Goldstein opet hvali komunističkog diktatora Tita, kritizira Tuđmana, opravdava Bleiburg…

ivo goldstein tito
Foto: Fah; fotomontaža: Narod.hr

Konzervativna revolucija događa se negdje od 2013. godine, od referenduma o braku s krajnjim ciljem da se javni život i funkcio­niranje države uskladi s konzervativnim katoličkim svjetonazorom”, tvrdi povjesničar Ivo Goldstein, u razgovoru za tiskano izdanje Glasa Istre od subote, 9. listopada 2021., a govorio je i o Bleiburgu, Tuđmanu, Titu, antifašizmu, Istri, kulturi sjećanja, Hrvatskom proljeću…

Čitatelji su mogli saznati da profesor s Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ne prati dokumentarac o NDH na HRT-u, koje filmove radije gleda umjesto toga, ali Glas Istre nije postavio pitanja o seksualnim uznemiravanjima na Filozofskom fakultetu koja su početkom godine uznemirila hrvatsku javnost. Identitet jednog profesora s Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu javno je objavljen, no identitet ostalih osumnjičenih je nepoznat. O tome se govorilo čak i u Hrvatskom saboru, te se spomenulo kako je javna tajna da se za zlostavljanja sumnjiči još dva profesora s tog Odsjeka.

> Selak Raspudić o uznemiravanju na FFZG: Javna je tajna da postoje još dva profesora

> Hasanbegović: Novi Goldsteinov kolegij ideološki je konstrukt zato što radikalna desnica u Hrvatskoj ne postoji

> Prostački ispadi na tribini najavljenoj uz petokraku: Benčić otišla, Goldstein psovao…

> Klasić i Goldstein na N1 izbjegli ‘neugodna pitanja’ o seksualnom uznemiravanju na FFZG-u

U nastavku prenosimo dijelove razgovora profesora Goldsteina za Glas Istre.

O komemoraciji žrtava Bleiburške tragedije i Hrvatskog križnog puta kojoj je pokrovitelj Hrvatski sabor

Ustaš­ki dernek na Bleiburgu nisu prekinu­le hrvatske vlasti, već Austrijanci. Jednim dijelom iza takvih aktivnosti stoji Crkva, a država ih djelomično čak i fi­nancira.

O Titu i Trstu

Komunisti su uvijek vodili Narodnooslobodilački pokret, od samog po­četka pa do kraja. Pazili su da kontroli­raju glavne procese, ali su dopuštali da im se pridruže i druge opcije kako bi se fronta proširila, pod uvjetom da nisu kompromitirani suradnjom s okupatorom. Titova odlučnost u posljednjoj fazi rata odredila je sudbinu Istre, jer je s vojskom stigao do Trsta, što je presud­no djelovalo na kasnije definiranje talijansko-jugoslavenske granice. Bez Tita stvari bi se mnogo drugačije odigrale. Tito je u međuratnom Zagrebu također gledao istarske izbjeglice i bio je svje­stan njihove tragedije. Na Visu je 1944. izrekao poznatu “tuđe nećemo, svoje ne damo”, pri čemu je očito mislio na Trst. Žurio je zaobići Rijeku da bi zau­zeo Trst prije zapadnih Saveznika. Za­bacio je udicu što dalje, kao kakav ribič, da bi je onda mogao eventualno vratiti i zahvatiti što je moguće više. I onda se povukao iz Trsta na visove iznad grada. Kad su traženi daljnji teritorijalni ustup­ci, odbijao je, tvrdeći da je ustupke već dao. To je bila diplomatsko-vojna de­monstracija dostojna divljenja. Tito je ratnim zaslugama, a i Jugoslavija s njim uspio nadrasti ulogu sovjetskoga pijuna koja mu je u poslijeratnom raspletu bila namijenjena.

O ulozi katoličke crkve u NOB-u

Prekomplicirano pitanje za kratak odgovor. Svedimo ga samo na izjavu istarskog svećenika Bože Milanovića koji je svoje optiranje za Jugoslaviju poslije rata objasnio poznatom, sad već anto­logijskom rečenicom: “Državne grani­ce određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda.”

O razlozima egzodusa Talijana iz Istre nakon Drugog svjetskog rata

Egzodus je bio istovremeno uvjeto­van i nacionalnim i socijalnim momen­tom, činjenicom da su ljudi bježali od socijalizma i napetosti koje su bile gene­rirane neriješenim problemima. On je trajao do sredine 1950-ih, bio je višeslo­jan i bolan. I danas u određenim dijelo­vima Italije vidimo pojedince ili skupine, potomke tih izbjeglica koji šire napetosti. To nije opasno, ali je neugodno u današ­njoj prijateljskoj atmosferi koja karakte­rizira hrvatsko-talijanske odnose. U kul­turi sjećanja na istarsko 20. stoljeće ima značajnih razlika u dvjema zemljama. Valjalo bi iskazivati više empatije za žrtve onog drugoga, komemorirati svaku nevi­nu žrtvu, ali istovremeno znati tko je bio na pravoj, a tko na krivoj strani povijesti. Ciklus zločina nije počeo u posljednjim godinama Drugog svjetskog rata, već uvođenjem terora 20-ak godina ranije.

Odgovor na pitalicu “Slavi dan pobjede, a pro­tjerala je manjinu. Jugoslavija ili Hr­vatska?”

Govorite li o Istri 1945. i o Oluji 1995. godine? Činjenica jest da postoji sličnost između te dvije povijesne situacije. Pro­gnani su u oba slučaja bili na krivoj stra­ni ili su pak, podržavali agresora i bili mu bliski. Međutim, to ne eskulpira pobjed­nike, jer je na njihovoj pobjedi ostala ne­izbrisiva mrlja, pogotovo ako su stradali oni koji nisu bili ni za što krivi. Umjesto da imamo doličnu kulturu sjećanja, če­sto imamo kulturu amnezije. Ono što nekome odgovara toga se sjeća i ističe, dok ono što mu ne odgovara posprema pod tepih. Političari se vrlo često pona­šaju kao odvjetnici, insistiraju isključivo na činjenicama koje im idu u prilog. Kul­tura amnezije samo generira nove pro­bleme…

O Srbiji

Kod njih ne postoji ade­kvatna kultura sjećanja- Međutim, ne bi se trebali uspoređivati sa Srbijom u kojoj su demokratski standardi bitno niži nego kod nas, koja nije čanica EU i NATO-a, i kao takva ne može se mjeriti s nama Na u hrvatsko-srpskim odnosima radikali­zam s jedne potiče radikalizam s druge strane. Ako mi svoje radikale uspijemo potisnuti na društvenu marginu i lišiti javnog utjecaja, i onaj s druge strane će posljedično oslabiti. Volio bih da se uspo­ređujemo s državama koje su bolna pita­nja kulture sjećanja riješile na prihvatljiv način, recimo kao što je to učinila Nje­mačka. U suočavanju s prošlošću ona je imala puno teži zadatak, jer je naša anti­fašistička borba bila nemjerljivo jača ne­goli pojedinačni otpor u njih.

O Hrvatskom proljeću

Tito je imao simpatije prema Hrvat­skom proljeću, čiji su učesnici imali opću ideju federalizacije, što je i sam Tito tih godina smatrao da treba napraviti. Me­đutim. u drugim republikama, a i oko Tita, bilo je ljudi koji su na Hrvatsko pro­ljeće gledali s krajnjim nepovjerenjem. Kad je u studenom 1971. bio pokrenut studentski štrajk, vidjelo se da stvari idu konačnom i neželjenom raspletu. Opće­nito govoreći, Tito je tih godina gubio in­telektualnu i fizičku snagu i nije se znao nositi s izazovima koje su donijele kasne šezdesete godine.

O Titu

Tito je bio uglavnom pozitivan. Tito je istovre­meno bio i staljinist i diktator, ali zatim i komunist koji je želio u državu kojom vlada uvesti neke elemente liberalizma pa i demokracije. Bio je zagovornik cen­tralizma, ali i decentralizacije. Naposljetku bio je i bonvivan, kao i svojevrsni plejboj. Bosanskohercegovački i crnogorski književnik Marko Vešović, kojemu je po­slije Drugog svjetskog rata otac ubijen od strane režima jer je bio Informbirovac (pristaša SSSR-a. op.a.), jednom je prili­kom rekao da “kad vidi što radi demo­kratski ološ Tita nazivajući diktatorom, dođe mu da viče – Gdlje si diktaturo stope ti ljubim’”.

O Tuđmanovom stilu vladanja

Tuđman je pokušavao biti sličan Titu, ali mu nije nakana bila da smiruje međunacionalne tenzije kao što je to činio Tito već ili je na razne načine dodatno podjarivao. Od isključivog obraćanja “Hrva­ticama i Hrvatima” do srpskih “prljavih gaća” nakon Oluje. Takvi izljevi mržnje prema hrvatskim Srbima značajno su ga odredili kao državnika. To si političar u demokratskoj državi jednostavno ne smije dozvoliti.

Tuđman je mislio da je završio po­sao stvaranjem države i određivanjem njezinih granica, a zapravo je to bio tek početak posla. Stvaranje države podra­zumijeva stvaranje institucija i drugih pretpostavki koje će građanima omogu­ćiti bolji slobodniji i bogatiji život. Hr­vatska je i nakon 30 godina u nekim aspektima neuređena država, dijelom je to Tuđmanova baština.

Historičari, sociolozi, politolozi uglavnom su usuglasili stav da je Hr­vatska tada bila poludemokratska drža­va. Kasnije reforme, uspostava nove vla­sti i ulazak u Europsku uniju značile su značajan demokratski uzlet zemlje. Tada smo dosegli najviše standarde, a od 2013. godine ponovno idemo ka svojevrsnom zatvaranju i opadanju liberalnodemokratskih standarda.

Povijesni revizionizam prvenstve­no se odnosi na razdoblje NDH i po­kušaje ocrnjivanja Jugoslavije koja, us­put, nije bila idealna tvorevina, ali baš tako crna, pa čak i istovjetna Endehaziji, kako to neki vole zaključiti, nije bila i nije ni mogla biti.
Franjo Tuđman je otvorio prostor takvih reinterpretacijama kada je re­kao da NDH nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom. Da je tome dodao još i pola rečenice koja je otprilike trebala glasiti – “ali hrvat­ski je narod vrlo brzo shvatio da to nije bila država kakvu je on želio, jedno­stavno zato što je to bila nacifašistička tvorevina”, to bi bilo i povijesno točno i politički korektno i ne bi bilo problema. Ovako, 31 godinu nakon te izjave, revizionizam nije nestao. I dalje se pokušava uspostavljati jednakost ustaša i partizana.

> Goldstein, Jakovina, Klasić… sa srpskim povjesničarima u projektu „Povjesničari protiv revizionizma“ potpisali deklaraciju „Obranimo povijest“

> Ivan Hrstić: ‘Da nije bilo revizija povijesti, danas se pod prijetnjom robije o zločinu Križnog puta ne bi smjelo ni prozboriti’

 

O detuđmanizaciji i Tuđmanovoj biografiji

Hrvatska se mora detuđmanizirati u smislu suočavanja s pra­vim Tuđmanom. On je dobro organizi­rao otpor agresiji, a u svemu ostalom je podbacio. Odgovor na pitanje tko je bio Franjo Tuđman jednim dijelom otkriva kakva je današnja Hrvatska. Narednih godina ću napisati Tuđmanovu biografi­ju. Eto, ovim putem možemo to najaviti. Dok se uistinu ne suočimo s Tuđmanovom baštinom, Hrvatska neće doživjeti ozdravljenje.

Naprimjer, Tuđman je napravio jed­nu od neoprostivih svinjarija kad je za simboličan iznos od 114.000 njemač­kih maraka, samo dan prije nego što je Sabor donio zakon o denacionali­zaciji, kojom je takva praksa bila one­mogućena, otkupio cijelu vilu na 1400 m2 s vrtom u elitnom dijelu Zagreba, gdje je dotad imao stanarsko pravo na samo jedan od stanova.

O Jasenovcu i Bleiburgu – i zašto tvrdi da to nije isto

Zato što je Jasenovac zločin genoci­da i zločin protiv čovječnosti, a Bleiburg je i hvatanje i provedba pravde nad rat­nim zločincima, a u nekim trenucima i aspektima i ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.

O ustašama i partizanima – i pravoj strani

Te priče su nam nametnute 90-ih. One nisu nikada trebale biti tematizirane, što sada jesu. Možemo bez proble­ma razgovarati o zločinima obiju strana jedino u slučaju da se prvo dogovorimo da su partizani bili na pravoj strani i da od te teze ne odustajemo. Ne možemo ignorirati činjenicu da je NDH bila zločinačka država. Nakon toga možemo pričati i o Bleiburgu i o svim dru­gim osjetljivim aspektima povijesti NOB-a.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Glas Istre

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.