U povodu 32. godišnjice tragičnog ubojstva obitelji Zec, kod Adolfovca na Sljemenu otkrivena je spomen-ploča i održana komemoracija. S komemoracije je poslana poruka kako pamte ‘svu djecu koja su u takvim okolnostima morala odrastati, a naročito onu koja nisu uspjela odrasti’. ‘Pamtimo Aleksandru Zec’, poručili su. Ovakvom porukom nametnuli su pitanje pamte li djecu ubijenu u Domovinskom ratu navedenu niže u članku i znaju li im imena?
Tomašević: Zagreb mora biti otvoren grad, grad razlika i različitosti
Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević rekao je kako je kao gradonačelnik treći puta na ovom mjestu, na datum kada se prije 32 godine dogodio zločin ubojstva obitelji Zec.
Zahvalio je svima koji su omogućili podizanje spomen-ploče obitelji Zec.
– Spomen-ploča je jedna mračna uspomena ovjekovječena u kolektivnoj memoriji i povijesti Zagreba. Tu je da stalno podsjeća na strašan zločin, kako se nikada više takvo što ne bi dogodilo. U budućnosti Zagreb mora biti, i jest, i bit će, otvoren grad, grad razlika i različitosti, u kojem nitko nije diskriminiran po nijednoj osnovi, u kojem svi stanovnici s ponosom kažu: Zagreb je naš grad. Pozivam sve da gradimo takav otvoreni grad u budućnosti, poručio je.
> Bosanski slučaj „Zec“ – ubijeni otac i dva sina Matanović, te brojne druge hrvatske obitelji
> Srbijanski „slučaj Zec“ za koji nitko ne zna – pogubljena hrvatska obitelj Matijević
Pamte djecu – ali drugima ne znaju imena?
– Na naše je živote nepotrebno utjecala činjenica da je Nikola Srbin, a ja Hrvatica i da smo odrastali u nezrelom društvu u kojem se često predbacivala krivica, a rijetko preuzimala odgovornost. U društvu u kojem su počinitelji prolazili nekažnjeno, a žrtve se svjesno zaboravljalo – kazala je Senna Šimek iz Inicijative mladih za ljudskih prava.
– Pamtimo njihove obitelji koje su ostale bez najmilijih, sve protjerane bez doma i rodnog zavičaja, osiromašene bez radnih mjesta i egzistencije. Pamtimo svu djecu koja su u takvim okolnostima morala odrastati, a naročito onu koja nisu uspjela odrasti. Pamtimo Aleksandru Zec. Ali pamtimo i zločince, njihova sramna nedjela i besramne zaštitnike: one koji su počinitelje oslobodili, a zatim i odlikovali, kao i one koji motive ubojstva danas relativiziraju. Slučaj obitelji Zec oslikava slijepo nasilje, ne samo prema našim najugroženijim sugrađanima, već i prema institucijama pravne države, ideji demokracije i ljudskih prava, rekao je Nikola Kožul iz Srpskog narodnog vijeća.
Pupovac zahvaljuje Tomaševiću
Nakon komemoracije Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a, rekao je kako je ubojstvo obitelji Zec konačno dostojno obilježeno.
– Svi koji su godinama inzistirali na tome večeras zahvaljuju Gradu Zagrebu koji je podržao podizanje ovog znamena. To je značajno za Grad, za zemlju, kao pokazatelj kako se treba sjećati, završavati s ratnim strahotama i graditi toleranciju i mir među ljudima, rekao je.
Prof. Nazor o djeci ubijenoj u Domovinskom ratu
Prof. dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, za Narod.hr je u analizi spornih dijelova udžbenika “Zašto je povijest važna? “ pisao i o djeci ubijenoj u Domovinskom ratu. Nazor je već ranije za Narod.hr rekao kako u Hrvatskoj mnogi ne znaju ni za jednu drugu stradalu obitelj, osim za obitelj Zec.
> Nazor: Mediji nemaju objektivnu sliku događanja u Domovinskom ratu, a mnogi ne znaju ni za jednu drugu stradalu obitelj osim Zec
“Za svako društvo smrt djeteta je tragedija. A ubojstvo djece posebno je odvratan zločin. Neovisno o tome je li se dogodilo u miru ili je posljedica ratnih djelovanja. Zbog iznimne osjetljivosti javnosti na stradanje djece i emocija koje ono izaziva ta je tema iznimno pogodna i za manipulaciju. Stoga je poštivanje načela uravnoteženosti u publiciranju takvih tema posebno važno.
No, unatoč činjenici da su za veći dio ubijenih civila i djece u Domovinskom ratu odgovorni pripadnici srpskih snaga, u poglavlju „Posljedice rata“ poimenično se navodi samo obitelj i samo fotografija obitelji za čije stradanje su odgovorni pripadnici hrvatskih snaga (str. 253). Autor toga poglavlja potpuno je zanemario činjenicu da su na gotovo isti način, izvan borbenog djelovanja, praktično na kućnom pragu, pripadnici srpskih snaga ubili najmanje dvadesetero djece, zajedno s njihovim roditeljima:
– obitelj Šajnović (dječaka Renata rođ. – 1984. ubili su zajedno s roditeljima Stankom i Marijom 2. listopada 1991. u selu Bodegraj kraj Okučana);
– članove obitelji Nikšić (djecu Ivicu – rođ. 1974. i Vericu rođ. – 1978. ubili su zajedno s ostalim mještanima 13. listopada 1991. u Širokoj Kuli);
– članove obitelji Šmit (dječaka Zorana – rođ. 1981. ubili su zajedno s djedom Ivanom i bakom Zdravkom Šmit 15. listopada 1991. u Pakračkim Vinogradima);
– obitelj Kozbašić (djecu Tamaru – rođ. 1978. i Alena – rođ. 1982. ubili su zajedno s roditeljima Milanom i Gordanom, 4./5. studenoga 1991. u Petrinji);
– članove obitelji Kovačić (dječaka Josipa – rođ. 1980. ubili su zajedno s majkom Ankom 8. studenoga 1991. u Čakovcima);
> Pogledajte mural kojeg su izradila djeca branitelja Domovinskog rata u Pakracu: ‘Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom’
– obitelj Jurić (djecu Daria – rođ 1987. i Tomislava – rođ. 1989. ubili su zajedno s majkom Verom i još 12 mještana 15. studenoga 1991. u selu Kostrići, a nekoliko dana nakon toga ubili su i njihova oca Zlatka);
– članove obitelji Fabac (djecu Željku – rođ. 1977. i Nikolinu – rođ. 1981. ubili su 11. prosinca 1991. u selu Gornje Jame kod Gline);
– obitelj Čengić (djecu Gorana – rođ. 1987. i Slobodana – rođ. 1981. ubili su zajedno s roditeljima Dragom i Nevenkom 18. siječnja 1992. u Erveniku);
– članove obitelji Štefančić (djevojčicu Martinu – rođ. 1987. ubili su zajedno s njezinom bakom Bernardicom 21. ožujka 1992. u Vukovaru);
– obitelj Pakšec (djecu Damira – rođ. 1980. i Daria – 1976. ubili su zajedno s roditeljima Stjepanom i Anom 9. travnja 1992. u Vukovaru);
– obitelj Grgić (djecu Anamariju – rođ. 1988. i Ivana – rođ. 1979. ubili su zajedno s roditeljima Stjepanom i Tomislavom 19. ožujka 1993. u rubnom dijelu Novske) …
O tim obiteljima ni slike ni tona! Ni u medijima, ni u udžbeniku …
Jednako tako ni o članovima obitelji Matijević (Franjo – rođ. 1975. i roditelji Jozo i Ana ubijeni su 19. travnja 1992. kod Iloka) i obitelji Baković (Ante – rođ. 1984. i Marija – rođ. 1982. te otac Momir ubijeni su 23. listopada 1992. na cesti Vrana – Pakoštane), koje su pripadnici srpskih snaga ubili izvan naselja u kojima su živjeli.
Istine radi, kad već nabrajam ubijene obitelji, treba spomenuti i da su osim ubijene Aleksandre Zec (rođ. 1979.) i njezinih roditelja Mihajla i Marije (ubijeni 7. prosinca 1991. u Zagrebu), pripadnici hrvatskih snaga iz neposredne blizine, na kućnom pragu, ubili još petero djece i članova njihovih obitelji: Milenu (rođ. 1976.) i Marka (rođ. 1979.) Olujića, zajedno s roditeljima Radomirom i Anicom (ubijeni 17./18. veljače 1992. u Cerni); Dejana (rođ. 1978.) i Nenada (rođ. 1982.) Radosavljevića, zajedno s roditeljima Radetom i Jovankom (ubijeni 25. veljače 1992. u Daruvaru); te Danijelu Roknić (1977.), zajedno s ocem Markom (ubijeni 5. listopada 1991. u kući na crti bojišnice u Turnju kod Karlovca).
Sve osobe koje sam spomenuo zaslužuju pijetet”, napisao je, između ostaloga Nazor.
Možda će vas zanimati
Prof. Nazor u velikoj analizi za Narod.hr: Pogledajte što gimnazijalci uče o Stepincu, Milki Planinc, a tek o Domovinskom ratu
Prof. Nazor za portal Narod komentira situaciju s udžbenikom za 4. razred gimnazije „Zašto je povijest važna?“
Jesu li članovi obitelji Zec ubijeni zato što su Srbi?
Prema onima koji se okupljaju na komemoraciji, članovi obitelji Zec ubijeni su iz jednog jedinog razloga te 1991. godine u Zagrebu – zato što su Srbi. Tu tezu je eksplicite izrekao i nekadašnji SDSS-ov potpredsjednik Hrvatske vlade Boris Milošević kazavši da se ubojstvo dogodilo zbog etničke pripadnosti obitelji Zec.
Obitelj Zec nije likvidirana jer pripadaju srpskoj nacionalnoj manjini, već je riječ o bestijalnoj pljački koja je rezultirala ubojstvom oca obitelji, imućnog mesara s vezama u policiji, Mihajla Zeca, potom i likvidacijom njegove supruge i kćeri koje su svjedočile njegovom ubojstvu.
Lazarević: Nama nitko nikada nije rekao da treba ubijati Srbe po Zagrebu, pa i ja sam Srbin
Ranije je Branko Lazarević, umirovljeni kriminalist koji je radio očevid ubojstva te noći 7. prosinca 1991. na zagrebačkoj Trešnjevci gdje je ubijen Mihajlo Zec i kod Adolfovca na Medvednici, za tportal rekao:
>Inspektor Lazarević o slučaju Zec: Nitko nije naložio ubijanje Srba po Zagrebu, pa i ja sam Srbin!
”Došao sam u tu ulicu i zatekao ekipu za očevid, već je bila stigla. Kao šef odsjeka za očevide bio sam dužan informirati načelnika o tome. Čovjek je ležao u blatu pored ceste uz koju mu je kuća. Pogledao sam, informirao se o osnovnim stvarima. Bio sam u kući. Pogledao sam prvi kat. Kuća je bila ispremetana, ispreturana, povađene ladice. Oni su tražili lovu. Zec ju vjerojatno nije dao, pa su tražili sami. Uzeli su nešto oružja i novca”, prisjeća se Lazarević.
Kaže da je tek kasnije iz novina doznao da je pokojni Zec poznavao jednoga od ubojica (Muniba Suljića, op.a.), koji je imao pečenjaru, pa mu je Zec davao meso i posuđivao novac.
Upali i Červenku u stan
Na pitanje je li tih godina bilo sličnih ubojstava, kaže da nije, no bila je jedna, kako kaže, samozvana grupa koja je upadala ljudima u stanove.
”Nama nitko nikada nije rekao da treba ubijati Srbe po Zagrebu, pa i ja sam Srbin. Bilo je to vrijeme u Zagrebu u kojem se pojavila jedna grupa koja je hodala po stanovima za koje su znali da u njima ima oružja i novca. To je neka samozvana grupa koja je išla kamo god kad su imali informaciju da neki Pero, Marko ili Janko ima pušku… ‘Ajmo uzet’ pušku, a ako ima i koji dinar, uzet ćemo i tu lovu.’ I gotovo.”
Otkrio je i jedan zanimljiv detalj. Upali su u stan i Zvonimiru Červenku, hrvatskom generalu koji je organizirao obranu Zagreba, a poslije, u vrijeme Oluje, bio je načelnik Glavnog stožera HV-a. “Radio sam taj očevid – i od njega su odnijeli neko oružje i nešto novca. Nisam siguran. Hoću reći da su išli po stanovima. Ako su bili kod Červenka, išli su i Hrvatima. Zaključio sam da su im bili bitni oružje i lova. Ako je osoba koja to ima Srbin, onda je to još bolje. Ako je Hrvat, nije problem’” zaključio je Lazarević.
Unatoč svim tim činjenicama, brutalno ubojstvo djevojčice Aleksandre ljevica i nakon 31 godinu koristi za moralne ucjene, stavljajući teret njezina ubojstva na Hrvatsku, ističući da su članovi obitelji Zec ubijeni isključivo zato što su bili Srbi.
Kojić: Što je s drugom ubijenom djecom?
S tom se tezom se, osim Lazarevića, ne slaže još jedan pripadnik srpske nacionalne manjine – Slavko Kojić. On pak, kao i mnogi, podsjeća da se zaboravlja na više od 400 djece ubijene u srpskoj agresiji na Hrvatsku o kojima ljevica ne govori.
>Kojić: Pripadnik sam srpske manjine, ali osim Aleksandre Zec u ratu je stradalo još 400 djece, Titu ne bih dao trg
”Ja sam pripadnik iste nacionalne manjine kao i pokojna Zec i s te strane bih trebao pokazivati značajniju empatiju od drugih. Mene muči da imate još 400 djece koja su stradala i ja ne bih nikoga izdvajao tako da bih ja tu temu prepustio drugima koji se to bave”, kazao je Kojić lani o 30. godišnjici ubojstva.
Mlinarić: Aleksandra Zec ubijena je kao tragični, neželjeni svjedok te pljačke, bez ikakve političke pozadine
I saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić ranije osudio ubojstvo djevojčice Aleksandre Zec, ali i naveo kako tragedija obitelji Zec nije bila posljedica djelovanja HV-a, nego pljačke kuće, a Aleksandra je ubijena kao tragični, neželjeni svjedok te pljačke, bez ikakve političke pozadine. Istaknuo je da svi znaju za ime Aleksandre Zec, no da za imena više od 400 ubijene djece u srpskoj agresiji, ne zna gotovo nitko.
Milanović o slučaju Zec: To je moralno kamatarenje
Predsjednik RH Zoran Milanović jednom je prilikom je pak kazao: ”Aleksandra Zec je grozna priča. Ali ja znam u ratu i groznijih priča od te priče. Iza kojih stoje neki drugi ljudi, jedna druga strana. Hoćemo idućih 50 godina jedni u druge prstima upirati? Što je sa starcima koji su ubijeni u Promini 1993. godine od strane paravojske Srpske Krajine, 40 ljudi je ubijeno. Nisam tamo vidio Pupovca. On ide samo na bankomat. Ponaša se nedolično i igra prljavo…”
> Hasanbegović o slučaju obitelji Zec: To nije bio ratni zločin već grabežno umorstvo
> General Glasnović: Može Hrvatska iz Jugoslavije, ali Jugoslavija iz Hrvatske nikako
Zbog odnosa prema ubojstvu članova obitelji Zec, Milorada Pupovca nazvao je ”moralnim kamatarom”.“Ovaj slučaj je slučaj jedne pljačke u kojoj je ljudska pohlepa i zlo bez obzira u kojim uniformama u paklu rata, petero hijena rata došlo opljačkati Mihajla Zeca, ubili su ga i pokupili dvoje svjedoka. Suprugu i mlađu kćer. Na Sljemenu su ih likvidirali. To je grozno, no je li to nakon 30 godina razlog za flagelantstvo i treba li svake godine službena politika priznavati svoj grijeh s kojim nema ništa. Nema ni Tuđman, pa ni nesretni Vladimir Šeks. To je moralno kamatarenje od kojeg neki ljudi žive. Koliko god puta kažeš žao mi je, to nije dovoljno, klekni, lezi…”, kazao je Milanović.
Biondić: Ovdje se može jedino govoriti o privatnom obračunu Muniba Suljića i Mihaela Zeca i osveti
Predsjednik riječke Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Mile Biondić za Narod.hr je kazao kako smatra da je ubojstvo obitelji Zec tragedija i privatni obračun i osveta zbog neraščišćenih financijskih odnosa jednoga od ubojica, policajaca Muniba Suljića i oca obitelji Zec.
”Postrojba u koju je bio mobiliziran Munib Suljić nije imala nikakvu zonu odgovornosti na tom dijelu grada Zagreba, ona dakle nije bila vojno angažirana. Ovdje se može jedino govoriti o privatnom obračunu Muniba Suljića i Mihaela Zeca i osveti”, rekao je Biondić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
