HKV donosi intervju sa Stjepom Bartulicom. S njime su razgovarali o perspektivama konzervativne političke opcije danas u Europi i Hrvatskoj, ali o političkoj situaciji u Europi i SAD-u. Dr. Bartulica je predsjednik Centra za obnovu kulture koji je prepoznat kao vodeći konzervativni think-tank u Hrvatskoj.
Poštovani, nedavno ste sudjelovali na skupu konzervativaca u Rimu. Međunarodna konferencija nosila je naziv “Nacionalni konzervativizam – Bog, čast, domovina: predsjednik Ronald Reagan, papa Ivan Pavao II i sloboda nacija”. Možete li nam ukratko prenijeti dojmove iz konferencije?
Konferencije je okupila brojne intelektualce i političare koji se protive ljevičarskoj globalističkoj agendi. Prva je konferencija održana u ljeto 2019. u Washington DC-u, a ova je bila prva u Europi. Mnogi govornici su podsjećali na ulogu Sv. Ivana Pavla II. u rušenju komunizma i njegovoj viziji Europe slobodnih nacionalnih država. On je dobro znao da je komunizam utemeljen na velikoj laži o čovjeku i da nije mogao izdržati prirodnu čežnju za slobodom.
Međutim, danas svjedočimo novim prijetnjama slobodi u nametanju političke korektnosti. Američki pisac Rod Dreher je upravo upozorio na opasnost novog totalitarizma koji ne koristi vojnu silu, nego putem medijskog pritiska i masovne zabave postupno oblikuje javno mnijenje. Istaknuo je da možemo mnogo naučiti iz iskustva borbe protiv komunizma koja je uključila i spremnost na žrtvu i trpljenje. Mnogi su govornici također naglašavali da se EU udaljila od običnih građana i stvara više problema nego ih rješava. Treba vratiti mjesto odlučivanja nacionalnim državama, ne Bruxellesu.
Na HRT-u je spomenuta konferencija prozvana skupom „ekstremne desnice“. Kako komentirate takve etikete? Jesu li one posljedica sve većega pomicanja političkog spektra u lijevo od 1968. do danas?
Prema nekim novinarima su, dakle, sv. Ivan Pavao II., bivši američki predsjednik Reagan kao i bivša premijerka Margaret Thatcher radikali. To samo ukazuje na činjenicu da lijevi mediji više ne skrivaju svoju pristranost, nego otvoreno navijaju za lijevu agendu. Predsjednik Trump je mnogo učinio u razotkrivanju ove istine, tako da danas ljudi nisu više u zabludi oko toga. Mediji ne vide svoju ulogu prvenstveno u prenošenju vijesti, nego svjesno manipuliraju informacijama.
Fenomen “fake news” ili lažne vijesti je danas svakodnevna stvarnost i kredibilitet medija naglo pada. Što se tiče HRT-a, postavlja se pitanje zašto smo prisiljeni plaćati mjesečnu pristojbu kada se očito pretvorila u sredstvo za promicanje lijevog svjetonazora? Bilo bi zanimljivo saznati koliko urednika i novinara osobno podržavaju tradicionalne kršćanske vrijednosti. Mislim da ih je vrlo malo u odnosu na hrvatsko stanovništvo.
U Rimu ste se susreli i s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom. Zašto je on po Vama stalni predmet napada mnogih europskih političara i analitičara?
Bez obzira što mislili o Orbanu, njegov se glas čuje u Europi. Bio je glavna zvijezda na konferenciji u Rimu gdje je govorio o svom političkom putu od mladog antikomunističkog disidenta do vodećeg suverenističkog političara danas. Mediji stvaraju sliku da su slobode govora i okupljanja zabranjene u Mađarskoj što naravno nije točno. Isti kritičari u Hrvatskoj javno brane nasljeđe komunističkog diktatora Broza kao nešto pozitivno. To dovoljno govori o njima. Zar misle da ljudi ne primjećuju koliko su nedosljedni i licemjerni?
Međutim, nova migracijska kriza pokazuje da se Europa priklanja Orbanu, ne Angeli Merkel. Čak Milanović i Plenković su postali jastrebovi kad je riječ o zaštiti vanjskih granica EU. Hoće li oni priznati da je Orban bio cijelo vrijeme u pravu? Sumnjam, ali nedvojbeno je da je Orban dobio ovu raspravu, barem za sada.
Kako gledate na jačanje desno-konzervativnih i suverenističkih opcija diljem Europe? Radi li se o svojevrsnoj reakciji na današnji dominantni lijevo-liberalni establishment, tj. njegove dominantne ideje?
To je trend koji će i dalje jačati po mojem uvjerenju, a potaknut je izborom Trumpa u SAD-u. Njegova je pobjeda šokirala establishment koji se još uvijek nije pomirio s tim. U Europi je situacija nešto drugačija jer politika se sporije prilagođava volji naroda. Ovdje je na snazi “fanatizam centra” u kojem etablirane stranke pokušavaju marginalizirati svaki pokušaj da se promjeni politički poredak. Sve društvene snage koje nisu pod kontrolom vladajućih se odmah proglasi “ekstremnim” ili “radikalnim”, što podrazumijeva da nisu dobrodošle. To se, primjerice, moglo vidjeti u Hrvatskoj u upornom odbijanju referendumskih inicijativa od strane Plenkovićeve vlade. To prkosno odbijanje vlastitih birača je nešto što se ne zaboravi i dugo će utjecati na političke procese kod nas. Kad tu situaciju prenosim prijateljima u Americi, ne mogu razumjeti kako je to bilo moguće da jedna vlada svjesno ide u sukob sa svojim biračima. Studenti politologije mogu ovaj slučaj proučavati u svoje buduće znanstvene radove. Naravno ovo sve dovodi do jačanja konzervativnih suverenističkih snaga koje se okupljaju oko Miroslava Škore.
Imamo li u Hrvatskoj, po Vama, temelj za stvaranje ozbiljne desno-konzervativne odnosno suverenističke opcije?
Sigurno da je imamo, ali ove snage se moraju uskladiti da bi politički uspjeli. Biračko tijelo sigurno iščekuje ovakvu opciju koja jasno artikulira stav da su hrvatski nacionalni interesi na prvom mjestu. Trenutno imamo vladu koja služi interesima Bruxellesa i ne usudi se ništa napraviti izvan zadanog okvira. To je sasvim očito sada kad sa radi velika senzacija od hrvatskog predsjedanja EU-om. Što će na kraju hrvatski građani dobiti od toga? Čini mi se da su se naši političari prilično udaljili od običnog čovjeka te da oni imaju najveću korist od ovakve Europske unije.
Za vrijeme vlade premijera Tihomira Oreškovića sam imao priliku vidjeti iz prve ruke kako EU funkcionira i mogu reći da politička elita predstavlja jedan zatvoren i izoliran svijet koji se teško može identificirati s običnim ljudima diljem Europe. Anonimni činovnici imaju ogromne ovlasti i svaki dan donose odluke u naše ime, a ne snose nikakvu odgovornost kad stvari ne idu dobro. Nažalost, nisu izvukli prave pouke na vrijeme pa se dogodio Brexit. Međutim, ipak mislim da su mainstream stranke svjesne da su se okolnosti promijenile i da dolazi vrijeme novih igrača na političkoj sceni. Bit će otpora, ali promjene su neizbježne.
Nedavno je američki predsjednik Donald Trump sudjelovao na Hodu za život. Kako gledate na važnost toga čina, a kako na mogućnost da se nešto slično dogodi u Hrvatskoj?
Pro-life pokret u Americi nikad nije bio jači nego danas. Dolazak Trumpa na Hod za život to potvrđuje, a mnogi očekuju da će Vrhovni sud donijeti novu presudu koja će u bitnoj mjeri ograničiti pobačaj. S vremenom postaje sve jasnije da se radi o ljudskom biću koje ima temeljno pravo na život, te da moralni status djeteta ne smije ovisiti o tome je li željeno ili ne. Što se tiče Hrvatske, vidimo da Hod za život raste te da mladi ljudi vode ovaj pokret. Samo je pitanje vremena kad će naši političari to primijetiti. Miroslav Škoro je već najavio da će rado sudjelovati. Kao profesor koji se dugo bavi ovim pitanjima mogu samo reći da još nisam čuo dobar argument koji bi opravdao ubojstvo nerođenog djeteta.
Još i prije vremena inauguracije Trump se nalazi pod stalnim napadima demokratskih političara i medija. Kako gledate na te napade, a kako na njegove izglede za reizbor? Nedavno je jedan švicarski dnevnik pisao o tome kako demografske promjene u Americi svake godine smanjuju 1 % potpore republikancima…
To je vrlo složeno pitanje. Kad je Reagan ponovno izabran 1984.god. dobio je 49 od 50 saveznih država. Dakle, cijela je Amerika bila konzervativna. Danas je stanje posve drugačije. Stanovništvo se toliko promijenilo da su se Republikanci odrekli 15 do 20 država jer nemaju šanse tamo pobijediti. To je ogromna promjena u korist ljevice. Predsjednički izbori se danas odlučuju u 5 do 7 tzv. “Swing states”, države koje nisu unaprijed određene pa je ishod neizvjestan.
Nije slučajno da ljevica šuti o ilegalnoj imigraciji i ne poduzima ništa da se obuzdaje ulazak nepoznatih ljudi u zemlju. Demokrati se čak zalažu da ilegalni imigranti trebaju imati zdravstveno osiguranje na teret poreznih obveznika. To nikad nisu prije tražili tako da se to pitanje dodatno radikalizira. Mislim da je većina ipak uz Trumpa kad je riječ o zaštiti vanjske granice. Njegove su šanse za reizbor dobre, ali ima još dosta vremena do izbora početkom studenoga. Trenutno najveću neizvjesnost predstavlja koronavirus.
S obzirom na to da se bavite bioetičkim temama, zanima nas Vaš pogled na nedavnu odluku Ustavnog suda koja tzv. LGTB parovima daje pravo na posvajanje djece?
Ne postoji “pravo na dijete”, nego svako dijete ima pravo na oca i majku. To je osnovna istina koju očito naši ustavni suci ne razumiju. Nažalost, suci se često ponašaju više kao aktivisti koji promiču interes određenih lobija, a ne kao nepristrani tumači temeljnih odredbi ustava. U ovom slučaju su zloupotrijebili svoju ulogu i uzurpirali ovlasti koje pripadaju zakonodavcu. Ova pojava bi trebala zabrinuti naše građane jer se naša volja zapravo ignorira, a sudovi ne mare za ono što impliciraju ustavne odredbe. Dakle, interes djeteta mora biti na prvom mjestu, a ne provođenje ideologije lažnih prava koja je spremna iskorištavati djecu za ostvarenje svojih ciljeva. Nažalost, vidimo da mnogi sve ovo promatraju i šute.
Kakve su po Vama perspektive Europske unije nakon Brexita. Nalazi li se EU u svojevrsnoj identitetskoj krizi?
Čini se da su čelnici EU-a nisu izvukli prave pouke Brexita. Mnogi se predviđali potpuni krah britanske ekonomije što se nije dogodilo. Vidimo da u posljednje vrijeme medijski komentatori vrlo loše procjenjuju događaje. Gotovo nitko nije dao šanse Trumpu da dođe u Bijelu kuću, kao i za Brexit. Globalisti su uvjereni da su to prolazne pojave i da će moći nastaviti istom politikom, ali stvarnost ipak pokazuje da ne znamo što će se u budućnosti dogoditi. Kod nas je situacija takva da su komentatori bivši komunisti ili ljudi koji su služili bivšem režimu, a mi bi trebali uvažavati njihova mišljenja. Dakle, bili su na krivoj strani povijesti, a danas opet moramo slušati njihova mišljenja o raznim temama. Prilično apsurdno.
Europski je identitet ugrožen iznutra od raznih ideologija koje potkopavaju našu kulturu u tradiciju, ali izvana od pritiska novih migracija iz zemalja koje ne dijele naš identitet i običaje. Hrvatska se treba ovdje opredijeliti za čvrstu politiku očuvanja nacionalnog identiteta i kršćanskih vrijednosti.
Koliko tzv. migrantska kriza utječe na budućnost EU-a?
Opet je postala top tema u Europi. EU je dopustio da je Erdogan reketari i koristi te ljude kao sredstvo u geopolitičkoj igri. Postavlja se jednostavno pitanje zašto ti ljudi ne idu prema istoku u bogate islamske zemlje? Zašto uporno inzistiraju da dođu na europski kontinent? Zbog nekih apstraktnih prava Europa ugrožava vlastitu opstojnost. Držim da Hrvatska mora do kraja inzistirati na suverenom pravu da odluči tko i pod kojim uvjetima smije ulaziti u našu zemlju. Ako se odreknemo toga prava, kao što traže lijevi globalisti, nećemo više kontrolirati vlastitu sudbinu. Ipak, mislim da smo platili previsoku cijenu za slobodu da bi dopustili da se to dogodi.
U Hrvatskoj smo dobili novoga predsjednika. Kakvu će vanjsku politiku po Vama voditi Zoran Milanović? Hoće li hrvatsko sudjelovanje u Inicijativi triju mora sada biti zanemarivo?
Rano je govoriti o vanjskoj politici novog predsjednika. Nadam se da će biti razborit i da neće s visoka gledati na zemlje Višegradske skupine. To su nam prirodni saveznici.
Nedavno ste sudjelovali na Conservative Political Action Conference (CPAC)?
Bio sam počašćen što su me pozvali kao predsjednika Centra za obnovu kulture (COK) na CPAC u Washingtonu. To je najveće okupljanje konzervativaca u Americi i veliki događaj. Trump je na kraju govorio i dobro animirao svoju bazu. Tamo je izborna godina pa je sve bilo napetije nego inače, a priprema se velika borba za drugi mandat. CPAC je inače događaj koji je lansirao Trumpa u visoku politiku, tako da on osobno ima poseban odnos s vodećim ljudima ove organizacije. Bilo je puno mladih ljudi, studenata, što je znak nade za konzervativni pokret. Svaka zemlja ima svoje specifičnosti, a mogu samo reći da Amerika treba biti zahvalna što nikad nije bila pod komunizmom kao što je bila Hrvatska. Još su prilično naivni kad je riječ o socijalizmu i ogromnu štetu koju taj sustav nanosi gdje god se provodi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
