“Konzervativna revolucija događa se negdje od 2013. godine, od referenduma o braku s krajnjim ciljem da se javni život i funkcioniranje države uskladi s konzervativnim katoličkim svjetonazorom”, tvrdi povjesničar Ivo Goldstein, u razgovoru za tiskano izdanje Glasa Istre od subote, 9. listopada 2021., a govorio je i o Bleiburgu, Tuđmanu, Titu, antifašizmu, Istri, kulturi sjećanja, Hrvatskom proljeću…
Čitatelji su mogli saznati da profesor s Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ne prati dokumentarac o NDH na HRT-u, koje filmove radije gleda umjesto toga, ali Glas Istre nije postavio pitanja o seksualnim uznemiravanjima na Filozofskom fakultetu koja su početkom godine uznemirila hrvatsku javnost. Identitet jednog profesora s Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu javno je objavljen, no identitet ostalih osumnjičenih je nepoznat. O tome se govorilo čak i u Hrvatskom saboru, te se spomenulo kako je javna tajna da se za zlostavljanja sumnjiči još dva profesora s tog Odsjeka.
> Selak Raspudić o uznemiravanju na FFZG: Javna je tajna da postoje još dva profesora
> Prostački ispadi na tribini najavljenoj uz petokraku: Benčić otišla, Goldstein psovao…
> Klasić i Goldstein na N1 izbjegli ‘neugodna pitanja’ o seksualnom uznemiravanju na FFZG-u
U nastavku prenosimo dijelove razgovora profesora Goldsteina za Glas Istre.
O komemoraciji žrtava Bleiburške tragedije i Hrvatskog križnog puta kojoj je pokrovitelj Hrvatski sabor
Ustaški dernek na Bleiburgu nisu prekinule hrvatske vlasti, već Austrijanci. Jednim dijelom iza takvih aktivnosti stoji Crkva, a država ih djelomično čak i financira.
O Titu i Trstu
Komunisti su uvijek vodili Narodnooslobodilački pokret, od samog početka pa do kraja. Pazili su da kontroliraju glavne procese, ali su dopuštali da im se pridruže i druge opcije kako bi se fronta proširila, pod uvjetom da nisu kompromitirani suradnjom s okupatorom. Titova odlučnost u posljednjoj fazi rata odredila je sudbinu Istre, jer je s vojskom stigao do Trsta, što je presudno djelovalo na kasnije definiranje talijansko-jugoslavenske granice. Bez Tita stvari bi se mnogo drugačije odigrale. Tito je u međuratnom Zagrebu također gledao istarske izbjeglice i bio je svjestan njihove tragedije. Na Visu je 1944. izrekao poznatu “tuđe nećemo, svoje ne damo”, pri čemu je očito mislio na Trst. Žurio je zaobići Rijeku da bi zauzeo Trst prije zapadnih Saveznika. Zabacio je udicu što dalje, kao kakav ribič, da bi je onda mogao eventualno vratiti i zahvatiti što je moguće više. I onda se povukao iz Trsta na visove iznad grada. Kad su traženi daljnji teritorijalni ustupci, odbijao je, tvrdeći da je ustupke već dao. To je bila diplomatsko-vojna demonstracija dostojna divljenja. Tito je ratnim zaslugama, a i Jugoslavija s njim uspio nadrasti ulogu sovjetskoga pijuna koja mu je u poslijeratnom raspletu bila namijenjena.
O ulozi katoličke crkve u NOB-u
Prekomplicirano pitanje za kratak odgovor. Svedimo ga samo na izjavu istarskog svećenika Bože Milanovića koji je svoje optiranje za Jugoslaviju poslije rata objasnio poznatom, sad već antologijskom rečenicom: “Državne granice određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda.”
O razlozima egzodusa Talijana iz Istre nakon Drugog svjetskog rata
Egzodus je bio istovremeno uvjetovan i nacionalnim i socijalnim momentom, činjenicom da su ljudi bježali od socijalizma i napetosti koje su bile generirane neriješenim problemima. On je trajao do sredine 1950-ih, bio je višeslojan i bolan. I danas u određenim dijelovima Italije vidimo pojedince ili skupine, potomke tih izbjeglica koji šire napetosti. To nije opasno, ali je neugodno u današnjoj prijateljskoj atmosferi koja karakterizira hrvatsko-talijanske odnose. U kulturi sjećanja na istarsko 20. stoljeće ima značajnih razlika u dvjema zemljama. Valjalo bi iskazivati više empatije za žrtve onog drugoga, komemorirati svaku nevinu žrtvu, ali istovremeno znati tko je bio na pravoj, a tko na krivoj strani povijesti. Ciklus zločina nije počeo u posljednjim godinama Drugog svjetskog rata, već uvođenjem terora 20-ak godina ranije.
Odgovor na pitalicu “Slavi dan pobjede, a protjerala je manjinu. Jugoslavija ili Hrvatska?”
Govorite li o Istri 1945. i o Oluji 1995. godine? Činjenica jest da postoji sličnost između te dvije povijesne situacije. Prognani su u oba slučaja bili na krivoj strani ili su pak, podržavali agresora i bili mu bliski. Međutim, to ne eskulpira pobjednike, jer je na njihovoj pobjedi ostala neizbrisiva mrlja, pogotovo ako su stradali oni koji nisu bili ni za što krivi. Umjesto da imamo doličnu kulturu sjećanja, često imamo kulturu amnezije. Ono što nekome odgovara toga se sjeća i ističe, dok ono što mu ne odgovara posprema pod tepih. Političari se vrlo često ponašaju kao odvjetnici, insistiraju isključivo na činjenicama koje im idu u prilog. Kultura amnezije samo generira nove probleme…
O Srbiji
Kod njih ne postoji adekvatna kultura sjećanja- Međutim, ne bi se trebali uspoređivati sa Srbijom u kojoj su demokratski standardi bitno niži nego kod nas, koja nije čanica EU i NATO-a, i kao takva ne može se mjeriti s nama Na u hrvatsko-srpskim odnosima radikalizam s jedne potiče radikalizam s druge strane. Ako mi svoje radikale uspijemo potisnuti na društvenu marginu i lišiti javnog utjecaja, i onaj s druge strane će posljedično oslabiti. Volio bih da se uspoređujemo s državama koje su bolna pitanja kulture sjećanja riješile na prihvatljiv način, recimo kao što je to učinila Njemačka. U suočavanju s prošlošću ona je imala puno teži zadatak, jer je naša antifašistička borba bila nemjerljivo jača negoli pojedinačni otpor u njih.
O Hrvatskom proljeću
Tito je imao simpatije prema Hrvatskom proljeću, čiji su učesnici imali opću ideju federalizacije, što je i sam Tito tih godina smatrao da treba napraviti. Međutim. u drugim republikama, a i oko Tita, bilo je ljudi koji su na Hrvatsko proljeće gledali s krajnjim nepovjerenjem. Kad je u studenom 1971. bio pokrenut studentski štrajk, vidjelo se da stvari idu konačnom i neželjenom raspletu. Općenito govoreći, Tito je tih godina gubio intelektualnu i fizičku snagu i nije se znao nositi s izazovima koje su donijele kasne šezdesete godine.
O Titu
Tito je bio uglavnom pozitivan. Tito je istovremeno bio i staljinist i diktator, ali zatim i komunist koji je želio u državu kojom vlada uvesti neke elemente liberalizma pa i demokracije. Bio je zagovornik centralizma, ali i decentralizacije. Naposljetku bio je i bonvivan, kao i svojevrsni plejboj. Bosanskohercegovački i crnogorski književnik Marko Vešović, kojemu je poslije Drugog svjetskog rata otac ubijen od strane režima jer je bio Informbirovac (pristaša SSSR-a. op.a.), jednom je prilikom rekao da “kad vidi što radi demokratski ološ Tita nazivajući diktatorom, dođe mu da viče – Gdlje si diktaturo stope ti ljubim’”.
O Tuđmanovom stilu vladanja
Tuđman je pokušavao biti sličan Titu, ali mu nije nakana bila da smiruje međunacionalne tenzije kao što je to činio Tito već ili je na razne načine dodatno podjarivao. Od isključivog obraćanja “Hrvaticama i Hrvatima” do srpskih “prljavih gaća” nakon Oluje. Takvi izljevi mržnje prema hrvatskim Srbima značajno su ga odredili kao državnika. To si političar u demokratskoj državi jednostavno ne smije dozvoliti.
Tuđman je mislio da je završio posao stvaranjem države i određivanjem njezinih granica, a zapravo je to bio tek početak posla. Stvaranje države podrazumijeva stvaranje institucija i drugih pretpostavki koje će građanima omogućiti bolji slobodniji i bogatiji život. Hrvatska je i nakon 30 godina u nekim aspektima neuređena država, dijelom je to Tuđmanova baština.
Historičari, sociolozi, politolozi uglavnom su usuglasili stav da je Hrvatska tada bila poludemokratska država. Kasnije reforme, uspostava nove vlasti i ulazak u Europsku uniju značile su značajan demokratski uzlet zemlje. Tada smo dosegli najviše standarde, a od 2013. godine ponovno idemo ka svojevrsnom zatvaranju i opadanju liberalnodemokratskih standarda.
Povijesni revizionizam prvenstveno se odnosi na razdoblje NDH i pokušaje ocrnjivanja Jugoslavije koja, usput, nije bila idealna tvorevina, ali baš tako crna, pa čak i istovjetna Endehaziji, kako to neki vole zaključiti, nije bila i nije ni mogla biti.
Franjo Tuđman je otvorio prostor takvih reinterpretacijama kada je rekao da NDH nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom. Da je tome dodao još i pola rečenice koja je otprilike trebala glasiti – “ali hrvatski je narod vrlo brzo shvatio da to nije bila država kakvu je on želio, jednostavno zato što je to bila nacifašistička tvorevina”, to bi bilo i povijesno točno i politički korektno i ne bi bilo problema. Ovako, 31 godinu nakon te izjave, revizionizam nije nestao. I dalje se pokušava uspostavljati jednakost ustaša i partizana.
O detuđmanizaciji i Tuđmanovoj biografiji
Hrvatska se mora detuđmanizirati u smislu suočavanja s pravim Tuđmanom. On je dobro organizirao otpor agresiji, a u svemu ostalom je podbacio. Odgovor na pitanje tko je bio Franjo Tuđman jednim dijelom otkriva kakva je današnja Hrvatska. Narednih godina ću napisati Tuđmanovu biografiju. Eto, ovim putem možemo to najaviti. Dok se uistinu ne suočimo s Tuđmanovom baštinom, Hrvatska neće doživjeti ozdravljenje.
Naprimjer, Tuđman je napravio jednu od neoprostivih svinjarija kad je za simboličan iznos od 114.000 njemačkih maraka, samo dan prije nego što je Sabor donio zakon o denacionalizaciji, kojom je takva praksa bila onemogućena, otkupio cijelu vilu na 1400 m2 s vrtom u elitnom dijelu Zagreba, gdje je dotad imao stanarsko pravo na samo jedan od stanova.
O Jasenovcu i Bleiburgu – i zašto tvrdi da to nije isto
Zato što je Jasenovac zločin genocida i zločin protiv čovječnosti, a Bleiburg je i hvatanje i provedba pravde nad ratnim zločincima, a u nekim trenucima i aspektima i ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.
O ustašama i partizanima – i pravoj strani
Te priče su nam nametnute 90-ih. One nisu nikada trebale biti tematizirane, što sada jesu. Možemo bez problema razgovarati o zločinima obiju strana jedino u slučaju da se prvo dogovorimo da su partizani bili na pravoj strani i da od te teze ne odustajemo. Ne možemo ignorirati činjenicu da je NDH bila zločinačka država. Nakon toga možemo pričati i o Bleiburgu i o svim drugim osjetljivim aspektima povijesti NOB-a.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
