Politikom se čovik more bavit i iz čistoga gušta
Ae
More
Da ti je to družba, a ne služba
More
I ta san
Onako kako imaš ljude koji gutaju
Vremensku prognozu i sve vezano uza sport
Tako valjda postoje ljudi ko ja, koji strastveno prate sve ikad vezano uza politiku
Eto, to je moja bolešćurina od kad za sebe znan
Još u Jugi
Ko skroz malešno dite pratila san Dnevnik, pa bi ga komentirala s ukućanima
Već tada uočila san veliki nesrazmjer između onoga što se priča i onoga što se radi
Sve nešto Titina ekipa uvaljivala nam priču o skromnosti, a Titu pokopalo u skupi, bili kamen
Sve nešto petokraka majka, a nisu je zalipili priko ciloga Titina greba
Nije čak ni onu prakljaču su petokrakon ima ko naše seocke komunjare
To mu čovječe mauzolej saziđalo
Nije se bravar moga pokopat na groblje ko svaki drugi čovik
Drugovi po groblju
A drug Tito na čelu kolone i apose
Kuću mu za greba sagradilo
Čudi me kako nisu i jednu piramidu oveću oziđali ispikuće
Jerbo baš piramida toka mentalnim robovima
To se svoga ropstva nije oslobodilo niti nakon priko četrdeset godina od smrti toga bravar faraona
Samo ne pikam ja to njijovo nabrajanje za njin tek na obljetnice njegove smrti
Da su ga stvarno volili i bili zahvalni na svemu opljačkanome što je njima razdilio
Lipo bi se živi pokopali uskupa s njime
Ovako prodaju šuplju priču
Ni Titu volili više od sebe nisu
Čak su i Titu volili iz čistoga interesa
I danas, oni u biti ne brane njega
Nego svoj ukradeni stan u koji ih je bravar smistio
Nego
Iz toga vrimena apose pamtim dva meni bitna momenta
Jednu večer sva šokirana san ostala
Na riči voditelja
Voditelj nešto spomenio Hrvatsku
Nešto je trkelja o našoj brodogradnji
Kao niko ko mi, svit nan zavidi
Ajde, nazva je on Hrvatsku valja pravo reć socijalističkom republikom
Al ja sam ubrala samo
Hrvatska
Pa sva izvan sebe trčala to materi i ćaći dojavit
– Nemoguće! Mama, ovaj tren san čula kako su na Dnevniku spomenili Hrvatsku. Baš tako reka voditelj … Hrvatska
Oni mi se smijali
Pa objasnili kako rič Hrvatska nije generalno zabranjena
Ae
Kako tek postoje konteksti u kojima ona, kao rič dopuštena nije
Kako niti određene maštarije vezane uza nju dopuštene nisu
I kako ću s vrimenom naučit razlikovat šta se točno smi, a šta ne smi kazivat
Nije lako bilo povatat ditetu sve dopuštene političke nijanse kad se goji u kući u kojoj te od rođenja uče kako se jedno priča u kući, a skroz drugo u školi
Život u socijalizmu jednoga Hrvata/katolika načisto izmanita
Drugi momenat
Prvi političar na kojega san vrlo negodovala bio je Sergej Krajger
Nikako mi nije leglo njegovo ime, a ni prezime
Stalno san se čudila tomu kako baš taj i mene po svitu predstavlja
A vrlo me kao predstavlja
Jerbo je Sergej stalno putova
Dnevnik se otvara njegovin odlaskon i
Dolaskon
Nikakve koristi od njegova silnoga điranja niti ko dite vidila nisan
I dalje je bilo redukcija i nestašica
I dalje mi san bio margarin koji se dade namazat na kruv
Sergej bio oni soj
Puno zuji
A malo meda daje
Redovno bi ga komentirala
Rekla bi
Kako ga triba žurno zaminit
Potrat ga, a dovest boljega
Samo čovik između ti partijaca niti nije ima izbora
Svaki sličio jedan na drugoga ko zec na zeca
Osim Dnevnika pratila san TV kalendar
Tamo si moga bit upućen u sve izmišljene partizanske borbe i pobjede
U Nesvrstane koje su nam prikazivali ko nekakav svit prestiža i glamura
A teško su meni, ditetu oduševljenom Tačericom i Dinastijom te rutaše trećega svita mogli prodat pod nekakav prestiž i glamur
Davno san skontala kako je politika tek eventualno kvalitetna priča koja se dobro prodaje uza dobar vizualni paket
Kod nas u taj vakat, to se znade demokracije nije ni bilo
Nije bilo ni višestranačja
Moga si gledat partijaše
Koje je Bog redom da različite, al oni odbacili Boga i silon tili bit jednaki
Svi nosili istu robužinu, imali iste torbake, isto se češljali i trkeljali
Satima govorit, a ništa ne kazat
Bila je rađa koja i’ je najbolje išla
A kliko vidim i većina današnji političara baš to pokupila od nji
Pratila san i pratin
Samo kako bi napokon zgledala nešto drugačije
Malo šta me u životu oduševilo ko naši prvi višestranački izbori
Meni je baš sve u taj vakat bilo genijalno
Uživala san u šarenilu plakata
Sučeljavanjima po televiziji
U skupovima i govorancijama
Moga si slušat Tuđmana, Savku, Budišu, Gotovca, Veselicu, Đodana, Domjana, Račana
Napokon san došla na svoje
Od tada svake san izbore popratila
Svake
Gorljivo bi bila uza neke svoje
Pa bi unda oplakala maštelu suza kad bi neki moji izgubili
A gubili su skoro pa redovno
Ajde, valja pravo reć
U referendumima bolje stojin
Onaj za Hrvatsku proša
To mi je i ko ditetu bilo važno
Onaj za obitelj proša
I to san baš vrlo tila
E sad
Onaj za EU tila nisan
Valja pravo reć
Zašto?
Pa bilo mi ža
Ono napokon smo se dokopali svoje Države nakon tliki silni godina
I umisto da uživamo u svojoj Nezavisnosti
Mi se opet poda drugoga išli zavlačit
Teško se momu srcu more objasnit kako Hrvatska triba ikoga osim Boga
Svoju Državu vidin u savezu su Vatikanon i su nikin više
Vake ko ja zovu euroskeptik
Iako
Mogu probavit EU samo zato što Srbija u njoj još uvik nije
Još uvik
Kad ona, Srbija, uđe
Vakat nan je privrnit EU korito i naget lagano priko vrata
Jerbo
Valjda smo napokon naučili kako njima i nama nikako nije misto u istoj Državi
Vele je što smo i na istomu kontinentu
Zlata bi valjalo da se moremo izmaknit jedni od drugi
Bar
Rećemo da Srbija otkirija na misto Portugala
A da rećemo Portugal dođe istočno od nas
E
Sa svakin bi se čovik prije dogovorio nego sa Srbima
Jerbo samo Srbin imade SPC
A to vam je, ukratko, kratica lonca u kojemu se kuva sva srpska megalomanija
Doklen je toga lonca
Do tada mira nema
Ako se mene pita
Mi ni danas u miru s njima nismo
Ovo je tek kupljeno primirje
Zavrni in bilo koji dotok kuna
I u dva dana
Opet imaš rat
To i spava sa sikiricon poda kušinon
Vozin se sinoć po likariju svekru
Nema stara čovika koji nema kesu razni tableturina
To se sve triba zapisat
Rasporedit
Gledat da se ne priklapa i ne zaboravlja popit
Na Otvorenom radijonu svirala Vatra
Nešto se u pismi spominju izgubljene koordinate i ukradeni GPS
Tako nešto
Nu, našla san se i u toj
Nađen se u manje, više svakoj
U datomu trenu
Ae
Sunce taman zalazilo i nekako zaleglo
Priko jednoga izbornoga plakata na desnu ruku od mene
U nekoj pristavi plakat veliki se koči
Na plakatu sve neki mladi ljudi, a vrlo in ozbiljna lica
Bacin pogled
Mora se
Kažu kako mi je to nova/stara vlast
I neka je
Neka ljudi biraju po sebi
I ko za sebe
Ne dira me ko nekoć kad se bira ono u čemu sama rješenje ne vidin
Napokon san svatila kako tek nisan gojena za ovi svit di bi gradove rado vodit ljudi
Koji niti u vlastitin kućama kolo ne vode
Koji dana radnoga staža nemaju
Koji, reka bi Kerum
– Nikad nikomu plaću isplatili iz svoga džepa nisu
Nisan fašist
Čak niti oni generacijski fašist nisan
U mome svitu nikakvim automatizmom čovik nije bolji samim time što je mlađi
Puno toga tek su godinama dođe
Ne more se bit mudar bez iskustva
Bolnoga iskustva
Su razlogom su postojala i postoje ograničenja i za mlade vozače
Svoju dicu bi učila kako se u životu sve postupno gradi
Kako nikakvo priskakanje skalina ne valja
I nije ured
I kako je lokalna politika vrlo često tek bezidejna smjena na koritu svako četri godine
Nema reda, rada, ni stege
Sve neke površne izmjene bez temelja i priko noći
A sve ono baš zaprave vridno dolazi polako
Kroza tisni i dugi put
Jerbo i doktur se prvo ubije učenjen
Pa unda stažira
Pa specijalizira i tek unda ga se prizna
I dadu mu se velike odluke u ruke
Ne razumi svak
Kako ne moreš ni majstor bit bez iskustva
A malo komu i prve sarme ispadnu ko one naši baba iza koji su stale godine i godine sickanja i motanja
Samo iskustvo te more naučit i pravu miru u svemu
I kako ugodit tvrdoću smjese i kiselost kupusa
Ne more tablet nikad što more ruka i olovka
Nema tablet rukopis
Izrađeni kroza vrime
Ae, nema
Kad iđeš priko reda
Ko Tomašević pričaš kako ćeš radna mista stvarat
Dašta
On će stvarat radna mista
Tako kaže
Svima će stvorit radno misto onako kako ga je i sebi stvorio
Kod toga njegova stvaranja sikira me samo koji će dan odabrat za odmaranja
I oće li umisto uza sv misu
Na taj dan uza jogu odmarat
Hdz nam sa plakata viče kako je sada bitno
Sada? Ozbiljno?
Ne potežite me bar vi za jezik
Sdp van u Splitu čak svoga Antu ima
Kaže Antiša kako će vratit crvene ulice po Splitu, ako se baš njega izabere
Dašta
Vratit Titu i antifašizam
Di god se more
U tomu nan je sva budućnost
Baš niko i ništa me ovi izbora nije zgadio ko oni Možemo su svojin spoton
Gospe moja
Odgledala san ga od do
I zaključila kako u njemu fali samo Ivo Josipović su udaraljkama
Svaki drugi jad bio je na broju
To odgledat triba svak
Doklen ga od sramote makli nisu
Tekst in je taki da bi svako dite Male škole smisleniji napisalo
Pisme Maje Šuput za tu su, valja pravo reć, čista Vesna Parun
Glazba ubitačna
Partizanska pisma sriće hare krišnu
Manekeni i manekenke u spotu posvađani su svakin ukusom i pameću
Kao pleše se i piva
Ono se pleson teško nazvat more
Koda su se neki čudni bombona nazobali
Pa i’ kogod na litnjemu zvizdanu ostavio bez vode
Iđe
Ledina, tramvaj, krov, ledina, tramvaj
Red pirueta
Pa onda ćala koje na muvu zvrkulju sliče
Natiskale se tete koje ne znaju za šampon
Niti šminku
Odgledaš taj spot i uvati te teško susramlje
Čisto ti neugodno
Kad već njima nije
A onda te ipak nekako digne
Ajde biži
Ponuda moje Općine
I naši kandidati
Sorbona su i Oksford brajo za ovo što se po našemu Zagrebu nudi
Još smo mi super prošli
Oni metropola
A mi selo su statuson općine
Ovi u Zagrebu k’o likovi u filmu
Idiocracy
Nekako ko ono što se okoti kad upariš
Svicku antifu i Bitku na Neretvi
Taj užas od spota za njijovu kampanju zove se
Znam da možemo
Dašta
To je reć ime pisme
Oni su
Možemo
A pisma je
Znam da možemo
Koji odmak
Siguri su u sebe
Znaju kako vodit grad neka niti kosurinu za snimanja spota oprat ne znaju
Ne znaju kako čarape dolaze u paru
I kako pruga ne ljubi točkicu
Al će baš oni potaracat svaki problem naše metropole
Dekeko
Onako kako je i Drug Tito pomaga zemljama trećega svita
I baš sve je majci kod nji uredio
Kokoši su in nosile jaja i po pet puta u danu
Doklen su mu građani u vlastitoj zemlji u stampedu bižali
Dočim in je vrata zaboravio zatvorit
Povist se ponavlja
Doklen se iz nje ne nauči
Uvik se nađu neke partizanine koje ti natovare polusvit za gazde
To je jednostavno tako
Jerbo partizanina bira prema sebi
Oklen njemu, partizanini ukusa
Ae
Oklen
Osta mu ukus u šumi
Doklen je žurio u tuđi stan
Oni stan što mu ga je Amerikac i Britanac posredno i bez plana oslobodio i omogućio mu da baš on, u njemu, lovačke priče o svomu ratovanju priča
Naučili ništa iz povijesti nismo
A kliko ja vidim
Opet je svibanj
I opet iz šume neki novi partizani
U naš Zagreb trču
Ko in je točno ove ture vrata zaboravio zatvorit
Ko
Ne more čovik baš uvik ni za sve svoje jade
Amerikance i Britance krivit
Za neke smo valja pravo reć
I sami sebi krivi
Tribalo je samo na vakat maknit ekipu koja in je kao slučajno zaboravila
Vrata na vakat zatvorit
Tribalo je
Je li prikasno sad zatvarat
I more li se
Vidit će se vrlo brzo
Kroz koju nedilju
A misec je svibanj
Svibanj je
*Barbara Jonjić, piše na ikavici, diplomirana je pravnica te mama četvero djece. Autorica je knjige Iz ImoCkog s ljubavlju, zbirke s 48-tjednih kolumni objavljenih u razdoblju od prosincu 2016. do prosinca 2017. na portalu Narod.hr. Priče su to pune ljubavi prema obitelji, rodnom zavičaju, jeziku, običajima, vjeri, ljudima, domovini Hrvatskoj, Bogu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
