrijedi i za Hrvatsku (zemlju, domovinu, državu). Ima prekrasna pjesma, koju pjeva obitelj Božić „Oj Hrvatska, zemljo sveta, stoljećima razapeta“. U mučeničkom razdoblju kršćanstva feniks je bio simbol kršćana, prema onoj Tertulijanovoj: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana.“ Naša je cijela povijest mučenička, ali je uskrsna nada stvarala i svijetle trenutke. Hrvatska se je puno puta poput mitološke ptice dizala iz pepela, uskrsnula, padala i ponovno oživljavala. To jasno svjedoče i ovi stihovi:
„A nad tobom kad se nebo slama, Kad se zemlja ispod tebe smrvi, Ti tad ljepša rađaš sebe sama I uskrsneš iz vlastite krvi.“
(Iz Guslarova prologa u operu „Mila Gojsalića“ Jakova Gotovca, 1952.)
Bez života nema smrti, a bez smrti (i krvi) nema uskrsnuća.
Godina hrvatskih mučeničkih, krvavih obljetnica
Ovo je godina hrvatskih mučeničkih, krvavih obljetnica. Prisjećamo se:
1. 350. obljetnice pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana (1671.).
2. 150. obljetnice pogibije Eugena Kvaternikove, Rakovičke bune (1871.).
3. 80. obljetnice stvaranja Nezavisne Države Hrvatske (1941.).
4. 50. obljetnice Hrvatskoga proljeća (1971.).
5. 30. obljetnice mukotrpnog stvaranja suverene hrvatske države (1991.)
Što je tu sporno?
Malo mi je neobično, čudno, prilično nekulturno da najstarija naša kulturna ustanova (Matica hrvatska) prešućuje, preskače, ne spominje središnju obljetnicu pod brojem 3. – 80. obljetnicu stvaranja Nezavisne Države Hrvatske. U Vijencu, 11. veljače 2021. objavljen je opsežan članak (esej) „2021. – godina velikih obljetnica“. Napisao ga je Božidar Petrač, književni tajnik Matice hrvatske. To mi je vrlo začuđujuće, pogotovo što vrlo dobro znam da je Petrač, praktični kršćanin, čovjek uskrsne nade, kulturan čovjek i veliko ime u hrvatskoj kulturi i književnosti. U hrvatske obljetnice dodaje i 700. obljetnicu Danteove smrti, a prešućuje stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (i njezinu tragičnu „smrt“).
JE LI I NDH USKRSNA ZEMLJA, DOMOVINA DRŽAVA?
U sklopu promišljanja o uskrsnuću u prenesenom smislu i o takvim uskrsnućima u sklopu oživotvorenja hrvatske državotvorne misli, pokušaja ili stvaranja vlastite hrvatske države, Nezavisna Država Hrvatska se ne smije mimoići. To je izričito priznao i predsjednik dr. Franjo Tuđman. Odlučno je rekao da NDH nije bila samo puka „kvislinška“ tvorevina i „fašistički“ zločin nego i izraz težnje hrvatskoga naroda za vlastitom državom i slobodom. Da je bilo i zločina, zacijelo jest. Krunski je svjedok za to upravo tadašnji nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Njemu vjerujem! On je s oduševljenjem dočekao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. I na suđenju je postavio retoričko pitanje: „Kad svaki narod ima pravo na vlastitu državu, zašto bi to pravo bilo uskraćeno hrvatskom narodu!?“ Stepinac je bio nenadmašiv u ljubavi prema svojoj Hrvatskoj (zemlji, domovini, državi).
Ali kad se je kršio moralni zakon, Božji zakon, on je neustrašivo osuđivao svako zlo. Božja pravda i pravo svakoga čovjeka na život, slobodu, vjeru bili su mu iznad svega. Taj europski lav u vihoru raznih ratnih i poratnih totalitarizama bio je i ostao moralna vertikala, Božji čovjek, svetac. Znao je izvrsno lučiti grijeh od grješnika, zločin od zločinca, režim od države. Javno je osuđivao zločine svih totalitarizama. Kad se toliko zalažemo za Stepinčevo proglašenje svetim, ističemo njegovo bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje, bilo bi sasvim u redu da i u prosudbama o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj slijedimo njegov primjer te razlikujemo hrvatsku državu i režim koji ju je neljudskim postupcima okaljao. Više sam puta rekao i napisao: OD STEPINCA VALJA NAM UČITI: DRŽAVU OD REŽIMA LUČITI. Ne želim umanjivati zločine NDH-a, ali je sasvim sigurno da su razmjeri tih zločina prenapuhivani, višestruko preuveličavani.
Te su brojke trebale biti višestruko „korisne“:
1. Jugoslavija je prema tomu trebala dobiti veću ratnu odštetu.
2. To je potkrjepljivalo velikosrpsku teoriju o „genocidnosti Hrvata“ toliko da je bila sramota biti Hrvat, pa čak i hrvatski partizan i komunist.
3. Time se je vršio psihocid nad hrvatskim narodom, ubijao u njima hrvatski duh, državotvorna misao, da im nikad ne bi palo na pamet poželjeti, a kamoli stvoriti hrvatsku državu.
4. Sve je to ujedno služilo kao opravdanje svih partizanskih, komunističkih zločina u ratu i dugom poraću.
Što je za koga izdaja i veleizdaja?
Naši junaci i sveci za nekoga su veleizdajnici, izdajnici, pobunjenici, rebeli. To su bila „ona naša lava dva“: Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, Ante Starčević, Eugen Kvaternik, Stjepan Radić, Slavko Kvaternik, Alojzije Stepinac i svaki državotvorni Hrvat. Bio je to za neke i dr. Franjo Tuđman, Bruno i Zvonko Bušić, dr. Marko Veselica, Vlado Gotovac, Dražen Budiša, dr. Ivan Šreter i svi hrvatski branitelji u bilo kojem ratu. „Rebeli“ su bili za Nenada Stazića i svi hrvatski zarobljenici. „Legitimna meta partizana“ bili su i širokobriješki franjevci, i to za pravnika (koje li ironije!) Ivu Josipovića. I ja sam bio „narodni neprijatelj“, ali sam znao da to nisam jer poput Stepinca silno volim svoj hrvatski narod, a sve druge poštujem. Na ljubavi prema hrvatskoj državi po pravorijeku „istinoljubivog“ Irineja i Porfirija „pada“ Stepinčeva svetost.
Pitanje okaljanosti države zločinima
Gotovo su svi narodi i države više-manje okaljani u raznim ratovima jer nema rata bez zla i krvi. Pitanje pravednosti rata, pitanje pravedne obrane i napada (osvajanja) daje zaraćenim stranama drukčiju moralnu kvalifikaciju, iako je sam rat veliko zlo koje treba izbjeći. I u osvajačkim ratovima povijest pišu pobjednici, ali se istina o njihovim zločinima ipak sazna. Nije daleko od istine da je „oslobađanje“ Zagreba bio osvajački rat. To su predvodili i izvodili nehrvatski partizani, među kojima je bilo dosta donedavnih četnika.
Mnoge su se kolonijalne sile osramotile osvajanjem „novoga svijeta“. Italija i Njemačka nisu u tom ravnopravno sudjelovale jer su se kasno ujedinile, pa su htjele novu podjelu. Jedna i druga su se prilično osramotile, pogotovo u Drugom svjetskom ratu, ali se ne odriču toga djelića svoje povijesti. Srbija je vodila osvajački rat (Drugi balkanski i agresija na Hrvatsku). Osramotile su se Njemačka, Italija, Srbija i obje Jugoslavije svojim zločinima prema ne-Srbima, poistovjećujući jugoslavenstvo s velikosrpstvom. Neki bi čak htjeli i treću. Ali se zato ne odriču toga dijela svoje povijesti.
Objektivno utvrđivanje istine
S odmakom od 76 godina bilo bi vrijeme za kritičku prosudbu o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u širem kontekstu, bez ikakva veličanja ili blaćenja, uveličavanja ili umanjivanja. S pravom očekujem od naših povjesničara i relevantnih ustanova – traženje istine i kulturan odnos prema povijesnim činjenicama.
Davno sam napisao da su Bleiburg i Jasenovac, u doslovnom i simboličnom smislu dvije najbolnije točke naše historiografije. Nikola Pulić u predgovoru knjizi „Sinovi Orjune“ piše: „U Drugom svjetskom ratu sudjelovao sam na strani pobjednika premda ne znam jesam li i ja pobjednik.“ Slično bih i ja mogao reći. Moj je otac prisilno dignut u partizane. Moja je majka kao žena „prisilnog partizana“ otišla u partizanski zbijeg blizu Barija da mene tamo rodi jer je kod nas još bjesnio rat. Kad se je vraćala iz Italije, partizani su joj priredili doček: Zapalili su naše selo i našu kuću. Čekala je muža, ali ga nije dočekala. Uzalud je tražila pomoć kao žena „palog borca“. Otac je znao da se ja trebam roditi, ali se nismo vidjeli. Nije se vratio kući. Prešao je u hrvatsku vojsku, zarobljen kod Bleiburga, mučen na Križnom putu i ubijen vjerojatno kod Jasenovca ili Siska.
Ja sam kao dijete prije polaska u školu znao da Tito i njegovi partizani, komunisti, antifašisti nisu bili baš tako nježni i milosrdni kako smo učili u školi. O mnogim mladim poginulim ljudima žene su pohvalno pričale na prelu. Često sam čuo da za nekoga kažu: „Ubili ga oni jarci partizani.“ To se je u me toliko usjeklo da sam predodžbu o jarcu i partizanu nerazdruživo povezao. U znak sinovske zahvalnosti u povodu 75. godišnjice Bleiburške tragedije prošle sam godine knjigu „Hrvatsko kršćansko nazivlje“ (II.) posvetio „svom neviđenom ćaći Josi, bleiburškom mučeniku“.
Tito i Jugoslavija, Pavelić i NDH čekaju kritičku znanstvenu prosudbu. Istraživanje tih zbivanja i osoba trebala bi biti sveta zadaća ozbiljnih povjesničara. Tvorci saveza protiv istine trebali bi biti unaprijed suspendirani. Njima nije do istine. Oni žele konzervirati naučene, ustaljene laži. Jedino nas istina može osloboditi. Radujem se povijesnoj istini i kulturnom odnosu prema činjenicama, svim zločinima, svim zločincima i svim žrtvama.
Budi blagoslovljena, uskrsna zemljo, domovino, državo Hrvatska!
* Dr. sc. Mile Mamić redoviti je prof. u miru ali i dalje piše za časopis Jezik, Glasnik mira (kolumna o hrvatskom kršćanskom nazivlju), razne portale, vodi Školu hrvatskoga jezika. Svojim prilozima pomaže obnovljenoj emisiji Govorimo hrvatski na Radiopostaji Mir, Međugorje.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti te latinskoga jezika i rimske književnosti. Od 1973. do 1994. bio je stalno zaposlen u Zavodu za (hrvatski) jezik u Zagrebu. U međuvremenu bio je lektor za hrvatski jezik na sveučilištu u Münsteru i Leipzigu, zatim gostujući profesor na sveučilištu u Münsteru i Budimpešti. Za izvanrednoga profesora za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru izabran je 1994., a 1999. za redovitoga profesora. U trajno zvanje izabran je 2005. Autor je i suautor nekoliko vrlo vrijednih knjiga. Bio je voditelj znanstvenoga projekta Hrvatsko pravno nazivlje kodifikacijskoga razdoblja, iz čega je proizišla knjiga Hrvatsko pravno nazivlje. Kao stručnjak za hrvatsko pravno nazivlje bio je nekoliko godina stručni član Odbora za zakonodavstvo Zastupničkoga doma Hrvatskoga sabora. Također je jedan od rijetkih jezikoslovaca koji se intenzivnije bavi i hrvatskim kršćanskim nazivljem, o čemu je objavio knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje. Na temelju njegovih članaka u Glasniku mira u Međugorju Informativni centar u Međugorju objavio je ovih dana knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje (II.). Knjigu posvećuje svom ocu Josi, bleiburškom mučeniku. Knjiga ima 75 članaka za 75. godišnjicu Bleiburške tragedije. Utemeljitelj je i stručni voditelj Škole hrvatskoga jezika LIN-CRO (Lingua Croatica) u Zadru, gdje se održavaju razni tečajevi za strance i potomke naših iseljenika. Dobitnik Državne nagrade za znanstveni rad – za promidžbu hrvatskoga jezika (2006.).
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
