Andrej Plenković nadmašio je Tita. Barem kad je Jasenovac u pitanju. Tito nije bio ni na jednoj službenoj komemoraciji u Jasenovcu, a Andreju Plenkoviću ovo je bio valjda četvrti službeni dolazak na logorsko područje radi komemoriranja.
I još pri tom u tako osjetljivo korona vrijeme.
Ovaj je tekst nastao ranije, kad je Plenkovićev dolazak bio tek najavljen. No i tada je bilo teško očekivati da će prevladati razum te da premijer u srijedu, 22. travnja, ne će doći u Jasenovac. Njegov dolazak najavio je vrlo ozbiljno i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. U medijima su potom slijedile najave kako će uz Plenkovića u Jasenovac doći i predsjednik Republike Zoran Milanović. Uz njih i predsjednik Sabora Gordan Jandroković te predsjednik partizanske udruge Franjo Habulin. S njima su trebali stići i predsjednik Srpskoga narodnog vijeća Milorad Pupovac, saborski zastupnik Roma Veljko Kajtazi te predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus.
„Ne će biti prigodnih govora, tek će njih sedmorica, strogo pri tom pazeći na međusobni razmak, položiti vijenac. Korona virus, dakle, izaziva i pozitivne učinke“, glasio je komentar u riječkome Novom listu, opremljen nadnaslovom: Korona – jedna kolona. Medved je pojasnio da su “na žalost uvjeti takvi pa ne možemo organizirati tradicionalni program kao što smo to radili do sada, ali ćemo učiniti sve da putem HRT-a i svih aktivnosti koje će se odvijati, na odgovarajući način obilježimo taj dan”.
Istina, brižni ministar Medved, govoreći o Jasenovcu, istodobno se referirao i na obilježavanje Bljeska koje će slijediti nekoliko dana poslije. Ali vrijedi izdvojiti te njegove riječi baš uz jasenovačku komemoraciju.
Možemo se, kao i ranije, zapitati što to premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića tjera da dolaze na mjesto kao što je Jasenovac, radi službenoga komemoriranja. Zašto je to tako važno da se mora otići unatoč izvanrednim okolnostima i u vremenu pandemije. Zašto dolaze onamo, podržavajući protuhrvatski mit o navodnih 83.000 ubijenih ljudi na tom malom logorskom području?
Pupovac, Habulin, Kajtazi i Kraus barem imaju neki interes. Jandroković dolazi, onako, jer dolaze i drugi. Ali zašto onamo idu hrvatski premijer i predsjednik? Proteklih je godina objavljeno toliko mnogo provjerljivih činjenica koje ruše taj stari komunističko-srpski mit. I osobe koje u njega vjeruju, u očima pametnih i razumnih ljudi u Hrvatskoj, izgledaju vrlo smiješne. No taj je mit i dalje snažan, jer je i građen desetljećima.
Milanović nebitan, ali zašto Plenković nije izvukao nikakvu pouku
Za sada iz ove priče maknimo ekscentričnoga predsjednika Milanovića. On u sve to oko Jasenovca vjeruje na temelju knjiga i tekstova koje je pročitao vlastitim odabirom. Kad bude pročitao nešto drugo, razmišljat će drukčije. Posljednjih se godina bavio ekonomijom pa je o tome uglavnom i čitao. Budući da politička težina njegove funkcije nije velika, ostavit ćemo ga ovaj put po strani.
> Znate li što je prvi hrvatski predsjednik Tuđman rekao u Jasenovcu u lipnju 1996. godine?
Zanima nas premijer Plenković. Kako on, kao premijer, odlučuje kamo će otići? Svaki njegov odlazak, pa i u neki kafić, ima određeno značenje. Kad ga se gleda i sluša dok govori o drugim temama – o ekonomiji, pandemiji, europskim temama –Plenković odaje dojam razborita i odgovornoga političara. Djeluje kao netko tko se savjetuje sa širim krugom upućenih stručnjaka, koji mu predlažu rješenja za neki problem. On odabire najbolje prijedloge, predstavlja ih javnosti, opisuje ih s mnogo informacija tako da neki ljudi katkad povjeruju da se radi o prijedlozima koje je sam smislio.
Zato je i uspio na izborima postati premijerom. A uspio je i na stranačkim izborima, po principu jedan čovjek-jedan glas, vrlo skliskom izbornom modelu, ponovo osvojiti mjesto predsjednika najjače hrvatske političke stranke, Hrvatske demokratske zajednice. Vjerojatno je to važan razlog zbog kojega ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved tako ustrajno zastupa pozicije svojega predsjednika. Unatoč svojim savjetnicima koji znaju što je realna slika događaja i u Drugome svjetskom ratu i poraću, pa ujedno i u logoru u Jasenovcu, ministar Tomo Medved slijedi premijerovu crtu bez pogovora. Oponenti im i nemaju mnogo toga prigovoriti. Slobodni su izbori pokazali što birači hoće. Izazivačima ostaje da se i dalje, ako nisu izgubili volju, koriste opozicijskim prostorom slobode u demokraciji, koja ipak opstaje, čak i uz koronu.
Kako to da Plenković nije izvukao barem neku malu pouku iz nedavne neugodne situacije kojoj se izložio otvarajući početkom veljače izložbu o Auschwitzu u Zagrebu. Ondje su na panoima bili dokumenti iz toga strašnog nacističkog logora, s podatcima o deportiranim ljudima iz Hrvatske. Vrlo jednostavnom provjerom, dostupnom svakome preko interneta, moglo se ustanoviti da se dio tih nesretnih ljudi istovremeno vodi na popisu žrtava Jasenovca.
Dakle, još jednom – iako je dolazak tih ljudi u Auschwitz registriran u poslovično pedantnim njemačkim dokumentima – jasenovački muzej koji financira Plenkovićeva vlada, vodi ih kao žrtve ubijene u Jasenovcu. I upravo tom popisu i tom djelovanju jasenovačkoga muzeja, Plenković i svita klanjaju se svake godine. Ove godine, čak i u rizičnome dobu korone.
Jasenovački muzej financira se novcem hrvatskih poreznih obveznika. Dobiva oko četiri milijuna kuna svake godine. Šlamperaj je višestruk – i jasenovačkoga muzeja koji popisuje ljude koji ondje nisu stradali, kao i onih koji su za Plenkovića pripremili izložbu. Zatim i savjetnika koji Plenkovića ponovo upućuju na jasenovačku komemoraciju.
Izložba o Auschwitzu imala je i druge nedostatke. Bili su toliki da su na njih ukazali i povjesničari iz drugih državno financiranih institucija. Ni to nije dovoljno premijeru Plenkoviću i njegovim savjetnicima da bi se napokon ozbiljnije pozabavili odnosom prema hrvatskoj povijesti Drugoga svjetskog rata.
Ništa od obećanja o istraživanju
A samo nekoliko dana nakon što je postao premijer, u jesen 2016. godine, Andrej Plenković sudjelovao je u simboličnom pogrebu žrtava Hude jame na groblju Dubrava kod Maribora. Ondje je i spomenik poratnim žrtvama partizanskih pokolja nad zarobljenicima u Teznom i drugim stratištima. Govoreći na sjednici Vlade i pred novinarima, Plenković je tada poručio kako je došlo vrijeme za suočavanje s prošlošću. “Mi smo u situaciji da se mnoge informacije, koje javnosti nisu bile poznate do 1990. godine, otkrivaju 70 godina nakon kraja Drugoga svjetskog rata. U Sloveniji je jako mnogo stratišta, mjesta koja su identificirana, gdje su nebrojene žrtve nakon 1945. godine. To su zločini komunističkoga režima i mi se kao društvo moramo suočiti sa zločinima svih totalitarnih sustava. Tome želimo pristupiti sustavno, institucionalno i pravno, s jednom distancom pomoći u utvrđivanju istine. Bez istine nema prave pomirbe u društvu”, izjavio je premijer Andrej Plenković 10. listopada 2016. godine. U međuvremenu, pokušao je nešto u tom smislu učiniti s osnivanjem Vijeća za suočavanje s prošlošću. Čini se kako je već izborom članova vijeća Andrej Plenković počeo uzmicati od stavova izrečenih povodom pogreba žrtava Hude jame. Iako je Vijeće donijelo nekoliko razumnih ocjena, primjerice, da hrvatska država treba osnovati istraživačke skupine za utvrđivanje realnih stanja, osobito ondje gdje je broj žrtava preuveličavan zbog političkih razloga, na tome je stalo. Kako se približavalo vrijeme u kojem je Hrvatska trebala preuzeti predsjedanje Europskom unijom, tako je nestajala i ona mala potpora za takvo istraživanje.
Slično kao kad je Tito dolazio u Zagreb pa bi milicija privodila nepoćudne komunističkom režimu i sklanjala ih na sigurno dok ne prođe ceremonija. Sada se to više ne radi onako grubo. Nezgodne ljude nastoji se s vidika maknuti uskraćivanjem novca, ignoriranjem, brifiranjem urednika i novinara… Plenković ipak nema Titovu sreću jer sada postoji internet i kakva-takva demokracija. Gluposti političara više nemaju odjek samo u vicevima koji se pričaju u pola glasa uz navučene rebrenice u stanovima. Titovo održavanje mita o Jasenovcu bio je jedan od stupova njegove vladavine. Jasenovački mit nije sačuvao Jugoslaviju, ali je bio jedan od motiva za mobiliziranje Srba da se oružjem očuva ta tvorevina, ili, ako to ne ide, da se prekroji po velikosrpskom kroju. Na kraju, ni to im nije uspjelo. Zašto onda Plenković, odlaskom u Jasenovac želi sačuvati jasenovački mit? Zar zaista zato da mu neki europski ili američki veleposlanik, koji nema previše pojma o hrvatskoj povijesti, ne bi prigovorio ako ne ode? Prema svjedočenju Dušana Dragosavca (većina čitatelja HT-a znat će o komu se radi), Tito je dvaput posjetio Jasenovac. Ali svaki put neslužbeno. Navodno jednom odmah poslije rata u društvu Steve Krajačića, a drugi put, poslije 10. kongresa SKJ, koji je održan 1974. godine. Dragosavac je u razgovoru objavljenome 2011. godine tvrdio kako je i on tada bio s Titom u Jasenovcu. Jugoslavenski diktator, ako je vjerovati Dragosavcu, nije htio o posjetu obavijestiti javnost, „kako ga novinari ne bi salijetali i tražili da se izjašnjava o broju jasenovačkih žrtava“. Naravno da tvrdnja kako su tada novinari „salijetali Tita“ i tražili da se on o bilo čemu izjašnjava, može izazvati samo podsmijeh.
Koliko god to zvučalo smiješno, Andrej Plenković se s komemoracijom u Jasenovcu vraća na Titov put. Jednom će možda sam objasniti zašto je to činio. Humoristi u Sloveniji poigravaju se tu i tamo s idejama novih titoista, kakvih u susjednoj Sloveniji ima daleko više nego u Hrvatskoj. Pa tako u jednoj karikaturi lik u kravati, stilizirani političar, pita drugoga koju bi cestu nazvali Titovom. Onu koja vodi do Hude jame, odgovara drugi.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
