Ustavni sud je odbacio zahtjeve za ocjenu ustavnosti Zakona o udomiteljstvu i ocijenio da je u skladu s Ustavom, ali je istovremeno naložio sudovima i drugim nadležnim tijelima da osporene zakonske odredbe (tko čini udomiteljsku obitelj) tumače “na način koji će svim osobama pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u javnoj usluzi udomljavanja, dakle, neovisno o tome živi li potencijalni udomitelj u životnom ili neformalnom životnom partnerstvu”.
Odluka je donesena s devet glasova za i četiri protiv, a ustavni suci koji je nisu podržali objavili su izdvojena mišljenja. Među njima je i sudac Branko Brkić.
“Ustavni sud se upustio u nepotrebni zakonodavni aktivizam, a da o tome nije proveo barem široku stručnu i javnu raspravu, koja bi bila nužna u demokratskom društvu oko ovako značajnih svjetonazorskih pitanja, što je svakako u domeni nadležnosti zakonodavca, a nikako Ustavnog suda.”, ističe u svom izdvojenom mišljenju sudac Ustavnog suda Brkić.
> Tko su Ivo Šegota i Mladen Kožić i koje udruge i stranke stoje iza njih?
> Dr. sc. Mato Palić: “Osobe u životnom partnerstvu ne mogu biti udomitelji”
> Centar za socijalnu skrb odbio homoseksualni par – u interesu djeteta i u skladu sa zakonom
Njegovo izdvojeno mišljenje prenosimo u cijelosti:
Smatram da je predmetna odluka s ustavnopravnog aspekta u svojoj izreci u cijelosti prihvatljiva, ali ne iz onih razloga koji se navode u obrazloženju odluke te da između izreke i obrazloženja postoji znatno proturječje.
Naime, u obrazloženju predmetne odluke navodi se da osporene zakonske odredbe nisu protivne Ustavu, ali da “… proizvode generalne diskriminatorne učinke prema društvenoj skupini istospolno orijentiranih osoba koja žive u životnim i neformalnim životnim partnerstvima, što nema ni racionalnog opravdanja ni legitimnog cilja ili je s legitimnim ciljevima ZoU-a kao cjeline u značajnom nerazmjeru …” (točka 29.1. ustavnosudske odluke), što je u međusobnom proturječju. Jer, ako je riječ o zakonskim odredbama koje proizvode generalne diskriminatorne učinke to istovremeno znači da su predmetne odredbe zakona protivne ustavnom i konvencijskom načelu zabrane diskriminacije, pa ukoliko je to točno tada bi izreka trebala biti posve drugačija i ići na usvajanje zahtjeva za preispitivanje osporenih odredbi Zakona o udomiteljstvu.
Unatoč izloženim nedostacima u obrazloženju većinski izglasane odluke, smatram da je ona ispravna u svojoj izreci i to iz sljedećih razloga.
Republika Hrvatska pripada u red zemalja članica Europske unije koje su u svom zakonodavstvu omogućile registrirano životno partnerstvo istospolnim zajednicama, pružajući im zaštitu privatnosti, obiteljskog života i pravo na međusobno zajedništvo, uz napomenu da unutar Europske unije postoji određeni broj država članica koje u svom zakonodavstvu nisu predvidjele pravni institut registriranog životnog partnerstva, čega je očito svjestan i Odbor ministara zemalja članica kada je donosio Preporuku CM/Rec(2010)5 koja se citira u našoj odluci pod Dodatak Preporuci (15.2. naše odluke).
Biti udomiteljem u smislu Zakona o udomiteljstvu i Zakona o socijalnoj skrbi nije ničije pravo nego je to socijalna usluga koju je zakonodavac predvidio kao socijalnu mjeru osobama (primarno djeci) koje su se našle u stanju takve socijalne nužde da im je takva vrsta socijalne usluge potrebna (po članku 183. stavku 1. Zakona o socijalnoj skrbi udomiteljstvo je oblik pružanja socijalnih usluga kojim se djetetu ili odrasloj osobi osigurava smještaj u udomiteljskoj obitelji), a uvjete koje treba ispuniti udomitelj propisuje zakonodavac, sve u skladu s načelom najboljeg interesa korisnika (članak 4. Zakona o socijalnoj skrbi).
Stoga se u dotičnoj situaciji uopće ne radi o diskriminaciji u pravima ili slobodama zaštićenim Ustavom Republike Hrvatske ili Konvencijom.
Naime, prema odredbi članka 14. Ustava svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri itd., pa i prema seksualnoj orijentaciji. Suštinski istu odredbu sadrži i Konvencija koja u članku 14. zabranjuje diskriminaciju u uživanju “prava i sloboda koja su priznata u ovoj Konvenciji”. Iz teksta Ustava i Konvencije je vidljivo da se pravo biti udomiteljem na spominje kao temeljno ljudsko pravo ili temeljna sloboda. Kako je udomiteljstvo oblik pružanje socijalne usluge koja usluga ne spada u temeljna prava i slobode zaštićene Ustavom i Konvencijom, to izostavljanje istospolne životne zajednice iz opsega pojma “udomiteljska obitelj” nije diskriminacija u smislu članka 14. Ustava i članka 14. Konvencije.
Smatram da je ovakvom odlukom, odnosno njenim obrazloženjem, Ustavni sud bez potrebe prekoračio svoje ustavnopravne ovlasti, nalažući sudovima i drugim državnim tijelima da primjenjuju zakon suprotno volji zakonodavca, oduzimajući sudovima ustavno pravo da sude temeljem Ustava i zakona, nalazeći diskriminirajuće učinke u onim odredbama zakona koje po mom mišljenju nisu diskriminirajuće.
Na taj način Ustavni sud se upustio u nepotrebni zakonodavni aktivizam, a da o tome nije proveo barem široku stručnu i javnu raspravu, koja bi bila nužna u demokratskom društvu oko ovako značajnih svjetonazorskih pitanja, što je svakako u domeni nadležnosti zakonodavca, a nikako Ustavnog suda.
Osim toga, logičkim, teleološkim i sustavnim tumačenjem zakona, koji uređuju pitanja socijalne skrbi, udomiteljstva i istospolnih životnih zajednica, a koji zakoni međusobno nisu posve usklađeni, nije uopće izvjesno da istospolni partneri ne bi mogli biti udomitelji.
U Zagrebu, 6. veljače 2020.
SUDAC
dr. sc. Branko Brkić, v. r.
