Dr. sc. Miškulin: Izloženi smo snažnom revizionističkom napadu na istinu slijeva

Slavonac koji radi i živi u Zagrebu. Tako se kratko predstavlja sveučilišni profesor suvremene hrvatske i svjetske povijesti Ivica Miškulin. Nakon desetak godina u slavonskobrodskoj podružnici Hrvatskoga instituta za povijest, zaposlen je na Odjelu za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. U razgovoru s Tomislavom Šovagovićem za Vijenac je britko progovorio o bolnim točkama suvremene hrvatske povijesti.

Republika Hrvatska u siječnju je proslavila 29. obljetnicu međunarodnoga priznanja. Kakvim ocjenjujete njezino pozicioniranje u Europskoj Uniji? Pokušava li se uopće (o)držati ravnoteža između nacionalnoga identiteta i pravnih smjernica iz Unije?

Dr. sc. Ivica Miškulin: Europska je Unija prirodan i logičan medij nadogradnje hrvatskoga suvereniteta izborena početkom 1990-ih. Radi jednako prirodnog i logičnog rasta međusobne povezanosti država na europskoj i svjetskoj razini Republika je Hrvatska pridruživanjem Uniji (donekle narušene posljedicama ekonomskog sloma 2008–2009) zapravo samo nastavila svoj državni razvoj u jedino mogućem smjeru. Ako EU naime definiramo kao okvir koji olakšava političku i gospodarsku suradnju europskih država zasnovanih na demokratskom sustavu i uglavnom socijalno orijentiranu tržišnom gospodarstvu (a treba podsjetiti da je riječ o sustavima koji običnom pojedincu osiguravaju najkvalitetniji život), onda bi bez njega naša država bila prisiljena raditi isto, samo u daleko manje povoljnim okolnostima. Od svih slabosti, nekih vrlo očitih, domaći protivnici pridruživanja promašeno prst upiru u navodnu prijetnju našoj suverenosti. Naprotiv, vidim u EU veliku priliku za dalju modernizaciju naše države i društva.

Povijest u hrvatskom društvenom životu. Postoji li „dobra mjera“ između česte rečenice „povijest ostavimo povjesničarima“ i javnoga (izvansveučilišnoga) bavljenja povijesnim temama od strane i vaših kolega i (ne)relevantnih sugovornika?

Dr. sc. Ivica Miškulin: „Povijest ostavimo povjesničarima“ jedna je od najvećih floskula koje se mogu naći u našem javnom prostoru. Povijest, dakle uočavanje, oblikovanje i prilagodba aktualnom trenutku iskustava ljudi koji su živjeli prije nas, od presudne je važnosti za naše snalaženje u složenom svijetu u kojem živimo. Ako nismo pobornici čitanja snova, horoskopa ili otkrivanja tragova u kavi, onda nam preostaje oslonac samo na postojeća i dostupna iskustva, a do njih možemo doći jedino objektivnim i na moralu utemeljenim pristupom onomu što se dogodilo jučer.

Osim u sveučilišnom, vidljivi ste i u medijskom prostoru. Javnosti ste poznati i uglavnom vas se frazeološki navodi kao osobnoga biografa Vladimira Šeksa. Opterećuje li vas da se svojim tekstovima možete gotovo svakodnevno javljati medijskim kućama, jer je dnevna politika, kao i medijski sadržaji, često svedena na teme iz hrvatske povijesti 20. stoljeća?

Dr. sc. Ivica Miškulin: Ako me se zlobno ili iz neznanja navodi samo kao, kako navodite, osobnog biografa Vladimira Šeksa, reći ću da ne može baš svatko kod nas dobiti priliku da znanstveno analizira političku karijeru čovjeka koji je snažno obilježio suvremenu hrvatsku političku povijest. Koliko je to ozbiljna istraživačka tema, govori činjenica da i dalje prikupljam u međuvremenu novodostupno arhivsko gradivo, pa ću se vjerojatno uskoro upustiti u drugo (prošireno) izdanje. Radi slabe medijske prisutnosti domaće stručne produkcije, često su naši povjesničari prisiljeni ići na objave u dnevnom tisku, što naravno ima svoju cijenu. Međutim, drugog načina da neki stav, poruku ili misao plasirate u širu javnost jednostavno nema. Moju nedavnu kritiku jednog skandaloznog istupa dr. Dejana Jovića treba gledati upravo u tom smislu, tj. nužnom reakcijom na nečasno iznošenje laži.

Je li uočljivi medijski žal za SFRJ-om iz ekonomskih razloga (širega čitateljskoga tržišta) ili je pomiješan i s ideološkim razlozima?

Dr. sc. Ivica Miškulin: Kako se meni čini, hrvatsko je društvo u zadnje vrijeme izloženo snažnom revizionističkom napadu na istinu slijeva. Temelji se pak na neprestanom plasiranju tri krivotvorine. Najprije, kao da već dostupna istina o strašnim zločinima ustaškog režima nije dovoljno brutalna i surova, dodatno se potencira neshvatljivim izmišljanjima te, daleko opasnije, neka se obilježja NDH krajnje nekritički prenose na suvremenu hrvatsku državu. U većoj ili manjoj mjeri nešto žešći istupi savršeno se lako kvalificiraju ustaštvom ili fašizmom, a ide se toliko daleko da nije rijetkost čuti kako se kod nas događa – ni manje ni više – „puzajuća fašizacija“. Dalje, uporno nam se pokušava prodati priča da su Hrvati u vrijeme komunističke Jugoslavije bili „na vrhu svijeta“, tj. da su samo u tom okviru ostvarili najveći proboj na europsku i svjetsku pozornicu. Konkretno, ispada da je nekadašnji šef jugoslavenske diplomacije Budimir Lončar tipičan primjer karijernih mogućnosti koje je Hrvatima navodno omogućavao komunizam, pri čemu se prigodno zanemaruje strašna činjenica da su u dobru dijelu njegova mandata tisuće Albanaca stavljene u zatvore, ili da je notorni Mika Špiljak bio – pazite! – državnik. Pritom se, ponavljam, činjenica da je nedavno predsjednik Vlade Andrej Plenković posredovao u izboru čelnih ljudi Europske komisije u boljem slučaju predstavlja kao sporedna pojava, ili u gorem, kao nebitan trenutak. Zaista nevjerojatno! Konačno, posljednje desetljeće Socijalističke Republike Hrvatske uporno nam se prodaje kao vrijeme početka slobode na ovim prostorima, što je naravno krajnje netočno, tj. u suprotnosti s danas lako dostupnim podacima (ali, da bi se to uvidjelo, potrebno je „savijati kičmu“ u arhivima!). Dodajem i jedno osobno iskustvo ovdje: kada sam prije nekog vremena na stranicama vašeg lista objavio tekst o Oktobarskoj revoluciji, istaknuvši kod nas prigodno zanemarene činjenice da je Lenjin puč izveo njemačkim novcem, ili da je Titova Jugoslavija također bila nedemokratska država, onda mi je odgovoreno da se u Jugoslaviji (eto!) moglo kupiti borosane! Nesvjesno, naravno, ovome pomažu i korisne budale s desna (ili blesničari, kako ih treba ispravno nazivati). Zajedničko je i jednima i drugima neodgovorno potkopavanje ogromne važnosti demokratskih promjena u proljeće 1990. za ljude i narode ovog prostora.

>Revizija komunističke prošlosti: Klasić Špiljka predstavlja kao državnika

Nameće li se u RH kultura zaborava, i ako da, kako joj se usprotiviti? Povjesničari se, barem onako narodski, dijele na lijeve i desne. Je li uopće moguće biti „lijevi“ i „desni“ povjesničar?

Dr. sc. Ivica Miškulin: Percepcija na lijeve i desne povjesničare dominira u našem javnom životu, a tako naravno ne bi smjelo biti! Nemoguće je biti ili lijevi ili desni povjesničar jer i jedna i druga opcija podrazumijeva izdaju profesionalnih i općečovječanskih ideala koji trebaju dominirati nečijim radom. Radi komadića slave, intelektualne lijenosti ili zlobnih motiva neki su se nažalost upustili u takve rabote. Tužna je posljedica takva djelovanja rašireno nepovjerenje u dobre dosege naše povijesne znanosti, pa čak i neka vrsta javnog odiuma prema povijesti općenito. Naravno da onda običan čovjek, koji ionako ne gleda na našu složenu povijest 20. stoljeća posebno rado, dobije dodatnu želju da sve zaboravi.

Je li pojam populariziranja povijesti povezan samo s osobom profesora povijesti i ustanove u kojoj se predaje taj važan predmet ili mu je potrebno pristupiti sveobuhvatnije?

Dr. sc. Ivica Miškulin: Osoba je naravno jako bitna jer o njegovim sposobnostima analize, ocjene i prezentacije mnogo ovisi. S druge strane šira javnost, a pod tim u prvom redu podrazumijevam medije i javne institucije, moraju daleko bolje i preciznije razlučivati kvalitetan proizvod od „bofl-robe“. Nesumnjiv problem koji postoji oko statusa povijesne znanosti u našoj javnosti moguće je riješiti jedino preferiranjem kvalitete ispred privida i dimnih zavjesa. Samo će takav pristup omogućiti da spoznaje iz prošlosti zaintrigiraju javnost, a onda i posluže našem društvu.

Katolička crkva i njezini odnosi s državama u 20. stoljeću tema su od posebne važnosti i vašega interesa. Što je ključno u trajno ponavljajućem dokazivanju svega što se 45 godina zatiralo tijekom komunističkoga režima?

Dr. sc. Ivica Miškulin: Dvije žalosne pojavnosti prijete istraživanju doprinosa katolicizma i Katoličke crkve našem identitetu. Jedna je nerijetka mržnja prema religioznosti i vjeri općenito, koja proizlazi iz isključiva stava prema kojem je navodno riječ o nazadnim i protumodernim pojavama. Druga je vidljiv pokušaj da se katolicizma nacionalizira, odnosno da se nacionalističko pretjerivanje u nj infiltrira (ne postoji Hrvatska katolička crkva, da malo podučim, nego Katolička crkva!). Nisam teolog, ali religija je iznimno važna društvena pojava i njezini mrzitelji danas morali bi dobro razmisliti kakve opasnosti za cjelokupno društvo otvaraju krajnje negatorskim napadima na nju. S druge strane, današnji nacionalizatori katolicizma u Hrvatskoj morali bi imati na umu da otvaraju Pandorinu kutiju urušavanja općečovječanske poruke koju donosi kršćanstvo. Dosljedno navedenom, Katolička crkva morala bi daleko više podupirati istraživanja koja bi trebala spriječiti razvoj spomenutih netočnih percepcija danas.

Rođeni ste u Slavonskom Brodu, gradu u kojemu je u jednom danu tijekom Domovinskoga rata poginulo šestero djece. Neprocjenjiva je važnost proučavanja i tematiziranja Domovinskoga rata, žrtava, nerazjašnjenih sudbina, ubijene djece, relativiziranje agresora i žrtve, točnije neimenovanje velikosrpskoga projekta, amortiziranje krivnje, vrijeme, zaborav, sjećanje…. Kako hladne glave, unatoč emotivnosti, pristupiti bolnim i teškim temama?

Dr. sc. Ivica Miškulin: Kad sam se počeo profesionalno baviti poviješću, nekako tijekom drugog dana zaposlenja u slavonskobrodskoj podružnici Hrvatskog instituta za povijest, rečeno mi je da se moram voditi dvama načelima. Prvo je načelo imperativ istine, koje nalaže stalnu i upornu potragu za onim kako je doista bilo (imajući na umu naravno činjenicu da humanističke znanosti nisu sposobne doći do krajnje egzaktnih zakonitosti, što je ključni razlikovni element u odnosu na primjerice fiziku ili kemiju, a koji naše znanstvene i prosvjetne vlasti često ne prihvaćaju u dovoljnoj mjeri), bez obzira kakva ona doista bila. Drugo je načelo pripadnost narodu, kulturi i civilizaciji. Naime, bez spoznavanja vlastitih korijena nije moguće na bilo koji način pojmiti svu složenost prethodnih vremena. Domovinski rat Hrvati i Hrvatska nisu htjeli, a evo postao je jedna od žarišnih točki našega modernog identiteta. Rat je naopako stanje bilo kojeg društva, stanje u kome inače nenormalno postaje normalno, čak i poželjno. Sučeljavanje s dokumentima koji sadrže opise ljudskih stradanja nije jednostavno i čak ako ste najhladnije glave, nije im lako pristupiti. Ipak, moramo, jer je to jedini način da takve anomične situacije izbjegnemo u budućnosti, kazao je prof. dr. sc. Miškulin za Vijenac Matice hrvatske.