Već neko vrijeme hrvatska je javnost suočena s novim „istinama“ o navodno „duboko problematičnim mjestima“ u dva pisma tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca papi Piju XII., jednog od 16. svibnja 1941. i drugoga od 14. lipnja iste godine. Ta su pisma pronađena u fondovima Državnoga tajništva Svete Stolice u današnjem Vatikanskom apostolskom arhivu, tada još Vatikanskom tajnom (privatnom) arhivu. Pronašli su ih istraživači koje je angažirala srpsko-pravoslavna strana nekadašnje mješovite papinske katoličko-pravoslavne komisije koja je raspravljala o životu i djelovanju bl. Alojzija Stepinca, posebice onoga tijekom Drugoga svjetskog rata. Pritom je srpskoj strani omogućen uvid u tada još za druge zatvorene fondove iz pontifikata pape Pija XII., koji su odnedavno otvoreni za istraživanje. Tijekom proljeća 2017. sa srbijanske je strane vršen javni i medijski pritisak na Svetu Stolicu da omogući pristup arhivima, a preko nekih je trbuhozboraca, pa i jednog „hrvatskog“, najavljivana drama u slučaju da se ne bi postupilo po srbijanskom ultimatumu. Od svega nije bilo ništa, a srbijanski istraživači su slovima i brojkom pronašli tek nekoliko dokumenata, među njima i ta dva pisma. Pritom je sa srpsko-pravoslavne strane bilo rečeno da im je na raspolaganju bilo tek gradivo od 1946. godine nadalje, iako već i uvid u signature dokumenata i činjenicu da su pronađena pisma iz 1941. godine ukazuje na to da je takva tvrdnja počivala na staklenim nogama. Možda je to trebalo biti svojevrsno opravdanje zbog čega nisu pred komisiju izišli s nečim „jačim“ od onoga što je pronađeno? O tome se ipak može tek nagađati, a nagađanja bez izvora nisu pravi put kako bi se došlo do činjenica. Zanimljivo je kako je neki dan Hrvoje Klasić u izjavi za TV postaju N1 izjavio (preneseno na https://net.hr/danas/hrvatska/povjesnicar-o-stepincevim-pismima-ovo-je-povratak-u-cetrdesete-jednu-stvar-je-apostrofirao-kao-etnicko-ciscenje/) da „mi“ smo „imali uvid imali u neka pisma, a neka druga pisma, čitav njihov niz, različitih pošiljatelja i primatelja nam nisu dostupna. U svakoj skupini, s katoličke i pravoslavne strane, ima svećenika i povjesničara, a oni su angažirali još povjesničara da rade u arhivu u Rimu.“ Iz ovoga bi se dalo shvatiti da je i Klasić bio jedan od istraživača sa srpske strane ili je bar bio blisko povezan s radom srpske strane, iako mi to do danas nije bilo poznato. Ono što mi je poznato i očito je potpuno netočno u toj Klasićevoj tvrdnji jest da katolička strana tada (a nema ni danas) nije angažirala „još povjesničara da rade u arhivu u Rimu.“ O detaljima rada srpske strane nemam tako intimnih spoznaja kao što ih očito ima Klasić.
> Klasić govorio protiv Stepinca, hvalio Porfirija…
> Šola: Ne piše nam se dobro s novim velikosrpskim – ‘Projektom Porfirije’
> Srbin 1964. o Stepincu: ‘Dug časti pravoslavnih Srba je rehabilitirati pokojnog kardinala!’
Srpsko-pravoslavna strana komisije je prijepise pisama na talijanskom jeziku te prijevode na srpski jezik prezentirala na posljednjem sastanku članova komisije u Rimu (Vatikanu) u srpnju 2017. godine. Tom su prigodom i hrvatsko-katolički članovi komisije dobili prijepise tih pisama, pa su im ona od tada poznata. Kao nekadašnjem članu komisije ti su prijepisi i meni bili poznati, odnosno imao sam i imam ih još uvijek te mi nije teško raščlaniti ih i progovoriti o onome što se u gotovo gebelsovskoj maniri manipuliranja njihovim sadržajem čini ovih dana u dijelu srbijanskih medija. Svojevrsnu zadaću „predstavljanja“ tih pisama hrvatskoj javnosti dobio je u srbijanskoj javnosti omiljeni „hrvatski istoričar“ Hrvoje Klasić (usp. priloge od 24. ožujka: https://net.hr/danas/hrvatska/ekskluzivno-objavljujemo-dijelove-stepincevih-pisama-o-ustasama-pavelicu-srbima-i-rasnim-zakonima-o-kojima-prica-porfirije-i-citava-hrvatska/; i 30. ožujka: https://net.hr/danas/hrvatska/novi-detalji-o-stepincevim-pismima-sto-je-o-logorima-zidovima-i-nearijevcima-pisao-pavelicu-i-artukovicu-i-je-li-mogao-napraviti-drugacije/.)
Nije zbog toga neobično što ga je u svojoj čudovišnoj knjizi o Jasenovcu u kojoj „naučno“ zaziva milijun i više žrtava toga logora pohvalio srpski aktivist i lobist izraelskog podrijetla Gideon Greif, a pred nekoliko dana je sa zanosom o njegovim postignućima u jednoj TV emisiji u Srbiji govorio i poznati ljubitelj činjenica i istine o Domovinskom ratu i Hrvatima općenito Savo Štrbac.
No, vratimo se pismima. Dakle, od te 2017. godine spomenute prijepise imali su u posjedu članovi komisije, kako oni sa srpske tako i oni sa hrvatske strane, među njima i novi patrijarh srpski Porfirije. Mi s hrvatske strane, bar kolega dr. Jure Krišto i ja, imali smo prigode raščlaniti njihov sadržaj te smo i prije mislili da bi bilo dobro kada bi ona u skladu s historiografskom metodologijom prikladan način bila objavljena. Kada ih se promatra na takav način i u kontekstu vremena u kojemu su nastala, bez naknadne pameti projiciranja današnjih znanja o prošlom vremenu i suvremenih vrijednosnih i moralnih stajališta na konkretne postupke povijesnih osoba koje su djelovale tada i u tome kontekstu, ona ni na koji način nisu sporna i ne sadrže „duboko problematična“ mjesta. O tome je pred nekoliko dana dokumentirano na portalu bitno.net („Klasić dokumente ne čita pažljivo, a ‘zločince’ prosuđuje po unutarnjoj matrici“, https://www.bitno.net/academicus/znanost/jure-kristo-hrvoje-klasic-alojzije-stepinac/) progovorio kolega Krišto, pa neću ponavljati što je on napisao. Osobno sam također reagirao izjavom za emisiju HTV-a „Mir i dobro“ koja je objavljena u nedjelju 28. ožujka, a osvrt (pisan doduše prošle subote prije izlaska drugoga nastavka Klasićevih tvrdnji na net.hr) je objavljen i u ovotjednom Hrvatskom tjedniku, br. 682 od 1. travnja 2021. Bojim se jedino da senzacionalistička oprema teksta (izmijenjeni naslov, izmišljena titula „Dr. prof.“,…), koji je sam po sebi korektno prenesen, ne zasjeni njegov stvaran sadržaj. Uz to u HT-u tvrde da su dvije preslike prijepisa pisama koje su objavili na stranici 15. zapravo tajna pisma, pa bi neupućeni čitaoci mogli pomisliti da pred sobom imaju cjelovite tekstove pisama. Riječ je ipak tek o zaglavljima pisama koja pokrivaju neznatan dio sadržaja pisama. Pa ipak, tekst sam po sebi je, kako rekoh, korektno prenesen pa upućujem zainteresirane da ga pogledaju, a u nastavku ću se pretežito osvrnuti na stvari koje je Klasić iznio u drugom nastavku svojih razglabanja na net.hr od 30. ožujka.
Pritom stvara dojam kao da je do prijepisa pisama došao na neki neutralan način, no činjenica da su prijepise pisama u Hrvatskoj (odnosno biskup Ratko Perić u Mostaru) imali isključivo članovi komisije s hrvatsko-katoličke strane ukazuje na to da je on imao uvid u njih posredstvom srpsko-pravoslavne strane. S obzirom na spomenutu nejasnu izjavu za N1 možda ih je kao mogući suradnik srpske strane komisije imao još od te 2017. godine? Njegovi medijski istupi podudaraju se s početkom svojevrsne medijske kampanje u srbijanskim medijima u kojoj se prijepisi pisama koriste kao sredstvo manipulacije i stvaranja dojma o postojanju „duboko problematičnih“ mjesta, pa je za pretpostaviti kako su mu bez obzira bio on toga svjestan ili ne ustupljeni s istom svrhom.
A kako je on to učinio? Pojednostavljeno bi se moglo reći da je uzorak uvijek isti i svodi se na izvlačenje pojedinih tvrdnji iz konteksta i njihovo „umatanje“ u svojevrsnu paučinu insinuacija. Pritom je broj „problematičnih mjesta“ koje je izvukao zapravo vrlo malen, a ostalo je spomenuta paučina insinuacija. Među njima je Klasiću osobito draga ona o tome da je Stepinac „morao znati“ (izvorno na srpskom jeziku „mora je da zna“) za ovo ili ono, iako ne postoje izvori koji bi to potvrđivali nego je riječ o čistim insinuacijama. Takva „metodologija“ s historiografijom nema nikakve veze, no autoru omogućuje dolazak do nevjerojatnih spoznaja o tome što je tadašnji zagrebački nadbiskup činio i što je trebao činiti.
Unatoč takvoj „metodologiji“, o kojoj sam opširnije progovorio u Hrvatskom tjedniku, držim važnijim ukazati na izvlačenje Stepinčevih tvrdnji iz konteksta. Tako u svojemu uratku od 24. ožujka Klasić piše kako mu je „problematično kada Stepinac, kao kršćanin i kao dobronamjeran čovjek, papi u pismu datiranom 16. svibnja 1941. piše o uvođenju rasnih zakona u NDH, ili kako ih on naziva ‘zakonima protiv Židova’ (‘Leggi contro gli Ebrei’), kao sredstvu da se udobrovolji naciste, pa zaključuje da je ‘mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke’. Ako se većim zlom smatra ono koje ide na štetu hrvatskih katolika, a manjim ono koje ide na štetu hrvatskih Židova, onda se nadbiskupova kalkulacija pokazala točnom.“ Klasićeva „metodologija“ kao „istoričara“ nije svojstvena historiografskoj metodologiji, pa bi bilo korektno da je naveo bar još koju rečenicu iz pasusa iz kojega je „iščupao“ spomenutu tvrdnju o „zakonima protiv Židova“. Stepinac naime piše, a u nastavku navodim prijevod na srpski jezik talijanskog izvornika, da je očigledan „za sada, pritisak Nemaca, koji se veoma oseća u zakonima protiv Jevreja, iako oni tvrde da ne žele da se mešaju u unutrašnje stvari Države Hrvatske. U stvari, rasistički zakon donet ovih dana se mora pripisati velikim pritiscima Nemačke, pošto mi je poznato iz ličnog susreta sa ličnostima koje vode državu da ne žele strogo [pored ovog reda napisan olovkom znak !] da poštuju zakon u potpunoj oštrini. Mnogo je manje zlo to što su Hrvati doneli ovaj zakon nego da su Nemci preuzeli svu vlast u svoje ruke. U tom slučaju mi bismo trpeli sudbinu Slovenaca. Od onoga što sam mogao da čujem iz Slovenije, prognani su ili stavljeni u kućni pritvor, velika većina sveštenika, tako da je praktično čitava zemlja ostala bez klira.“ Prema tome Stepinac ima na umu tadašnje barbarske nacističke poteze u onom dijelu Slovenije koji su zauzeli i u njima apsolutnu vlast imali Nijemci, i ističe što bi se moglo dogoditi Hrvatima, pa na još gori način i Židovima, da su Nijemci u istom položaju u Hrvatskoj. S obzirom da je na početku pisma jasno istaknuo da se ono odnosi na razdoblje od 27. ožujka do 23. travnja 1941. godine nije jasno je li Stepinac uopće mislio na rasne zakone donesene 30. travnja 1941. Čak i da je, to ne mijenja puno na stvari jer bi i u tom slučaju pisao o nečemu što se je tek počelo događati, a ne o nečemu čije su posljedice bile već odavno poznate. Pritom valja upozoriti na njegovu tvrdnju o tome da mu je iz osobnih susreta s vodećim osobama države poznato da one ne žele da se taj zakon strogo poštuje u potpunoj oštrini. Poznato je iz drugih izvora da je Stepinac u to doba u pismima koje je upućivao ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću izražavao svoje nezadovoljstvo i protivljenje takvim aktima, a ovaj je odgovarao da se oni moraju donijeti, no da će se blago primjenjivati. Stepinac je takva objašnjenja mogao samo primiti na znanje i nadati se dobrome, a s obzirom na kronologiju, odnosno slijed događaja, nije tada, pa ni u pismu od 16. svibnja koje se je očito odnosilo na događaje iz ranijeg razdoblja, mogao znati kako ustaške vlasti stvarno postupaju ili namjeravaju postupiti. Prema tome, Klasićevo izvlačenje iz konteksta, pa i zanemarivanje dostupnih izvora koji govore o tadašnjem Stepinčevu djelovanju, ukazuje na to da njegove namjere nisu pružiti informaciju o sadržaju pisama i kritički raščlaniti, nego je očito riječ o manipulaciji kojom ga se želi ocrniti i prikazati „duboko problematičnim“. „Pajo Patak dobio zadatak“…, kako kaže dječja pjesmica.
U novom pak uratku od 30. ožujka tvrdi kako Stepinac „u jednom pismu (14. lipnja 1941.) (…) papu obavještava da je s Antom Pavelićem i Slavkom Kvaternikom pričao o tome da bi se određeni broj Slovenaca (200 tisuća) preselio u Hrvatsku, a isti toliki broj Srba ‘prebacio’ u Srbiju. Stepinac se u razgovoru i pismu niti jednom riječju ne protivi ideji ‘humanog preseljenja’, a koja bi se danas na svakom sudu okarakterizirala kao primjer etničkog čišćenja.“ U stvarnosti pak Stepinac izvješćuje papu (u nastavku slijedi prijepis pisma na srpski jezik) kako je obaviješten „da nemačke vlasti planiraju da proteraju sa teritorije dieceza Maribora i Ljubljane 200.000 Slovenaca a možda sve, i da ih kolonizuje u Makedoniji. Već me je ranije poglavnik pitao, šta ja mislim, ako on odluči da zamoli nemačke vlasti da promeni sudbinu Slovenaca i da prebaci Slovence, pošto su katolici, u Hrvatsku, među katolike, a da iz Hrvatske prebaci isto tako Srbe šizmatike u Makedoniju. Ja sam odgovorio poglavniku da bi jedno tako rešenje za nesrećne Slovence bilo bolje, pošto bi u Hrvatskoj slobodno mogli da ispovedaju vlastitu veru, dok bi u Makedoniji, bez crkava i bez sveštenika, njihova vera bila izložena progonima.“ Kvaternik („ratni ministar“) „me obaveštava da Nemci nameravaju da proteraju i izbace u Srbiju i ostalih 300 sveštenika iz istih eparhija [ljubljanske i mariborske biskupije, nap. M. J.], koji su do ovog perioda ili bili zatvoreni ili bili u kućnom pritvoru u pomenutim dijecezama. Između ostalog naš ratni ministar, kao dobar katolik, predložio je da rečeni sveštenici budu deportovani u Hrvatsku, a za uzvrat da sa hrvatske teritorije bude proterano 300 Srba. Nemačke vlasti su već odobrile ovaj kontrapredlog.“ Tako stoji u prijevodu na srpski jezik prijepis dijela pisma od 14. lipnja 1941. Prema tome je riječ o Pavelićevim i Kvaternikovim prijedlozima Nijemcima u vezi deportacije Slovenaca, koji su prvobitno prema njemačkim namjerama trebali biti prebačeni u Srbiju (nije jasno zbog čega Stepinac spominje Makedoniju koja je tada bila uključena u Bugarsku) te je zbog toga 4. lipnja 1941. u njemačkom poslanstvu u Zagrebu održan sastanak između njemačkih predstavnika i predstavnika NDH. Odluke su dakle bile donesene znatno prije negoli je Stepinac napisao svoje pismo papi, i nije bila riječ o njegovim odlukama nego o odlukama Nijemaca i vlasti NDH. Jedino što je u tom trenutku mogao učiniti jest papu obavijestiti o razvoju događa i suglasiti se s Pavelićevom tvrdnjom u vezi Slovenaca jer je očito držao da je njihov dolazak u Hrvatsku povoljnije rješenje za njih same. Činjenica jest da u tom kratkom izvješću o tome što su mu u vezi tragične sudbine Slovenaca priopćili Pavelić i Kvaternik nije ništa napisao o Srbima. To ipak ne daje za pravo „istoričaru“ Klasiću da insinuira kako se Stepinac „u razgovoru i pismu niti jednom riječju ne protivi ideji ‘humanog preseljenja’, a koja bi se danas na svakom sudu okarakterizirala kao primjer etničkog čišćenja.“ Točan tijek razgovora nije nam poznat, pa se bez odgovarajućih izvora ne može suditi o tome kako je nadbiskup reagirao na te Pavelićeve i Kvaternikove riječi. Ono što je sigurno jest da je u oba pisma, inače dva razmjerno kratka teksta pa po logici stvari i vrlo sažeta, problematici stradanja Slovenaca koja je bila očita i površnom promatraču i čija je tragična sudbina kao ljudi, ali i kao katolika sigurno bila zanimljiva i papi kao poglavaru Katoličke Crkve, Stepinac posvetio veliku pozornost. Pritom nekome tko je živio i djelovao u kontekstu nekog posve drugog vremena i njegova konteksta 1941. godine posredno imputirati da je de facto podržavao ono što se danas karakterizira kao primjer etničkog čišćenja jest ne samo ahistorijski, nego i cinično nagađanje čija je jedina svrha pošto poto pronaći „problematična mjesta“. Slična je „metodologija“ insinuiranja i tumačenja postupaka nekoga tko je živio i djelovao u posve drugačijem prošlom vremenu i posve drugačijem društvenom i političkom kontekstu prisutna i na drugim mjestima u oba nastavka Klasićeva osvrta na Stepinčeva pisma papi iz proljeća 1941. godine.
Slijedi i osvrt na Klasićevu tvrdnju o „duboko problematičnim izjavama“, odnosno za „kraj nešto oko navoda iz Stepinčeva pisma od 14. lipnja 1941. koje je izazvalo najviše reakcija u javnosti. Dakle, kada govori o ‘velikom interesu Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu’ on kao jedan od razloga navodi da ‘se ne može negirati niti sva bijeda šizmatičke (pravoslavne) crkve’, te objašnjava da ‘duboko moralno propadanje njihova klera snosi krivicu za nesreću stanovništva’, odnosno da ‘nisu dali nikakvu pomoć vjernicima u ovoj oluji koja ih je snašla’. Da pravoslavni svećenici nisu pomogli srpskom stanovništvu pri masovnim deportacijama i masovnim smaknućima je točno, ali ne zbog njihove moralne propasti, kako navodi Stepinac, nego zato što su među prvima završili u ustaškim logorima i po raznim stratištima. A i o tome je zagrebački nadbiskup također bivao redovito informiran.“
Prijevod na srpski ovog završnog dijela pisma od 14. lipnja 1941. glasi kako je veliko „interesovanje Srba šizmatika da uđu u katoličku crkvu. Sigurno to čine pod utiskom da vlast podržava katoličanstvo. Ne može se negirati da ih tera i sva beda šizmatičke crkve. Duboko moralno propadanje njihovog klira donosi i nesrećnu kaznu narodu. Nisu dali nikakvu pomoć vernicima u toku ove oluje koja ih je snašla.“ Prvo treba upozoriti da Stepinac jasno ističe kao razlog želje Srba da prijeđu u Katoličku Crkvu njihov dojam da je vlast ta koja podupire katoličanstvo, a na SPC se osvrće tek nakon onoga „i“. Treba pritom podsjetiti da je pismo pisano tek nekih dva mjeseca nakon uspostave NDH, i tek nekih dva tjedna nakon što je ta tvorevina preuzela vlast na velikom području koje je dotad bilo pod talijanskom vojnom i građanskom upravom. Na znatnom dijelu toga područja Srbi su činili znatan udio ili većinu stanovništva (primjerice od istočne Like i dijela Korduna do jugozapadne Bosne i istočne Hercegovine), a, koliko je poznato, Talijani im nisu činili probleme. Na ostalim područjima NDH dolazilo je i do tada do progona, no još uvijek nije bila riječ o masovnim progonima koji kulminiraju tijekom lipnja i srpnja 1941., dakle velikim dijelom nakon što je Stepinac napisao svoje pismo. Uz to nije nikakva nepoznanica da je nadbiskup otprije imao vrlo nepovoljno mišljenje o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koje se je temeljilo na dva desetljeća njezina djelovanja kao de facto državne crkve u Kraljevini SHS/Jugoslaviji i čiji je odnos prema katolicima u Kraljevini na svojoj koži osjetio i sam Stepinac. Dovoljno je prisjetiti se konkordatske krize, kada je 1937. godine upravo SPC spriječila da položaj Katoličke Crkve bude uređen sklapanjem Konkordata između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije. Puno oštrije zvučale su riječi nekih vodećih ljudi SPC-a, primjerice patrijarha Varnave, na račun Katoličke Crkve tijekom tridesetih godina, pa i u godinama kada Stepinac djeluje kao nadbiskup (prvo kao nadbiskup koadjutor od 1934. do 1937.). Nedugo nakon njegova imenovanja za nadbiskupa koadjutora američki konzul u Zagrebu Egmont C. von Tresckow je 28. kolovoza 1934. izvijestio kako službeno „Jugoslavija nema državne crkve; u praksi ima jer Pravoslavna Crkva čini integralni dio srpske moći. Povijest pokazuje kako je u stoljećima hrabre borbe protiv njihovih turskih gospodara i tlačitelja Srpska Pravoslavna Crkva činila kičmu vjerskog i političkog otpora Nacije.“ Ta je borba među ostalim „sačuvala i pronosila kroz stoljeća san o ‘Velikoj Srbiji.’ Taj san nužno znači ‘srbiziranje’ svih nesrpskih elemenata, njihovo preoblikovanje u Jugoslavene na način kako se to zamišlja u samoj Srbiji. Njegovo postignuće znači prekidanje i rušenje svega što nije u skladu s tim i uništavanje svih prošlih veza, tradicija i koncepcija koje nisu u suglasnosti sa srpskom politikom sada i u buduće.“ Tresckow je zapravo vrlo blagim rječnikom izvijestio o položaju SPC-a u Jugoslaviji i nije spominjao stvari poput navoda u Vesniku srpske crkve ujesen 1931. godine da se treba oprijeti „katoličkoj crkvi i katolicima sa dinarskom otresitosti. Treba na njih navaliti nemilice pod vodstvom patrijarha Varnave, koji neka nosi u desnici ruci srpsku narodnu zastavu.“ Nedugo iza toga je u istom listu progovoreno o „katoličkim skakavcima“ koje treba istrijebiti. S takvim su se odnosom SPC-a katolici susretali tijekom dva desetljeća Jugoslavije, pa nije neobično što su o toj Crkvi i njezinu djelovanju mnogi katolici imali nepovoljno mišljenje. Teško da se je ono moglo promijeniti tek dva mjeseca nakon sloma Jugoslavije i „oluje“ koja je snašla srpsko pravoslavlje. Iz spomenuta Stepinčeva navoda vidljivo je kako se oštro osvrnuo na SPC, a ne na pravoslavno stanovništvo. Pritom treba istaknuti kako je već u pismu od 16. svibnja, dakle tek nekoliko tjedana nakon uspostave NDH, Stepinac istaknuo kako je zbog „ponekog ekscesa pojedinih i donekle malo previše surovih [očito predstavnika vlasti i Ustaškoga pokreta]“ morao i sam da „intervenišem lično u korist Jevreja i Srba, iako te intervencije nisu simpatične, pošto za njih mogu da čuju Nemci.“ Treba podsjetiti i na njegov prosvjed Paveliću u vezi ubojstva Srba u Glini 14. svibnja 1941. To pokazuje nadbiskupovu spremnost i želju da pomogne Srbima, iako i taj njegov prosvjed i neke druge čine zauzimanja za progonjene Klasić relativizira jezičnim akrobacijama o tome kako je i kojim riječima i u komunikaciji s konkretnim osobama u konkretnoj situaciji u proljeće i ljeto Stepinac trebao razgovarati. Pritom bizarno i kvazimoralizatorski zvuči njegov prigovor nadbiskupu Stepincu zbog toga što je u prosvjedu Paveliću naveo da ga moli da se “na cijelom teritoriju NDH ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt“. Nastavlja naš „istoričar“ na to te kaže da nije „stručnjak za teološka pitanja, ali sam si dao malo truda i proučio nekoliko katekizama Katoličke crkve i nigdje nisam pronašao objašnjenje zbog koje to krivnje netko zaslužuje smrt, odnosno kada je to, osim eventualno u samoobrani, dopušteno da čovjek ubije čovjeka. Čak i kada je u pitanju tzv. zakonita obrana, kaže Crkva, treba voditi računa da braneći svoj život, javni red i opće društveno dobro, netko ne primijeni više nasilja nego je potrebno. Na ovo posljednje se nadovezuje jedna važna napomena. U trenutku kada je pisano ovo pismo (14. svibnja 1941.) nikakve oružane aktivnosti protiv NDH, nikakvog ugrožavanja javnog reda ili ugrožavanja života hrvatskih građana, od strane Srba, nije bilo. Ali to nažalost mnogima nije pomoglo da ne ‘zasluže’ smrt.“ Stepinac se ipak tada nije obraćao nekom crkvenom autoritetu koji se povodi za katekizmom, nego svjetovnom vladaru koji drži ključeve života i smrti. A tada je, u tom konkretnom vremenu, „morao bi da zna“ naš „istoričar“, u zakonima vjerojatno svih država na svijetu, ne samo onih autoritarnih i totalitarnih, postojala smrtna kazna. To je bio slučaj i s Kraljevinom Jugoslavijom, pa nije neobično što je takva praksa naslijeđena i u NDH. Umjesto lažnog moraliziranja i pozivanja na katekizam mogao se je vrsni „istoričar“ upitati što bi vjerojatnije moglo biti u pozadini te Stepinčeve tvrdnje. A nju je vrlo jednostavno spoznati – nitko ne bi trebao biti kažnjen bez dokazane krivnje, pa ni na smrtnu kaznu koja je onda postojala u zakonima kao nešto što je tada, danas bismo naravno rekli nažalost, bilo posve uobičajeno. No, Stepinac ne živi danas kada to nije uobičajeno nego je živio u nekim posve drugim vremenima kada su bile uobičajene posve druge norme.
Zucker kommt zuletzt!, kaže njemačka poslovica, a Klasić nam komentira sljedeću Stepinčevu tvrdnju iz pisma od 14. lipnja 1941.: „Verujem, kada bi poglavnik bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili sbrisani iz Hrvatske.“ U talijanskom izvorniku za „sbrisani“ u srpskom prijevodu stoji „tutto liquidati“, što bi se na hrvatski jezik dalo prevesti kao „svi očišćeni“. Klasiću je pak jedan „naš ugledni intelektualac i sveučilišni profesor s adresom u Rimu“ pojasnio kako bi se po „njegovu mišljenju, ‘liquidare’ (…) moglo prevesti i kao ‘odstraniti; učiniti da ih u Hrvatskoj više nema”. Na to Klasić dodaje da niti on ne vjeruje da je Stepinac „ikad zazivao fizičku likvidaciju u smislu ubijanja, tako da mi se ovaj prijedlog prijevoda čini prikladnim. Međutim, kao što ističe i sam profesor, i taj ‘blaži’ oblik ipak podrazumijeva ili protjerivanje iz Hrvatske ili pokatoličavanje pravoslavnog stanovništva. A u oba slučaja srpskom se stanovništvu nameće nešto što je bilo protivno njihovoj volji. Kako tumačiti i ocjenjivati navedene Stepinčeve stavove? Dijelu javnosti oni će sigurno biti neprimjereni i neprihvatljivi, a dio će posegnuti i za težim kvalifikacijama.“ Klasić prema tome to tumači kao Stepinčeva stajališta prema sudbini pravoslavnih Srba, što je izvan svake pameti. Stepinac naime, a to je posve razvidno iz njegova pisma, tek vjeruje (ili procjenjuje) da bi Pavelićeva politika koja se je odvijala pred njegovim očima dovela do takvog ishoda ukoliko bi ovaj tako dugo ostao na čelu Hrvatske. Klasić naprotiv Stepincu perfidno pripisuje da su to zapravo njegova stajališta, iako je riječ o konstataciji o onome što se je odvijalo pred njegovim očima. Ili je možda Pavelićeva politika bila drugačija pa je možda trebao konstatirati da će Srbima pod njegovom vlašću teći med i mlijeko? Na kraju je, kako bi štiocima koji bi i dalje imali razumijevanja za Stepinčeve riječi na način kako ih je on shvatio približio ono o čemu govori, Klasić naveo sljedeću prispodobu: „Ove posljednje bih zamolio da na trenutak zaborave Drugi svjetski rat i probaju zamisliti situaciju u kojoj u ljeto 1991. neki pravoslavni svećenik, npr. dalmatinski episkop, izgovara sljedeće riječi: ‘Vjerujem kada bi Mile Martić ostao na čelu Republike Srpske Krajine 20 godina Hrvati katolici bi nestali iz Krajine’. Pritom recimo da pod pojmom ‘nestali’ ne misli na ubijanje nego na protjerivanje, ili posrbljivanje i prelazak na pravoslavlje.“ Mile Martić stvarno je vodio takvu politiku, a SPC koja je tada dušom i tijelom sudjelovala u projektu stvaranja Velike Srbije, je toga sigurno bila svjesna. Toga su bili svjesni i Hrvati, koji su isto tako mogli izgovoriti takvo vjerovanje, odnosno znali su da bi opstanak tzv. Krajine značio i da bi iz nje nestali Hrvati katolici. To ne znači da je to bilo njihovo stajalište, odnosno da su željeli svoj nestanak, nego je bila riječ o konstatiranju činjenica. Tako je bilo i sa Stepinčevom tvrdnjom sedam desetljeća prije.
*Dr. sc. Mario Jareb znanstveni je savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest, a njegovo osnovno istraživačko zanimanje je Nezavisna država Hrvatska i ustaški pokret. Diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pohađao je poslijediplomski studij na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti, koje mu je izdalo magistarsku diplomu zajedno sa Sveučilištem države New York, SAD. Doktorsku disertaciju na temu „Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine“ obranio je 2003. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom doktorskog studija boravio je na Sveučilištu Indiana u SAD-u. Član je Matice hrvatske, Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, a povremeno surađuje u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“. Od 2005. bio je član Hrvatske delegacije pri Međunarodnoj radnoj skupini za održavanje sjećanja, edukaciju i istraživanje holokausta, a od 2006. bio je predstavnik Ministarstva kulture RH u Savjetu Javne ustanove Spomen područje Jasenovac.
Dr. sc. Mario Jareb bio je član mješovite papinske katoličko-pravoslavne komisije koja je raspravljala o životu i djelovanju bl. Alojzija Stepinca
Tekst se nastavlja ispod oglasa
