Stvarno treba biti politički daltonist pa ne vidjeti da je crvena petokraka zvijezda, navodno kao nekakva umjetnička tvorevina, postavljena na riječki neboder kao izraz odavanja počasti poginulim Riječanima koji su pali boreći se za slobodu svoga grada, u stvari nešto posve drugo. Ne, dragi drugovi, i sam „umjetnik“ koji stoji iza te provokacije po imenu Nemanja (nomen est omen) Cvijanović, fotografirao se s riječkim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom s podignutom stisnutom šakom kao pravi komunist. Ime Nemanja sve je popularnije u novije vrijeme u Srbiji, a potječe od riječi “neman” što znači “ono o čemu se ne smije ni misliti.” Inače Stefan Nemanja osnivač je srpske dinastije Nemanjića. Eto, i Hrvatima se dogodio još jedan Nemanja. Čestitamo!, piše Gojko Borić za Hrvatski tjednik.
Jednom zauvijek treba ustvrditi da je crvena petokraka zvijezda simbol totalitarnoga komunizma i prema tome nema nikakve veze s umjetničkom slobodom. Nije samo riječ o činjenici da su pod tim simbolom pripadnici tzv. JNA ubijali hrvatske branitelje i civile u nedavnome Domovinskom ratu, stvar je još gora, okićeni tim simbolom komunisti su likvidirali na stotine tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika i civila tijekom Dugoga svjetskoga rata i poraća. Crvena zvijezda petokraka stvarno je umočena u krv hrvatskoga naroda kao malo koji drugi simbol nasilja i totalitarne diktature u našoj novijoj povijesti. Osmjelit ću se reći – gore nego ustaško U, njemački kukasti križ, četnička mrtvačka glava i talijanski liktorski snop.
A oni koji su se pod crvenom zvijezdom borili za navodno oslobođenje Rijeke donijeli su tome gradu i Hrvatskoj samo drugi totalitarni sustav, komunističku diktaturu. Ne smije se zaboraviti da su partizani pod vodstvom komunista protjerali iz Rijeke, Istre, Zadra i nekoliko jadranskih otoka stotinjak tisuća talijanskih starosjedioca koji s fašizmom nisu imali nikakve veze. Bilo je to obično etničko čišćenje koje suvremena Italija nije zaboravila. Talijani koji su ostali u Jugoslaviji morali su pristati na novi režim koji ih je stalno klevetao, barem kao revizioniste.
Nije za odmet ustvrditi da komunisti vladaju u Rijeci od 1945. do danas, dakle dulje nego u Sjevernoj Koreji. Za to vrijeme Rijeka je izgubila primat najfrekventnije luke u bivšoj državi u korist slovenskoga Kopra čiji je lučki promet ne samo veći nego u Rijeci nego i u svim hrvatskim jadranskim lukama zajedno. Dok se u ostalim našim većim gradovima kao u Osijeku, Zagrebu i Splitu povećava broj stanovnika, iz Rijeke ljudi masovno iseljavaju. To mnogo govori o politici tamošnje gradske uprave pod vodstvom vječnoga gradonačelnika Obersnela koji je, među ostalim, prije više od dva desetljeća obećao hrvatskoj diplomatkinji i kulturnoj djelatnici Tugi Tarle da će u Rijeci podignuti “Muzej hrvatskoga iseljeništva”, ali od toga nema ništa. Dao je prednost obnovi Titove brodske krntije “Galebu” kako bi slavio Maršalovu politiku. I Nijemci su imali problema s Hitlerovom ljetnom rezidencijom na Obersalzbergu, ali su Amerikanci kupili njezinu ruševinu, na njoj izgradili luksuzni hotel, a u podrumu hotela postavili trajnu izložbu o zločinima nacionalsocijalizma. Takvo bi se nešto glede komunizma moglo učiniti i s “Galebom”, ali to još uvijek živa ideologija “crvene Rijeke” ne dopušta.
U Rijeci izlazi jugonostalgičarski “Novi list” što ga je osnovao hrvatski rodoljub jugoslavenske orijentacije, (to je bilo moguće samo u Austro-Ugarskoj) Fran Supilo koji se duboko razočarao u velikosrpsku politiku Nikole Pašića, napustivši emigrantski Jugoslavenski odbor i umrijevši u Londonu pomračena uma. Danas bi se njemu gadilo pisanje “Novoga lista”. U Rijeci je niknuo “fašizam prije fašizma” pod vodstvom talijanskoga avanturista i književnika Gabrielea D’Annunzija, pa kad su Talijani prije dvije godine tom čovječuljku podigli spomenik u Trstu, riječki salonski antifašisti nisu odgovorili na tu provokaciju velikim demonstracijama nego jednom skromnom izložbom koju u inozemstvu nitko nije uočio. A mogli su izdati sjajan roman Viktora Cara Emina “Danuncijada” u kojemu se on maestralno narugao talijanskome preteči Mussolinijeva fašizma D’Annunziju.
Čak i Kina odustala od simbola crvene petokrake
Tvrdnja da je crvena zvijezda petokraka sindikalni simbol, kako je rekao filokomunist Franjo Habulin, obična je izmišljotina jer su u slobodnim zapadnim zemljama postojale ideološki različite sindikalne organizacije, od komunističkih i socijaldemokratskih do demokršćanskih, a samo su se one pod kontrolom Komunističke partije ponekad koristile tim kompromitiranim simbolom svjetskoga komunizma. Europski parlament i Vijeće Europe osudili su sva tri totalitarna režima na našem kontinentu, komunistički, fašistički i nacistički, dakako i njihove simbole. Samo to još nije prihvaćeno u jugokomunističkim krugovima u Hrvatskoj.
Zanimljivo je da je i komunistička Kina odustala na svojoj zastavi od crvene petokrake ostavivši na crvenoj podlozi nekoliko žutih zvijezda. Masovnu uporabu crvene petokrake uveli su Sovjeti prije Oktobarske revolucije. Ona se i danas nalazi na nekim zgradama iz sovjetskoga razdoblja u velikim ruskim gradovima. I dva nogometna kluba, jedan u Beogradu, drugi u Brnu nose ime „Crvena zvijezda“. Ali i danska pivovara Heineken kiti se tim simbolom. No to su fusnote koje malo koga uzbuđuju. Drukčije je u Hrvatskoj koja je u Drugome svjetskom i Domovinskom ratu bila žrtva agresora s crvenom petokrakom zvijezdom. I stoga bi bilo potpuno prihvatljivo ako bi Hrvatski sabor posebnim zakonom zabranio sve simbole totalitarnih režima koji su harali našim prostorima kao što su ustaško U, četnička mrtvačka glava, talijanski liktorski snop i komunistička crvena petokraka zvijezda. Sve ih treba baciti na smetlište povijesti.
Sigurno će se naći neki koji će se protiviti usporedbi ustaškoga U s komunističkom crvenom zvijezdom, no ako želimo biti demokrati i Europljani, ne smijemo se upuštati u cjepidlačenje o tomu koji je od tih režima bio gori, koji bolji – to bi bio čisti gubitak vremena. Nekome bi moglo pasti na pamet pa reći kako je i kukasti križ, odnosno svastika, ako ga izbacimo iz sjećanja na njemački nacionalsocijalizam, samo religiozni simbol u hinduizmu i budizmu, no s obzirom na to da su njemački nacisti duboko kompromitirali taj simbol, takvo „opravdanje“ ne dolazi u obzir. Njemački nacionalsocijalisti preuzeli su svastiku kao simbol svoje stranke i dio zastave Trećega njemačkoga Reicha, pa je zabranjena ne samo u Njemačkoj i Austriji nego i u još nekim europskim zemljama. Ipak, kukasti se križ može koristiti u Njemačkoj u spisima u kojima se osuđuje nacizam. U nekim državama Europske unije svastika nije zabranjena radi „slobode izražavanja mišljenja“ što je po našem mišljenje vrlo nategnuto objašnjenje.
Neke su države zajedno zabranile fašističke i komunističke simbole. U njih bi se Hrvatska trebala ugledati. Činjenica da se u ime „slobode umjetničkoga izražavanja“ može koristiti jedan simbol komunističke diktature samo je nastavak ostalih ideoloških provokacija sljedbenika jugokomunizma kakva smo nedavno čuli u Hrvatskome saboru kad je zastupnica tzv. Radničke fronte Katarna Peović citirala Međunarodni kazneni sud koji je prvoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana označio kao sudionika „udruženog zločinačkog pothvata“ u Bosni i Hercegovini, na što su žestoko reagirali neki narodni zastupnici, ali drugarica ipak nije dobila zasluženu „kaznu“, naime vremensko isključenje iz rada parlamenta ako za takvo nešto postoji zakonska podloga.
Ponovno se pokazalo koliko je nakazan hrvatski Izborni zakon koji preko zajedničkih stranačkih lista omogućuje marginalcima da uđu u Sabor i truju političko ozračje Republike Hrvatske. Ako bi pojedine stranke svaka za sebe izašle pred birače sigurno bi otpale one bez važnijeg uporišta u narodu i takvi bi provokatori bili osuđeni na anonimnost. No Andreju Plenkoviću vlast je pod svaku cijenu najvažnija stvar u životu pa njegova „hrvatsko-srpska koalicija“ ne će dirnuti u postojeći Izborni zakon što će Peovićki i njojzi sličnima omogućiti da i dalje kleveću velike povijesne zaslužnike hrvatskoga naroda i za to dobivati debele plaće iz džepova siromašnih poreznih obveznika. Takva sramota moguća je jedino u Hrvatskoj.
Gojko Borić/Hrvatski tjednik
* Gojko Borić, emigrant, novinar, publicist i prevoditelj. U Austriju je kao emigrant dospio 1954. godine pa je u Grazu započeo studirati arhitekturu i surađivati za Hrvatsku reviju. Bio je Borić i u Španjolskoj, u Madridu je objavio prve radove u ”Hrvatskoj državi”, a kao 30-godišnjak je došao u Njemačku gdje je započeo karijeru novinara, prevoditelja, spikera, reportera, komentatora i urednika. Surađivao je u hrvatskim emigrantskim publikacijama, a nakon osamostaljenja Hrvatske pisao je političke analize u Vjesniku te je bio stalni dopisnik Slobodne Dalmacije iz Bonna.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
