“Čini se kao da u civilnom sektoru imamo sličnu situaciju kao s Uljanikom, gdje država i jedinice lokalne samouprave održavaju udruge na životu, a da one bez njihove pomoći nisu u stanju osigurati svoje djelovanje i opstanak na “tržištu”. Financiranje udruga treba biti primarno povezano s građanima i one za svoj rad trebaju odgovarati građanima – donatorima. Udruge bi se zato trebale truditi biti više poduzetne, vidljive i svojim se radom i kvalitetom natjecati za potporu konkretnih građana”, ističe za Narod.hr Ivan Munjin, član UO udruge U ime obitelji s kojim smo razgovarali povodom osvrta dr. sc. Andreja Grubišića, financijskog analitičara i profesora na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta koji je kritizirao izdavanje gotovo 2 milijarde kune javnih sredstava godišnje za udruge te je zaključio kako one (čast izuzecima) žive na tuđi račun.
Upravo je udruga U ime obitelji, 2017. godine predložila smanjivanje izdavanja i strože kriterije na natječajima za državno financiranje; prije svega jer se ‘sredstva iz tih programa dodjeljuju se većinom privilegiranom krugu udruga lijevo-liberalnog svjetonazora, kako bi se financirale njihove redovite aktivnosti’.
Narod.hr: Zašto država toliko puno novca iz javnih izvora daje za nevladine udruge, odnosno postoji li razrađena strategija za takvo raspolaganje novcem?
Ivan Munjin: Prema najnovijim podacima, u 2016. godini je za organizacije civilnog društva izdvojeno 1,7 milijardi kuna iz javnih izvora – iz državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave te drugih javnih izvora.
Na razini države ne postoji jasna strategija o ulozi države u “civilnom sektoru” i o financiranju organizacija civilnog društva od strane tijela javne vlasti. Činjenica je da se izdvaja jako puno sredstava – 1,7 milijardi kuna, a da se ne znaju detaljni učinci tog financiranja i da se stvorila određena ovisnost organizacija civilnog društva o javnom novcu.
Potrebno je napraviti dubinsku analizu i evaluaciju kako se troše javna sredstva, po kojim kriterijima se dodjeljuju organizacijama civilnog društva (udrugama, zakladama…) i koju korist ta sredstva, odnosno aktivnosti koje su financirane, imaju za građane i za lokalnu i širu zajednicu.
U ime obitelji smatra da bi civilno društvo trebalo biti većinom financirano od građana i privatnih izvora – tj. da građani financiraju ono djelovanje i rad udruga koje žele podupirati, a da državna pomoć treba biti sekundarna, jasno definirana i smanjena.
Čini se kao da u civilnom sektoru imamo sličnu situaciju kao s Uljanikom, gdje država i jedinice lokalne samouprave održavaju udruge na životu, a da one bez njihove pomoći nisu u stanju osigurati svoje djelovanje i opstanak na “tržištu”. Financiranje udruga treba biti primarno povezano s građanima i one za svoj rad trebaju odgovarati građanima – donatorima. Udruge bi se zato trebale truditi biti više poduzetne, vidljive i svojim se radom i kvalitetom natjecati za potporu konkretnih građana.
Osim klasičnih donacija, u državama srednje Europe postoji razvijena praksa da svaki porezni obveznik, fizička osoba, može izdvojiti 1-2 % godišnjeg poreza na dohodak i usmjeriti na neku organizaciju civilnog društva. Na taj način se organizacije civilnog društva trude učiniti više vidljivima svoje programe i aktivnosti i prezentirati ih građanima, koji doniraju one koje preferiraju.
Narod.hr: Financira li se udruga U ime obitelji iz javnih sredstava?
Ivan Munjin: Udruga U ime obitelji financira se većinom od donacija građana, dok je udio financiranja iz javnih izvora u 2017. bio 7%. Te je godine udruga dobila financijsku potporu Grada Zagreba za dva projekta: Jačanje kapaciteta udruga za društveno zagovaranje i Roditelji odlučuju o odgoju svoje djece te je dobila jednokratnu financijsku potporu Grada Zagreba. U 2018. je U ime obitelji dobila institucionalnu potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva.
