Hitrec: Čeka nas dulje razdoblje postcovid sindroma u kojemu će letjeti perje

Prolazi zima, prolazi covid, prošle i zimske olimpijske igre, sve je prolazno. Glede Beijinga jedina je dobra vijest da su se svi naši natjecatelji vratili kući sa zimovanja, smrznuti, ali sretni, bez gipsa, s grančicom vrbe. Prošla su zlatna vremena Gipsa, Janice i Ivice, ionako su Kostelići bili incidentna pojava, a u Hrvatskoj je nekada davno padao snijeg, piše Hrvoje Hitrec za HKV.

A što je s pokusima na ljudima?

Glede covida, pak, zbrajamo odlične rezultate, s mislima na referendum. Ne ciljam na Mostov, nego na švicarski referendum o zabrani pokusa na životinjama. Propao je, doduše, ali je lijepo da su prijatelji životinja uopće pokrenuli pitanje (reče moj pas Tor). A što je s pokusima na ljudima, o tome nitko ni riječi. Što je bila ova cjepidlačka kampanja globalnih razmjera nego eksperiment obavljen na prestrašenom čovječanstvu, pitam ja vas. Glavni pokus za skoru budućnost, pokazna vježba da se provjeri je li krdo spremno i za veća, i sve veća ograničavanja slobode, ne samo slobode izbora nego slobode uopće.

Za Zemljane još ima nade

Eksperiment je uspio, barem u početnoj fazi, a onda je kao i u svim znanstveno-fantastičnim filmovima, stvoren podzemni pa zatim i nadzemni pokret otpora, što daje stanovitu nadu da za Zemljane još ima nade.

Zanimljivo je, međutim, da su drakonske mjere totalitarnog okusa najžešće poduzimane u demokratskim državama, što kazuje da u njima pod tom maskom čuči, leži i sjedi čežnja za tiranijom koja samo čeka sretan trenutak. Jer je demokracija mučna i komplicirana, parlamenti, ligamenti, pozicije, opozicije, diobe i trodiobe vlasti, izbori, zamorno, jest.

Birokrati se dovijaju kako preskočiti volju naroda

Tiranija je jednostavna i efikasna. Pametni birokrati na visokim političkim položajima u tzv. demokratskim društvima znaju da ni za živu glavu ne smiju biti percipirani kao tirani, pa se dovijaju kako doskočiti dosadnim procedurama, preskočiti volju naroda, okružiti se boljarima i dobiti bolja mjesta u medijima, nametati se i opstajati sve dok im neki politički komet ne dodijeli sudbinu tiranosaura.

Čeka nas dulje razdoblje postcovid sindroma u kojemu će letjeti perje ako i kada razni zviždači otkriju sve tajne munjevitih odgovora farmaceutskih kompanija na pojavu pošasti i papreni postotak od zarade koji su dobili članovi odobravajućih tijela.

Svijet na rubu velikog rata

Dosta o covidu, imamo mi drugih briga, i ne samo mi. Svijet je na rubu velikoga rata u kojemu bi se moglo potegnuti i nuklearno oružje, dovlače se silni strojevi za uništavanje svega živoga, ako klasična oružja ne budu dovoljna. Nisam baš bio uvjeren da će doći do rata velikih razmjera, pa ni onda kada su ukrajinski tajkuni počeli napuštati zemlju, ni onda kada su vlade mnogih država stale povlačiti svoje građane iz Ukrajine, ali sam se zabrinuo kada je počela evakuacija civila iz separatističkih područja u istočnoj Ukrajini, jer se slično već dogodilo – u Hrvatskoj, 1991.

Znakovi precrtani iz devedesetih

Tada je, početkom te godine, iz istočne Slavonije odjednom nestao velik broj srpskoga življa, na dani znak iz Beograda da napuste prostore gdje će se zbiti što se i zbilo, a dobro je došlo i u propagandne svrhe: kao bježe jer su ugroženi od silnih ustaša. Ima još znakova koji su precrtani iz prve polovice devedesetih, u Moskvi svako malo spominju Oluju kojom plaše malu djecu, ne samo Oluju kojoj se u stvari dive, nego Oluju kao pretkazanje mirne reintegracije istoka, a ona im ne paše nikako.

Pa i kada grme protiv NATO-a, vade podatak o raketiranju Beograda svršetkom desetljeća, kada je bila riječ o Kosovu, a ne o Hrvatskoj za koju NATO nije maknuo malim prstom niti ga je sudbina Hrvatske zanimala svih onih strašnih godina, nego je štoviše dugo vremena otvoreno ili šutke podržavao invaziju na tu zaboravljenu zemlju čiji su se žitelji, Hrvati, na prepast svijeta tako sjajno borili i izborili za svoj integritet, za svoj suverenitet, za svoju kulturu.

Efikasna hrvatska vojska

Pa kada su zapadnjaci vidjeli da se zbilo čudo neviđeno, onda su rekli idemo mi te čudake poslati u Bosnu da naprave reda, ne ćemo valjda mi u ona brda slična vijetnamskim. Pa se i tu hrvatska vojska pokazala efikasnom, toliko da je napredovala više no što se očekivalo, te su ju pred Banjom Lukom morali nasilno zaustaviti, prijeteći – raketiranjem.

Tako je završio rat u Bosni, a onda je opet proradila prosrpska struja na zapadu i Hrvati nagrađeni u Daytonu (i Parizu) izmišljenom federacijom s muslimanskom većinom, a Srbi kažnjeni republikom srpskoga imena i teritorijem u ratu genocidom osvojenim.

Nije to bilo prvi put u povijesti: kada je Jelačić kod Schwechata porazio mađarsku vojsku, a poslije ušao i u Peštu, za nagradu je Hrvatska dobila oktroirani ustav i zatiranje svojih zahtijevanja iz 1848. Desetljećima poslije kada je Hrvatski sabor zahtijevao sjedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, iz Beča i Pešte rekli su ne, mi ćemo ondje vladati, da ne bi vi sada pred našim očima stvarali veliku Hrvatsku, i što vi Hrvati uopće imate s Bosnom u kojoj ćemo mi ići uz dlaku Srbima, to je naša mudra politika.

Povijest se ponavlja

Povijest se, znači, ponavljala kao što obično čini jer se ničega drugog ne može dosjetiti. I tako dolazimo do nedavnog izvanrednog zasjedanja Hrvatskoga narodnog sabora u trenutku kada se zgusnulo kao nikada do sada.

Ostavljen je ipak još koridor za dogovore s bošnjacima muslimanima, ali i neizravno (ha) izrečeno da je dosta tih spletaka i da, će, ako ubrzo ne dođe do dogovora ne samo oko izbornoga zakona, Hrvati učiniti ono što moraju da ne bi nestali, vratiti se izvornim prijedlozima međunarodne zajednice (Cutilier) o tri republike u konfederalnoj državi BiH, prijedlozima koji su izigravani i izigrani, dijelom i poradi ucjene da Hrvatska mora pristati na tri u dva ako želi pomoć u mirnom povratku hrvatskoga Podunavlja. Pa je sada, nakon toliko godina navlačenja s izetbegovićima došlo vrijeme da se stvari isprave na jedini moguć, prirodan način, jer tri u dva ne ide, i nije to viša matematika.

Bosanski Srbi i kriza u Ukrajini

Srpska republika u Bosni za zapad je neupitna, kao i za istok, zapad se tek nešto malo uznemiri kada bosanski Srbi zaprijete da će se pripojiti Srbiji, a istok vjerojatno sugerira da se čeka povoljan trenutak. Je li sada, na vrhuncu krize oko Ukrajine, taj trenutak.

Možda jest. U međuvremenu je zapad i opet šutke promatrao kako se u Srbiji nastavlja navodno poražena Miloševićeva velikosrpska politika, sada presvučena u kožu srpskoga sveta, nije šija nego vrat, a taj svet ne završava na Dunavu nego ide dalje, do Ogulina (i vascele Italije).

Dok su se u Hrvatskoj izmjenjivale vlasti, sve jedna blesavija od druge, Srbija je strpljivo pripremala teren za budućnost, paučinom poput one koju je u ratu bacala na Hrvatsku malo pomalo premrežila Hrvate, uz pomoć utvrđenih mostobrana u našoj domovini zaigrala na kartu starih jugoslavena i mladih neznalica, nastavila krivotvoriti povijest, svojatati hrvatsku kulturnu baštinu, a svoju suvremenu kulturnu (ha) robu švercati u Hrvatsku u obliku “muzike” i filmova poglavito, te je već došlo do situacije da srpski filmovi ili srpski s manjinskim (!) udjelom hrvatskim imaju vjernu publiku koja nije dorasla spoznaji o nježnoj indoktrinaciji.

“Naš” Milošević nije završio u pritvoru kao srbijanski svojedobno

S tim da se Beograd može snažno osloniti na dio srpske manjine u Hrvatskoj, upravo onaj dio koji je zahvaljujući klasičnoj hrvatskoj gluposti uspio ući u vlast RH i s te visine, s hrvatskim novcem, pridonositi plemenitoj ideji srpskoga sveta. (Kad smo pri novcu, s tim je u svezi i najnoviji skandal u Hrvatskoj, o mimonatječajnoj dodjeli novaca “malim manjinskim poduzetnicima”, o čemu će se još čuti, osim ako priča ne bude zagušena u početku intervencijom u korist i opet ugroženih, pa “naš” Milošević nije završio u pritvoru kao srbijanski svojedobno.)

Pjevanje na engleskom

Nadalje, oni koji se kreću u kulturnim, je li, umjetničkim takoreći krugovima, za nekoliko minuta razumiju da se taj krug pretvorio u čušpajz svega i svačega, da mu je na srcu sve što nije hrvatsko, da istom ljubavi ljubi balkanske pjesmuljke i pjevanje engleskim jezikom (Dora, ilustracija), hrvatstvo drži arhaičnim pojmom, a hrvatski jezik ako ne odvojkom srpskoga, a ono barem posve neprikladnim u svetu “velikih” jezika, osuđenom na nestanak i poradi nestanka govornika hrvatskog, te su prema zakonu o uporabi hrvatskoga jezika ravnodušni ili mu protivni.

Slično varivo ključa i u tzv. hrvatskim medijima, poglavito u papirnatom obliku koji ima i svoje virtualne inačice. Kao konzervativni čitač novina, ne mogu ne opaziti kako se dva dnevna lista koji izlaze u Zagrebu ponekad upravo nadmeću u prijeziru prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a osobito državi. Dobro, ne generaliziram, od ponedjeljka do petka ima tu i tamo razboritih pa i sjajnih napisa, kolumna itd, ali onda dolazi subota kada se psi puštaju s lanca. Izvježbani čitač pogleda potpis autora i naslov, pa, budući da zna što će dotični napisati, jednostavno preskače, iako ni to nije dobro.

Orjunaški lik staroga kova

Čitač je naučio da će orjunaški lik staroga kova poput Jurice Pavičića uvijek guditi isto, zapomagati nad Tuđmanom i tuđmanistima i zlom svih onih koju su njega, ubogog, lišili Jugoslavije, naučio je da Ante Tomić čini isto primitivnijim stilom, da vukovac Jergović muti vodu, a sav taj tezoro rečeni istovaruju pred hrvatska vrata s blagoslovom urednika i simpatijama navodno srednjestrujaške, u stvari udbaške linije koja ipak, da se zavara narod, pripušta i novinare s hrvatskim osjećajem ne bi li poslužili kao ispušni ventil.

Novine koje barem neće vrijeđati hrvatskog čovjeka

S tankom lisnicom, osuđena na milostinju, sa zastarjelom puškom na ramenu, uskoro i bez hrvatske monete, bez hrvatskih banaka i u lancima stranih trgovačkih lanaca, Hrvatska je ostala i bez hrvatskih novina, ili, nježnije rečeno, bez novina koje je željela i koje bi bile odraz težnja i misli hrvatskoga puka ili novina koje barem ne će vrijeđati hrvatskoga čovjeka, hrvatske simbole, hrvatske svetinje.

Sve ovo pišem s povodom. Povod se zove Gerovac, piše revolucionarnu rubriku Nikad robom. Svi već spomenuti člankopisci mogu se sakriti pred njim, nisu mu dorasli u bljuvanju po Hrvatskoj, hrvatskoj povijesti i sadašnjosti, pa ni kolumnisti srpskih Novosti kojima visoka primanja daju mogućnost za izvjesnu ležernost, a Pupovac sigurnost.

Oznaški rukopis

Znači, upozoren na fenomen zvan Gerovac, potrudio sam se pročitati zlokobne nebuloze toga lika, uz prethodno uzimanje lijeka protiv povraćanja, što se pokazalo dobrom odlukom. Ne znajući do tada što je to Gerovac, poslužio sam se guglanjem i gle, našao pregršt napisa onih kojima je u svijetu novinstva i novinarstva očito poznat, a o njemu pišu da je pozer, ljigavac i bijednik. Provjerite sami.

Nisu svi ostali na tim neugodnim zaključcima, neki su, poput predsjednika Sindikata novinara Hrvatske prosvjedovali na adresi glavnog urednika ili gdje već, da ne može netko kao Gerovac u hrvatskim novinama pisati kao što piše, vrijeđati branitelje i ustvrditi da je “ginuti za Hrvatsku mračna glupost”. Sindikat novinara nije dobio odgovor, Gerovac nastavlja svojim rukopisom koji više čak i nije udbaški nego oznaški. Tako jašemo u večernji suton novinarstva.

Ivan Zoretić

Dok ovo pišem, stiže mi vijest iz DHK da je umro Ivan Zoretić, pjesnik i romanopisac, rođen 1958. u Tounju. Jedan od onih, to jest prvi među njima, koji su početkom osamdesetih bili predvodnici manje poznatoga hrvatskog proljeća no što je bio onaj početkom sedamdesetih. Pobunili se tada studenti (Zbor studenata) protiv reforme školstva, ali i protiv zatvaranja političkih neistomišljenika režima. Nisu Zoretića uhitili odmah, diplomirao je s temom budističke etike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je tada, silom zakona, morao na odsluženje vojnoga roka, u jugoslavensku vojsku, nego gdje.

Vojni sud i dvije godine zatvora

I tu su ga dočekali. Namjestili mu proces na vojnom sudu u Derventi, osudili na robiju po članku 133. Kaznenoga zakona (verbalni delikt i neprijateljska propaganda). Odgulio je nešto manje od dvije godine, zaposliti se nije mogao nigdje, čuvao stanove i jedva preživljavao. Tek je u samostalnoj Hrvatskoj našao posao u svojoj struci. Eto, uz smrt Ivana Zoretića, javnosti manje poznatog ili nepoznatog junaka iz osamdesetih, želim barem sada podsjetiti na sudbinu hrvatskog intelektualca u olovno doba i odati mu počast.

> Hrvoje Hitrec: Hrvatska je kao prekrasna, ali zlostavljana žena koja ne vidi svoju vrijednost!

O autoru

* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. bio je saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr