Zapovjednik Božo je tada izustio rečenicu koja je u to vrijeme bila normalna: “Ali, nećemo svi doživjeti ulazak u našu Petrinju. Pa ne idemo na vježbu, nego u rat za slobodnu Petrinju i Hrvatsku”.
Premda je mogao ostati u zapovjedništvu, Božu je nešto vuklo na teren. To jutro je poginuo i dao život za Hrvatsku, koji sat prije nego je njegova voljena Petrinja postala slobodna.
“Naš specijalac mi je prišao u noći noseći u rukama tamnu boju. Uzeli smo je i počeli maskirati lica. Znao sam da počinje, da krećemo”, tako je noć u kojoj je počela Oluja opisao Nenad Gavranović (49), Petrinjac koji je na prvoj crti bojišnice bio od 2. rujna 1991. godine.
Tada je zamalo i izgubio život u velikom naletu do zuba naoružane JNA i četnika. Jedva je izvukao živu glavu, pa je zatim pristupio pričuvnom sastavu policije u Mošćenici, naselju na liniji fronte. Borbe su poslije utihnule. Nenad se zaposlio u Hrvatskoj pošti. A onda je ponovno odjenuo vojničku odoru i uzeo oružje u ruke, piše 24sata.
Nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak u svibnju 1995. na njihov su položaj počeli dolaziti dečki iz 2. gardijske brigade Gromovi. Svrha im je bila izviđanje neprijateljskih položaja.
“Tu kolovošku noć nisam mogao baš zaspati poslije dežurstva, zabrijao sam da će se nešto desiti. Kao zapovjednik svoje desetine išao sam obići dečke na položaju jer, iako sam bio najmlađi, uvijek sam želio biti spreman na sve”, govori Nenad.
Zapovjednik satnije Božo došao je do mene tijekom obilaska i tiho rekao: ‘Ujutro krećemo na Petrinju, pripremi vojsku, a ja ću s vama’. Rekao sam mu: ‘Moji dečki i ja smo spremni’, prisjeća se Gavranović.
“Nećemo svi doživjeti ulazak u našu Petrinju, ali idemo je osloboditi!”
Božo je, kaže, tada izustio rečenicu koja je u to vrijeme bila normalna: “Ali, nećemo svi doživjeti ulazak u našu Petrinju. Pa ne idemo na vježbu, nego u rat za slobodnu Petrinju i RH”. Iako je mogao ostati u zapovjedništvu, Božu je nešto vuklo na teren. To je jutro poginuo.
“Pripreme za jutarnji polazak u akciju mislim da ću pamtiti dok mi srce kuca. U tih nekoliko sati stalo je sve, sve te četiri ratne godine, pripreme, nadanja i očekivanja da agoniji i stradanju mojeg naroda dolazi kraj, da hrvatski branitelji ispišu povijest. Nažalost, krvlju hrvatske mladosti, ali časno i za svoju zemlju i svoj narod. Osjećaji se miješaju, neizvjesnost, od razmišljanja kad će sve to više početi i kako će se razvijati poskoči mi srce. Iz razmišljanja hoćemo li se uspjeti vratiti našim najmilijima prenuo me rezak, prodoran zvuk, onaj koji protivniku ledi krv u žilama. Tenkovi, ovaj put naši, jer smo se njihovih mnogo naslušali tijekom svog tog vremena na prvoj crti”, pripovijeda Gavranović.
Znao je da se bliži čas, bilo je samo pitanje vremena.
I, napokon, dolazi zapovijed za punu pripravnost.
Nakon nekoliko trenutaka sva je naša hrvatska vojska bila spremna. Obavila ih je jutarnja magla tipična za to doba godine. Polako, ali odlučnog koraka primiču se Kotar šumi. Nenad pogledava uokolo, naprijed su dva izviđača iz 2. gardijske brigade i jedan njegov specijalac.
Podižu ruku da se što brže uvuku u šumu.
“Zapovjednik Božo umro mi je na rukama, imao je doma ženu i djecu koji su ga čekali”
“Shvatili smo da smo se našli između dvije topničke vatre i da najmanja pogreška naših arteljeraca može biti pogubna za nas, ali tješimo se, štoviše, sigurni smo da naši znaju svoj posao. Vodim dvojicu suboraca i rukom pokazujem da se i drugi približe. U tom trenutku zatrpa nas takva kanonada minobacačkih mina s njihove strane. Otkriveni smo i sad slijedi puščana paljba, a nama koji smo istureni prema njima predstoji žestok fajt”, svjedoči Gavranović.
Svjestan situacije u kojoj su se našli, Nenada je zabrinjavalo nešto drugo. Naime, svi su se morali poravnati u jednoj liniji, a svi njegovi dečki još nisu stigli. Glavom mu grozničavo prolaze misli kako će upasti u dvije vatre, ovaj put puščane, koje su pogubne.
“Izvlačim se nazad i Miri pokazujem da se lijevo od nas pridruže nama prema napred, on me zbunjeno gleda, tad opsujem i kažem: ‘Svi naprijed ili ćemo izginuti’. Skužio je i tada u nekoliko sekundi poravnati ulazimo prema neprijatelju te tad preuzimamo inicijativu i izbijamo na cilj (bijela cesta). Nažalost, izgubili smo našeg Božu koji je smrtno stradao”, prisjeća se Nenad.
“Tog jutra svuda oko sebe vidio sam smrt. Na rukama mi je umro Božo, čovjek koji je imao svoju obitelj, djecu i suprugu, koja je strepila za njega i željno ga iščekivala. To jutro čuo sam i da je moj prijatelj Predrag Matanović Gero smrtno ranjen nadomak Petrinje za koju je uvijek govorio: ‘E da mi je samo ući u nju’”, pripovijeda Gavranović.
Akciju na pravcu Petrinja opisuje iznimno teškom zbog dobro ukopanih i fortifikacijskih položaja neprijatelja, konfiguracije terena i minskih polja koja su, nasreću, uspjeli obići te nisu imali žrtava.
“Najteže mi je bilo kada su mi ginuli suborci i prijatelji”
Nenad priznaje da mu je najteže bilo u trenucima kad su mu ginuli prijatelji i suborci.
“Koliko je samo majki plakalo, koliko je djece ostalo bez oca ili majke. U tim trenucima prisilio sam se ne razmišljati o najbližima i najmilijima jer sam bio svjestan da i najmanji trenutak dekoncentracije može dovesti do onog najgoreg”, ispričao je hrabri branitelj iz Petrinje.
Petrinja je nakon teških borbi i velikih gubitaka hrvatskih vojnika oslobođena. Mnogi koji su sanjali nakon četiri godine vidjeti svoj dom i svoj kućni prag otkuda su ih potjerali četnički zločinci 1991. godine nisu to doživjeli. Neki su umrli od tuge u progonstvu, neki raselili, a neki dali svoj život za slobodu Petrinje i Hrvatske.
Silovita snaga osloboditelja iz 2. gardijske brigade Gromovi, 12. domobranske pukovnije Petrinje i 101. brigade iz Zagreba, koji su činili okosnicu napada u završnom vihoru raznijela je četverogodišnju srpsku čamotinju nasilno okupiranog grada i omogućila iz progonstva povratak Petrinjaca, vjekovnih Hrvata starosjedilaca.
Slavna Oluja za Petrinju dogodila se na blagdan Preobraženja Gospodnjeg ili
Božjeg lica kada su hrvatski vojnici ušli u Petrinju, a u spomen na taj pobjednički 6. kolovoz sisački biskup Vlado Košić utemeljio je novu župu sa sjedištem na Slatini, a rasprostranjenu po Češkom Selu, Novoj Drenčini i Mošćenici.
