Stranački odnosi u Hrvatskoj dinamičan su proces prepun uspona i padova. Savezi stranaka preko noći pucaju, a do jučer nezamislive političke kombinacije već danas su realna opcija. Često takve brze promjene uzrokuje događaj koji se, na prvu, ne može izravno povezati s pojmovima poput koalicija, saveza, ujedinjenja i slično. Imenovanje Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika jedan je od takvih događaja. On je, u protivljenju njegovom izglasavanju, ujedinio lijevo-liberalnu oporbu i oživio ideju o njihovom zajedničkom izlasku na parlamentarne izbore. Predsjednik SDP-a Peđa Grbin otvoreno poziva druge lijeve stranke na formiranje lijevog bloka i suprotstavljanje HDZ-u. Možemo zasad kalkulira i nudi “točkastu koaliciju”, a za druge manje lijeve partnere velika lijeva koalicija u koju poziv Grbin zvuči kao prilika koju ne smiju propustiti.
>Okupljanje na Markovom trgu: Prosvjed protiv Turudića ili predizborni skup ljevice?
Grbin poziva na okupljanje
Izbor Ivana Turudića HDZ-u će, osim “otvaranja bokova” za medijsko-političke napade, možda donijeti još jedan problem. Sve se glasnije priča o stvaranju velike lijeve koalicije predvođene SDP-om koja bi se, govore ankete, ravnopravno suprotstavila HDZ-u i ugrozila njegovu izglednu poziciju budućeg relativnog pobjednika izbora.
Kolovođa takve ideje su SDP i njihov predsjednik Peđa Grbin. On posljednjih dana javno poziva stranke “od centra na lijevo” da sjednu za stol i dogovore koaliciju. Njegov glavni argument je zakonitost D’Hondtove metode. Ona ponekad nagrađuje izbornog pobjednika pojedine izborne jedinice graničnim mandatom. Još važnije od, učinaka D’Hondta, je sinergijski učinak tako okrupnjene ljevice kao i medijska percepcija potencijalne koalicije kao aktera koji ima snage srušiti HDZ.
Peđu Grbina osim stranačkih kalkulacija zasigurno prema zagovaranju koalicije vode i neki osobni razlozi. On se kroz ovu temu nastoji konačno profilirati kao lider ljevice i centra i osigurati si poziciju zajedničkog premijerskog kandidata. Svjestan je Grbin da mu gubitak izbora i nemogućnost sastavljanja vlasti donosi i odlazak s čelnog mjesta SDP-a a time i put prema političkoj anonimnosti.
>Prosvjed ljevičara: Mediji oduševljeni ispunjenošću Markovog trga, a o Hodu za život su manipulirali brojkama
Zbog toga je u ovoj igri predsjednik SDP-a zaigrao “all in” prelazeći preko svog ponosa ponovnim pružanje ruke stranci Možemo koja ga je oko ove teme, iz vlastitih interesa, u prošlosti već odbijala. Također, Grbin drugim manjim strankama ljevice bez uporišta u njihovoj stvarnoj snazi, u ime ideje “okupljanja”, nudi prolazna mjesta na listama. Socijaldemokrati, HSS, Glas i druge lijevo-liberalne opcije, očekivano, takvu opciju s oduševljenjem prihvaćaju svjesni da sami ne mogu “prebaciti” izborni prag od 5%.
Možemo zasad ostaje pri samostalnom izlasku na izbore
Druga najjača lijeva stranka Možemo zasad odbija Grbinov poziv. Njihova “kandidatkinja za premijerku” Sandra Benčić konzistentno ponavlja stav ove radikalno lijeve stranke prema kojem oni izlaze samostalno na izbore ostavljajući mogućnost “točkaste koalicije” u nekim izbornim jedinicama. Po njima ključni preduvjet u svrgavanju HDZ-a jest privlačenje čim više novih birača na birališta. To će im poći za rukom jedino samostalnim izlaskom na izbore, kako tvrde, pokazuju njihova istraživanja.
Kao i kod Peđe Grbina i kod Sandre Benčić zasigurno postoje i osobni razlozi ovakvog stava. Benčić će se teško odreći “premijerske kandidature” na što bi vjerojatno bila primorana sudjelujući u velikoj lijevoj koaliciji. Također, iako ideološki bliske SDP i Možemo zapravo su prvoklasni politički suparnici koji se bore za slično biračko tijelo. Dugoročni rast Možemo i njihovo preskakanje SDP-a nije moguće iz pozicije “junior partnera” velike lijeve koalicije.
>Turudić stupa na dužnost kad istekne mandat Hrvoj-Šipek: Je li to uobičajeno?
Koliko koalicija izgledna?
Stvaranje velike lijeve koalicije koja bi obuhvatila cjelokupnu oporbu od centra na lijevo, bez obzira na nedavno podgrijavanje te ideje, nije odveć izgledno. Baš kao i kod neuspješnog stvaranja desne koalicije izgledno je da će presuditi uski stranački i osobni interesi nauštrb zajedničkog višeg cilja.
Malo je vjerojatno da će Možemo pogaziti svoj više puta izrečen stav po kojem će samostalno sudjelovati na parlamentarnim izborima. Bez njih lijeva koalicija gubi svoj smisao a njeni pozitivni učinci (sinergija, medijska percepcija) čine se još manje vjerojatni.
Ipak, ne treba podcijeniti Grbinovu želju za političkim preživljavanjem koja bi ipak mogla dovesti do formiranja krnje lijeve koalicije bez Možemo. U njoj bi sudjelovali SDP i manje stranke ljevice i centra poput Socijaldemokrata, HSS-a, Centra, Glasa… U takvom bi razvoju događaja najzadovoljnije mogle biti male stranke ljevice koje će se po tko zna koji put na leđima SDP-a domoći Hrvatskog Sabora.
Na ovakav izgledni rasplet situacije blagonaklono gledaju u HDZ-u koji po anketama sigurno plovi prema relativnoj izbornoj pobjedi. Zadovoljni mogu biti i u Mostu i Domovinskom pokretu. Njima, politološki gledano, ne bi išla na ruku situacija s dva podjednako jaka izborna bloka.
>Ovako se Tomašević pravda za sramotan pristup svjetskim prvacima
U takvim “mi ili oni” situacijama treći putovi često gube na popularnosti, a birači se priklanjaju jednom od dvaju blokova.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
