Europski sud za ljudska prava u četvrtak je donio presudu kojom je potvrdio da je podnositelju, Mili Sanaderu, povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer nije mogao ostvariti obnovu kaznenog postupka u kojem je u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.
Presuda još nije konačna
Nakon što je u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora Sanader je u studenom 2009. zatražio obnovu postupka, a njegov zahtjev je Vrhovni sud pravomoćno odbio u siječnju 2011.
Europski sud je utvrdio da je nerazuman i nerazmjeran zahtjev hrvatskih sudova da se optuženik kojem je suđeno u odsutnosti i koji nije znao za suđenje treba pojaviti pred hrvatskim tijelima i dostaviti adresu boravišta u Hrvatskoj. Sud je zaključio da podnositelju, kojem je suđeno u odsutnosti i za kojeg nije dokazano da je pokušavao izbjeći suđenje ili da se odrekao prava da prisustvuje suđenju, nije s dostatnom sigurnošću pružena mogućnost da ostvari ponovno razmatranje optužbi koje su mu stavljene na teret, na način koji bi potpuno poštivao njegova prava obrane.
Stoga je zaključio da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje koje jamči Konvencija za zaštitu temeljnih prava i ljudskih sloboda te mu je za povredu konvencijskog prava dosudio naknadu od 4.000 eura na ime nematerijalne štete te troškove postupka u iznosu od 2.500 eura.
Ova presuda još nije konačna, a to će postati ukoliko niti jedna od strana u postupku, u roku od tri mjeseca od dana objave ne podnese zahtjev za preispitivanje presude pred Velikim vijećem suda u Strasbourgu.
Dvije tužbe protiv Hrvatske proglašene nedopuštenima
Ured zastupnika Hrvatske pred tim sudom priopćio je i da je sud proglasio nedopuštenim dvije tužbe protiv Hrvatske u kojima su podnositelji smatrali da državna tijela kaznenog progona nisu poduzela primjerene korake kako bi otkrili odgovorne za smrt njihovih rođaka.
U predmetu “Bogdanović”, podnositelji zahtjeva tvrdili su da nije provedena učinkovita istraga smrti njihovog oca u Vukovaru 1992. te da su hrvatska tijela bila neaktivna stoga što je njihov otac bio srpskog porijekla. U slučaju “Orić”, podnositelj zahtjeva je tvrdio da hrvatske vlasti nisu istražile smrt njegovih roditelja 1992. u Topolovici kraj Bjelovara, niti eventualne etničke motive tih smrti.
Sud je u oba predmeta utvrdio da su zahtjevi podnositelja nedopušteni jer nisu pokazali odgovarajuće zanimanje u praćenju tijeka ili napretka istrage, iako su davno prije podnošenja zahtjeva Europskom sudu mogli i trebali biti svjesni činjenice da nije bilo napretka u istragama smrti njihovih roditelja.
