Mjesec dana prošlo je otkako je eksperimentalni program Škola za život krenuo u 74 hrvatske osnovne i srednje škole – u svim predmetima 1. i 5. razreda, u kemiji, biologiji i fizici u 7. razredu te u 1. razredima gimnazija i četverogodišnjih strukovnih škola, piše Glas Slavonije.
Protekli tjedni bili su burni kako za 8500 učenika i njihove roditelje tako i za oko 2000 učitelja i nastavnika u programu, ali i za Ministarstvo obrazovanja. Nastava je počela bez dijela novih udžbenika; u većini škola bez tableta, predviđenih za korištenje digitalnih nastavnih sadržaja, bez naručene opreme, ali i računala za obveznu informatiku u 5. i 6. razredima. Učitelji i nastavnici s kojima smo razgovarali kažu da eksperiment ima svoje pozitivne i negativne strane. Ističu ipak da se sve odgiralo prebrzo, neki kažu da su edukacije bile nedovoljne te da su se sada u praksi našli u velikim problemima. Kažu da nisu sigurni što i kako treba raditi, pitaju se rade li uopće dobro.
“Najveći problem je što je sve u škole ušlo prenaglo – brzina i tempo bili su preagresivni. U ožujku smo saznali da ulazimo u program. Od početka svibnja prolazili smo online edukacije na platformi Loomen, koje su bile preopćenite. Otkako je nastava počela, nailazimo na iznenađenja. Istina je da su nam mentori na Loomenu uvijek dostupni za pitanja, ali to nije rješenje. Najveći problem je što nisu svi jednako informatički pismeni, i to zahtijeva puno privatnog vremena, jer sve digitalne alate sami moramo proučavati”, objašnjava Željka Orban, profesorica hrvatskog jezika u eksperimentalnoj SŠ Marka Marulića Slatina.
Veća sloboda koja im je dana u smislu organizacije nastave i odabira materijala u neku je ruku, ističu, dobra i za učitelje i za učenike, ali i potencijalno štetna za njih. Nastavni plan i program više se ne izrađuje do 30. rujna, nego se taj dio “odrađuje u hodu”. Učitelji i nastavnici sada sami biraju i kako će u e-dnevniku pisati dnevne pripreme. Cilj je da drugi učitelji i roditelji vide što se s učenicima radilo. Učitelji i nastavnici kažu da im je potrebno sve više pripreme za rad u nastavi. S većom autonomijom dolazi i veća odgovornost, ali i više vremena koje nastavnici moraju izdvojiti.
“Sada se puno više pripremam za nastavu i osmišljavam kako će sve izgledati. Iako na platformi Loomen imamo pomoć i materijale Ministarstva i nakladnika kroz digitalne sadržaje koje su pripremili, sami sve moramo proučiti i izabrati što će odgovarati našem razredu – objašnjava Zehra Delić, učiteljica razredne nastave u osječkoj OŠ Mladost.
– Bojim se da će se autonomija na kraju obiti o glavu nas učitelja i nastavnika, i da će nas se prozivati za svaki neuspjeh učenika. Na nama je da procijenimo digitalne sadržaje kojima ćemo se koristiti u nastavi, učenike trebamo znati zainteresirati, što je vrlo teško. Učenici prvih razreda, u dobi od 15 godina, generalno su nezainteresirani za školu”, kaže Orban. Dodaje da imaju nejasnoća i u vezi s novim načinom vrednovanja učenika.
“Nemamo konkretne informacije što i kako vrednovati. Sada imamo dva tipa vrednovanja – formativno i sumativno. Problem je sumativno vrednovanje, što znači da učenici sami sebe vrednuju, tj. obavljaju samoprocjenu i ocjenjuju kolegu iz razreda ili grupe ako rade neki zadatak u timu. I sami učenici kažu da je to nezahvalno – međusobno će si podijeliti najviše ocjene da se ne zamjere jedni drugima”, ističe Orban.
A i bez opreme, kojom se mnogi još uvijek ne mogu koristiti, moraju se snalaziti. Jedna od tih škola je i Prva gimnazija Osijek, koju od samog početka Škole za život prati svojevrsni peh. Najprije, prvog im tjedna nije stigao ni jedan od 16 udžbenika. Nastavnici su improvizirali dok su mogli. Sada je prošlo već mjesec dana a neki i dalje moraju razbijati glavu kako će sve to skupa izvesti. Naime, tablete imaju od prvog tjedna nastave, ali još nisu u rukama učenika – jer nisu stigle SIM kartice svih triju teleoperatera, koje su roditelji odabirali između tri ponuđena – Vip, Tele2 i T-Mobile.
“Problem se javlja što je dio udžbenika potpuno digitalan – konkretno, iz stranih jezika. Učenici se, iako ga imaju, ne mogu koristiti digitalnim udžbenikom engleskog jezika jer nemaju tablete (teorijski ih imaju, ali bez SIM kartica ne mogu se njima služiti). Nastavnici sami pripremaju materijale za svaki sat. Kod nekih kolega pao je entuzijazam, mnogi su već sada umorni. Edukacijama smo zadovoljni, ali neke tehničke stvari od Ministarstva nisu odrađene na vrijeme”, kaže Jelena Radlović, prof. informatike i koordinatorica Škole za život. Iako je ministrica Blaženka Divjak nedavno izjavila da su udžbenici u svim školama, u ovoj školi još uvijek nema udžbenika iz informatike, čija je autorica njezina pomoćnica, Lidija Kralj. No to profesorici Radlović posebno i ne smeta, jer nastavne materijale voli izrađivati sama. Međutim, problematičnim ističe uvođenje novih kurikuluma Informatike u svim razredima – ne samo u prvim eksperimentalnim.
“Velika konfuzija nastala je u 3. razredima koji trebaju napredno programirati, jer se pretpostavlja da su tijekom 1. i 2. razreda već radili programiranje, a to, nažalost, prema starom kurikulumu, nisu radili. Ministarstvo obrazovanja savjetuje kako riješiti taj problem dok prvi razred ne dođe do četvrtog pa mi tu sada dosta improviziramo”, upozorila je.
O najavljenim povišicama za učitelje i nastavnike uključene u eksperiment učitelji i nastavnici nisu pretjerano optimistični. Kažu da su se naslušali svakakvih obećanja, uglavnom neispunjenih. Također, ističu da u Školu za život nisu ušli radi novca, ali da bi se financijski trebao nagraditi trud i vrijeme koje ulažu u edukacije i u pripremu nastave.
“Velik je problem ove reforme što, konkretno, gimnazijalcima, nije donijela ono što je nužno”; djeca su i dalje preopterećena, i dalje u prvom razredu imaju 16 predmeta. Dok god se ne provede reforma tako da se uvede veća izbornost, bar u višim razredima i djeci ne omogući lakše usmjeravanje i rasterećivanje u nekim segmentima, da se u drugima mogu više posvetiti onome što ih zanima, to nije prava reforma, kakva bi trebala biti – zaključuje profesorica Korlević.
