Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Republici Hrvatskoj je popisano 4.284.889 stanovnika od čega je 328.738 pripadnika nacionalnih manjina. Najveća je manjina ona sprska, njih je tada bilo 186.633 (4,36%), a iza njih slijede Bošnjaci kojih ima 31.479 (0,73%), talijanska manjina s 17.807 pripadnika (0,42%), te odmah iz njih Albanci kojih je bilo 17.513 (0,41%), i, kao peti, tu su Romi s 16.975 pripadnika. (0.40%). Na kraju, zaključimo s tim da ima i 14.048 Mađara i 10.517 Slovenaca.
Izvan tih sedam manjina koje čine veliku većinu svih manjinaca, popis je zabilježio i 297 Austrijanaca, 350 Bugara, 4.517 Crnogoraca, 9.641 Čeha, 4.138 Makedonaca, 2.965 Nijemaca, 672 Poljaka, te ponešto Rumunja, Rusa, Turaka, Ukrajinaca, i svega 509 Židova.
Tko su predstavnici manjina u Saboru koji odlučuju o hrvatskoj Vladi?
Nepisano pravilo u međunarodnim odnosima je reciprocitet: ako postoji, primjerice, Hrvatska autohtona manjina u Italiji i Srbiji, ona bi trebala imati jednaka prava kao i srpska odnosno talijanska manjina u Hrvatskoj. To baš, kako ćemo vidjeti, nije slučaj.
Srbi, kao što je poznato, imaju u Hrvatskoj pravo na tri svoja manjinska zastupnika, pored toga što su često prisutni i na većinskim listama i u Vladi RH – a nema razloga zašto ne bi bili tamo. Često su bili i ministri, pa čak i nadproporcionalno zastupljeni u vrhovima vlasti – ne računajući uopće manjinske predstavnike. Primjerice, ministri su bili Milanka Opačić, Zoran Jovanović, Branko Grčić, Veljko Ostojić, Hrvatsku u EU među ostalima zastupa Biljana Borzan, i tako dalje.
S te strane, manjinske liste uvedene pod pretpostavkom da će nakon ratnih zbivanja Srbi, kako je zapad logično očekivao, biti praktički ekskomunicirani iz glavne struje hrvatskog društva, su se praktički od početka pokazale suvišnima. Uostalom, takvo rješenje nije praksa drugdje.
Većina europskih država bez povlastica za manjine u parlamentu (I. dio)
No to nije sve. Srbi imaju i pravo na služenje svojim jezikom i pismom u privatnoj i javnoj upotrebi, pa tako osobnu iskaznicu mogu imati i na ćirilici, ako žele! Tu je i službena upotreba jezika i pisma na pločama s nazivima ulica i javnih ustanova tamo gdje je Srba preko 30%.
Prema Erdutskom sporazumu, postojala je i odredba kojom se jamči da će u ministarstvima obrazovanja, kulture, pravosuđa i unutarnjih poslova biti po jedan pripadnik srpske nacionalne manjine na mjestu ne manjem od položaja pomoćnika ministra, a na lokalnoj razini zastupljenost u predstavničkim tijelima mora biti proporcionalna broju pripadnika nacionalne manjine koja živi na tom području. Tamo gdje živi najmanje 15 posto Srba to mora biti donačelnik ili dogradonačelnik.
U praksi je Erdutski sporazum, koji nikad nije oficijelno stavljen izvan snage, zamijenio Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji je preuzeo većinu prava iz erdutskog sporazuma, te drugi pravni dokumenti.
S druge strane, premijerka Srbije Ana Brnabić je nedavno rekla kako ne vidi potrebe da se u Srbiji zajamči jedno mjesto u parlamentu (skupštini) pripadniku hrvatske nacionalne manjine. Oni su tek 2005. priznati kao nacionalna manjina. Prema popisu iz 2011. bilo ih je 57.900 i činili su 0,81% stanovništva Srbije, od toga 47.033 u Vojvodini.
A pola stoljeća ranije, 1961., broj Hrvata iznosio je još 196.409. Jasno je da se na Hrvate, iako u Srbiji nije bilo rata niti su se Hrvati ikad digli na ustanak protiv domicilne zemlje i stanovništva poput Srba u Hrvatskoj, vrši veliki pritisak da se izjasne kao bilo što drugo jer je biti Hrvat “sramota”, pa se danas Hrvati u Srbiji uglavnom izjašnjavaju kao Srbi ili Bunjevci, iako je i sam Zemun ne tako davno imao hrvatsku većinu.
Sama kulturna prava Hrvata u Vojvodini su nalik onima Srba u Hrvatskoj, no
formalno. Politički i pravni položaj nacionalnih manjina u Srbiji reguliran je Ustavom Republike Srbije iz 2006. te Zakonom o pravima i slobodama nacionalnih manjina.
Hrvatski jezik je u službenoj upotrebi u Skupštini Autonomne Pokrajine Vojvodine te u Općini Subotica. Nastava hrvatskog jezika izvodi se od školske godine 2002./2003., a nastava u srednjim školama izvodi se od 2006./2007., i to u pet osnovnih škola (Subotica, Monoštor, Đurđin, Mala Bosna i Donji Tavankut), i tri srednje škole na području Grada Subotice. Hrvatski jezik uglavnom predaju nastavnici iz Hrvatske, upućeni od Ministarstva znanosti i obrazovanja. Predškolsko obrazovanje na hrvatskom jeziku izvodi se u četiri vrtića, u Subotici, Donjem Tavankutu, Maloj Bosni, te u predškolskoj ustanovi „Naša radost“. Od visokoškolskih ustanova jedino Teološko-katehetski institut, kao viša školska ustanova Subotičke biskupije u Subotici, izvodi nastavu i na hrvatskom jeziku.
Nevladine udruge srpske nacionalne manjine koje se financiraju iz sredstava Državnog proračuna Republike Hrvatske su Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ Zagreb,
Srpsko narodno vijeće, Zagreb, Zajednica Srba u Republici Hrvatskoj, Zagreb,
Srpski demokratski forum, Zagreb, Narodno vijeće Srba, Zagreb, Zajedničko vijeće općina, Vukovar, te Srpsko privredno društvo Privrednik, Zagreb.
Iz proračuna za 2017.godinu za programe nevladinih udruga nacionalne manjine Srba osigurano je ukupno 8.697.000 kn.
U Srbiji djeluju i udruge Hrvata, kulturne i političke, no nema podataka financiraju li se iz državnog proračuna. To su izdavačka kuća „Hrvatska riječ”, “Glas ravnice”, HKUD “Vladimir Nazor”, a na RTV Vojvodina početkom ožujka 2011. godine formirana je televizijska redakcija na hrvatskom jeziku. Uredništvo na hrvatskom jeziku na Radio Subotici počelo je s radom 1998. godine, nažalost, kasnije je ugašeno.
Šešelj u Hrtkovcima kupio kuću; nespokoj među preostalim Hrvatima
No o stvarnim pravima Hrvata u Srbiji možda najviše govori Šešeljev nedavni cirkus u Hrtkovcima, hrvatskom selu u Vojvodini, gdje vlasti nisu poduzele ništa da zaštite Hrvate od divljanja ratnog zločinca. S druge strane, vlasti u Hrvatskoj uredno uklanjaju i posve legalnu simboliku (HOS) ako ona “izaziva nelagodu” kod pripadnika manjine.
Bošnjaci
Manjine koje imaju udio manji od 3% u stanovništvu RH imaju nešto manja prava od Srba, ali i dalje vrlo široka po bilo kojim standardima. Bošnjaci također imaju pravo na izbor zastupnika, u Saboru ih trenutno predstavlja Ermina Lekaj Prljaskaj koja zastupa ukupno 5 nacionalnih manjina (albansku, bošnjačku, slovensku, makedonsku, i crnogorsku).
Iz proračuna Republike Hrvatske u 2017. godini raspoređeno je za udruge bošnjačke nacionalne manjine 1.920.000 kuna za programe iz područja informiranja, izdavaštva, kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija.
U Hrvatskoj se također u sklopu nastave u školama u kojima postoji određen postotak djece održava islamski vjeronauk za djecu bošnjačke nacionalnosti, a broj tih škola je prilično velik i većinom su u Zagrebu.
Prava Hrvata u BIH su pak nešto drukčija jer oni tamo nisu manjina već jedan od tri konstitutivna naroda, pa tako imaju, na papiru zajamčena najveća moguća prava a u praksi to nije tako. Uskraćuje im se pravo na TV kanal na njihovom jeziku, a rade se i druge manipulacije u praksi, pa je tako ustaljeno da na izborima Bošnjaci zapravo biraju hrvatskog predsatavnika (Željko Komšić je npr. postao hrvatski predstavnik uglavnom glasovima Bošnjaka).
U BIH su prava Hrvata Daytonskim sporazumom vrlo široko definirana, no u praksi se krše gdje god je moguće a Hrvati su praktički nestali iz Sarajeva i središnje Bosne, gdje su bili prisutni dugi niz stoljeća. Pritisak se najčešće vrši preko otkaza na poslu ili nemogućnosti napredovanja. Često se može čuti kako se osjećaju kao građani drugog reda.
Na popisu 1991. godine je u Sarajevu bilo 24.241 Hrvata a na popisu 2013. godine njih samo 13.607., što će reći da se broj gotovo prepolovio. Istodobno, broj Bošnjaka u gradu se povećao na 222.457 s predratnih 182.503 – dakle, povećao se za oko 40,000.
No u BIH je situacija po Hrvate još gora u srpskom entitetu – broj Hrvata u Banja Luci je smanjen za 23.922 u 12 godina. 1991. godine bilo 29.026, a prema popisu 2013. svega 5.104.
Talijani
Hrvatski sabor je na sjednici održanoj 19. rujna 1997. godine donio Odluku o proglašenju Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o pravima manjina, koji je potpisan u Zagrebu 5. studenoga 1996. godine.
Za razliku od Bošnjaka Talijani zauzimaju sasvim određen prostor – pretežno žive u Istri te Rijeci i okolici, pa to definira i jača njihov položaj. U Istri imaju pravo na svoje škole na talijanskom, dvojezične nazive imena mjesta, ulica i svih javnih istitucija, te na zastupnika u Saboru – ta uloga već desetljećima pripada Furiu Radinu. Usto, trenutni ministar turizma je talijan (dijelom i austrijskih korijena), Gari Capelli.
Talijanska nacionalna manjina jedina je od svih manjina u Hrvatskoj koja ima svoje dnevne novine, profesionalno kazalište i znanstvenu instituciju, što se sve financira iz državnog proračuna. Iznos je 6.300.000 kuna godišnje.
Armando Černjul: Kako su Vojko Obersnel i Furio Radin ugostili postfašista Allemana?
Znanstvena institucija je Centar za povijesna istraživanja u Rovinju koji bavi se povijesnim, sociološkim i kulturološkim istraživanjima. Talijanska drama profesionalna je kazališna ustanova koja djeluje pri Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ u Rijeci, a u njenom su sastavu sva tri ansambla, opera, balet i drama. Talijanska unija izdaje i dnevne novnie “e “La Voce del Popolo” u Hrvatskoj. Izdaju se i udžbenici na talijanskom jeziku.
Hrvati u Italiji pak u talijanskoj regiji Molise žive od 15. i 16. stoljeća, a u tu zemlju su stigli u bijegu pred Turcima. Danas moliški Hrvati žive samo još u nekoliko mjesta u kojima čine većinsko stanovništvo i to u Kruču (Acquaviva Collecroce), Mundimitru (Montemitro) te u Filiću (San Felice). Regiju Furlanija-Julijska krajina / Friuli Venezia-Giulia Hrvati također naseljavaju već stoljećima, ima ih 16.000 te posljednjih godina nastoje ostvariti status “jezične manjine”, koji je predviđen Zakonom o normama zaštite povijesnih jezičnih manjina.
Prema podacima Centralnog statističkog instituta (ISTAT) u moliškoj provinciji Campobasso 2011. godine živjelo je 1.822 Hrvata (2001. godine živjelo ih je 2.081).
Talijanski Ustav ne poznaje pojam nacionalne manjine, već jamči samo zaštitu jezičnih manjina (članak 6). 5. studenoga 1996. godine u Zagrebu je potpisan Sporazum između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o zaštiti manjina. Temeljem navedenog sporazuma (članak 8.) Italija je izričito priznala, kao autohtonu hrvatsku manjinu, Hrvate u regiji Molise. Sporazum hrvatskoj manjini jamči slobodno izražavanje kulturnog identiteta i nasljeđa, uporabu materinskog jezika u privatnom i javnom životu te osnivanje vlastitih kulturnih ustanova i udruga.
Ne postoje organizirane političke stranke Hrvata u Italiji, niti predstavnik hrvatske manjine u talijanskom Parlamentu. No u Moliseu djeluju brojne kulturne udruge Hrvata.
Što se pak iduće dvije manjine po brojnosti tiče, romske i albanske, tu je teško govoriti o reciprocitetu jer Romi nemaju svoju matičnu državu, a u Albaniji ne postoji autohtona hrvatska nacionalna manjina. Od ostalih država, Hrvati čine značajnu manjinu u Gradišću u Austriji (Burgenland), gdje uživaju prilično široka manjinska prava.
