Marcel Holjevac: Hod za život i marš za mrtvog diktatora

Foto: Narod.hr

U Hrvatskoj su prošle subote održana dva skupa: Jedan je bio Hod za život, drugi je bio tzv. “Dan mladosti”, praznik u bivšoj državi kojim se slavio rođendan diktatora. Proslava Dana mladosti je bila ultimativni izraz kulta ličnosti, a u lijevim diktaturama kult ličnosti je supstitut za religiju koja je većini ljudi intrinzična potreba. Diktator za podanike nije samo osoba koja vlada već i svojevrsno božanstvo, njemu se kroz propagandni aparat pridaju nadnaravne osobine, te ga se tretira kao izvor sveg blagostanja (u pravilu nepostojećeg) i sreće. Zato su ljudi u diktaturama nerijetko iskreno žalosni pa i posve izgubljeni kad se dogodi “nemoguće”, a to je da njihov ‘bog’ umre.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U Jugoslaviji je taj kult bio razvijeniji nego igdje drugdje, osim u Sjevernoj Koreji Kim Il Sunga, inače Titovog prijatelja. Čak i u SSSR-u su prestali s tom primitivnom praksom još negdje pedesetih, nakon Staljina je došao Nikita Hruščov koji je jasno osudio pogansku praksu stvaranja kulta ličnosti. Hodočašćenje Titu na stadion sa štafetom je bio ultimativni izraz pokoravanja vladaru: Tito je bio početak i kraj svega, od njega je sve kretalo i njemu se sve vraćalo, i cijela država je trčkarala mjesecima s komadom drveta ili metala kako bi se pokazalo kakva je moć vladara nad narodom.

Kult ličnosti u Hrvatskoj i dalje živi, pa se tako u Kumrovcu prošle subote okupilo tko zna koliko liberalnih ljevičara kako bi proslavili rođendan neliberalnog diktatora, i to čak ne diktatora ove države, nego one protiv koje smo zaratili pred tridesetak godina. Policija kaže da ih je bilo oko 8.000. Treba li policiji vjerovati? Ta ista policija je tog istog dana ocijenila da se na prepunom Zrinjevcu okupilo – 5.000 ljudi! Kasnije su se malkice korigirali pa digli na 7.000. To je više nego bezobrazluk: Obično se klonim procjena koliko je gdje bilo ljudi, jer u to nisam uvijek siguran, ali ovaj put sam posve siguran da je bilo negdje oko 20.000, a sasvim sigurno više od 15.000!

Problemi policije s brojenjem

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prije tri godine, policija je broj sudionika Hoda za život procijenila na 15.000 – a bilo ih je, tu se svi prisutni slažu, manje nego ove godine! Jer, ne samo da je park bio prepun ljudi, zajedno s okolnim prostorima i ulicama, nego kad je kolona konačno krenula, prostirala se od Trga Svetog Marka do Zrinjevca. Kad su prvi stigli gore, zadnji “čekači tramvaja” su tek kretali!

A krenuli su tek nakon što je trasa raščišćena od onih koji ne poštuju tuđe pravo na javni prosvjed, jedno od osnovnih ljudskih prava prema povelji UN-a iz 1949., onoj istoj koju je Tito, kao jedan od svega nekolicine – mislim da je bilo četiri – šefova država i vlada odbio potpisati, smatrajući ljudska prava nedopustivim miješanjem u unutarnje stvari države.

Tako i aktivistice za pobačaj, odnosno za “pravo žene na izbor”, smatraju da je svaki razgovor o pravima nerođenog djeteta uplitanje u unutarnje stvari žene. Odnosno, “u pravo žene na izbor o tome što će raditi s vlastitim tijelom”. To je jedna od brojnih floskula kojima se apologeti pobačaja na zahtjev služe u nedostatku argumenata. Jer, još moram čuti valjan argument za “pravo na pobačaj”: Do sad ga nisam čuo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Trolanje umjesto argumenata

Takav stav trećevalnih feministica (feminacistica), kojima se sve vrti oko pojma “empowerment”, davanja veće moći ženama, je na tragu muškog mačizma, i to onog karikaturalnog. Kad je osamdesetih zakonodavstvo u SAD prvi put sankcioniralo silovanje u braku, često se kao argument protiv toga čulo da se država nema što miješati u odnose unutar obitelji, odnosno unutar nečije kuće. Bojni poklič trećevalnih feminstica “država van iz moje maternice” je posve identičan stavu obiteljskih zlostavljača i mlatitelja žena i djece koji su to pokrivali stavom “država van iz moje kuće”, “ja odlučujem u svojoj kući” i “država se nema što miješati u to što ja radim u svojoj kući / obitelji”.

Unutrašnjost svačije kuće je, naravno, njegov privatni prostor, kao što je i unutrašnjost maternice privatni prostor žene. No to ne daje pravo nikom da nekog u tom svom privatnom prostoru ubije. Usto, ateisti često kao svoj moralni kredo uzimaju “ne učini drugom ono što nisi želio da drugi učine tebi”, a ovdje moram primijetiti da su svi oni koji su “za izbor” već rođeni. I vjerojatno ne bi dali svojim majkama pravo na izbor da ih se tada moglo pitati žele li biti rođeni.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ne, tijelo fetusa nije tijelo žene koja mu je domaćin, i to uopće nije sporno. Tijelo svake jedinke svakog živog bića ima vlastiti, jedinstveni DNK, i znanstveno nije nimalo upitno da je život svakog od nas počeo začećem.  Nije istina niti da imate pravo raditi sa svojim tijelom što vas je volja, sve kad bi fetus i bio dio tijela žene, a nije: Probajte doći doktoru i tražiti da vam amputira zdravu ruku ili nogu. Ili bilo koji dio tijela! Poslat će vas u ludnicu.

Aktivistice međutim traže i da se liječnicima ukine pravo na priziv savjesti, pa smo u subotu na transparentu vidjeli i, ako ćemo iskreno, otvoreno fašistički poziv da se napravi registar “prizivača savjesti”. Nema validnih argumenata za ukidanje prava na priziv savjesti, između ostalog i zato jer izvorna Hipokratova zakletva, ona nastala 450 godina prije Krista, izrijekom zabranjuje liječnicima ženama pomagati pri pobačaju ili bilo kome pri eutanaziji. A čak i kad bismo prihvatili da “žena ima pravo na izbor”, to ne znači da joj itko ima obavezu pomagati u takvom “izboru” da prekine nečiji život. To je njen izbor, ne izbor liječnika. Liječnik je tu da liječi ljude, ne da nekom pomaže u “izboru”. Estetski vam kirurg može odbiti estetsku operaciju, recimo, ako se ne slaže s vašim izborom vašeg novog izgleda.

Isto tako, ljevica je sedamdesetih, u jeku borbe za gay prava, ustvrdila kako homoseksualcima koji to svojom voljom ne žele biti, kojima se te sklonosti koje imaju ne sviđaju, ne smiju tražiti terapije niti im se one smiju pružati jer “homoseksualnost nije bolest”. Ne ulazeći sad uopće u učinkovitost takvih terapija, zašto je onda u redu tražiti pobačaj? Zar je trudnoća bolest (naravno, govorimo o onoj koja ima normalan tok i gdje je plod zdrav)? Aktivistice izgleda misle da jest, jer traže besplatan pobačaj na zahtjev!

Ni sam argument o pravu na izbor nije validan. Pravo na izbor, naravno, svatko ima u pogledu toga hoće li koristiti kontracepciju i s kim će ići u krevet, ali tko ima pravo raditi izbor nakon što je izvršio neki čin? Imate li nakon što, recimo, opljačkate nekog, pravo predomisliti se, vratiti što ste ukrali, pa ne snositi posljedice, ne ići u zatvor? Ne, naravno. Ako se odlučite ubiti, imate li pravo dva mjeseca kasnije predomisliti se? Ne, jer ste mrtvi: To je posljedica vašeg čina.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prava bez obaveza

Neželjena trudnoća (ostavimo sad trudnoću kao posljedicu silovanja po strani kao zaseban problem) je posljedica neodgovornog seksualnog ponašanja. Od muškaraca se uvijek tražilo, s pravom i razlogom, da časno i bezuvjetno prihvate posljedice svog čina, da ako su nekom nehotice napravili dijete plaćaju za njegovo podizanje. Tu nema i nikad nije bilo prava na izbor, a neki put je pravosuđe tu išlo i u besmislene krajnosti, pa dosuđivalo ogromne odštete i prevaranticama: Poznat je slučaj tenisača Borisa Beckera, koji je jednom platio prostitutki za oralni seks. Ona je sačuvala kondom, otišla na umjetnu oplodnju, tom spermom začela i tražila – i dobila – deset milijuna maraka. Iako je jasno da Becker nikad nije imao nikakvu namjeru s njom imati dijete.

Žene čak i bez pobačaja imaju kakvu-takvu mogućnost izbora koja neće ubiti dijete – dati ga na usvajanje, ako ne mogu ili ne žele brinuti o njemu. To se tako oduvijek i radilo, i o toj djeci je najčešće brinula crkva (a da bi sve bilo anonimno, često su postojali otvori u vratima samostana s kutijicom u koju se moglo noću gurnuti bebicu.) Pobačaj zapravo danas, u vrijeme dostupne kontracepcije, služi uglavnom tome da se prikrije trudnoća od okoline. Isto tako, sporno je i koliko je pravo na izbor stvarno izbor žene: Prema nekim istraživanjima, u oko 70% slučajeva pobačaj je zapravo izbor nekog drugog – dečka ili supruga koji ne želi dijete, roditelja, obitelji, okoline. Kad bi se zabranilo vršenje pritiska na ženu da pobaci, i propagiranje pobačaja, i kad bi se odluka stvarno prepustila samo trudnim ženama, vjerujem da bi se broj pobačaja dramatično smanjio.

Ni argument da će žene raditi pobačaje u lošim uvjetima, opasnim po život, bude li on stavljen u ilegalu nije posve valjan  – trebamo li legalizirati heroin da narkomani ne bi riskirali kupujući ilegalan od dilera? Ili davati zaštitne neprobojne prsluke nekom tko ide činiti kazneno djelo kako bi za njega to prošlo sigurnije? Naime, tu se ne radi o pitanju “reproduktivnog zdravlja” kako se to često prezentira, jer pobačaj na zahtjev, dakle onaj koji nije medicinski indiciran, nema nikakve veze sa zdravljem žene, osim utoliko što može rezultirati teškom depresijom a ponekad i neplodnošću ili komplikacijama.

Nikog nije briga što 20.000 ljudi ima za poručiti!

No teško je u današnje vrijeme argumentirano raspravljati o pobačaju, kad u javnost preko medija dospijevaju samo argumenti jedne strane. Tako su i u subotu novinari odignorirali 20.000 ljudi koji su hodali za život, pa čak i pisali kako su se okupili neki katolibani kako bi tražili zabranu pobačaja, što je čista lažna vijest – ali obzirom tko u Hrvatskoj odlučuje što su lažne vijesti a što ne, ona sigurno neće biti tako označena. Naime Hod za život nema nikakve veze sa zabranom bilo čega, niti se na Hodu postavljaju ikakvi zahtjevi za zabranom pobačaja: On je tu da bi prije svega podigao svijest o tome da se tu radi o živim bićima, o ljudskim bićima, a ne o nekakvom “dijelu maternice”. Tvrditi da je Hod za život tu da bi se zabranio pobačaj je smisleno koliko i tvrditi da su “Alcoholics anonymous” osnovani u cilju zabrane točenja alkohola, jer se bore protiv alkoholizma i pomažu alkoholičarima da odbace alkohol.

No umjesto da pitaju sudionike skupa o čemu se radi, novinari su -većina njih – radije razgovarali sa svakom od desetak aktivistica koje su pokušale ometati Hod, a i objavili su intervju s jednom od njih koja je sjedila na trasi i koju je policija odvela, i u naslov stavili kako su je iz Hoda vrijeđali. Na snimci događaja se to ne čuje, ali se zato jako dobro čuje što su aktivisti i akvistice odgovorili jednom drugom novinaru, koji nije iz njihovog lijevoliberalnog miljea. Na tom videu se zapravo jasno vidi tragikomična zatucanost onih koji misle da su liberalni i progresivni.

“Ako je je… recimo… tijelo znači…. ako mislite trenutak oplodnje… onda čemu rasipati sjeme dr…njem… dr…ate li?”, agresivno je jedna starija aktivistica odgovorila kad se već nije uspjela snaći na pitanje o tome smatra li bebu u svom tijelu svojm tijelom. Aktivist koji je nosio transparent “Stop nasilju nad rodiljama” – kakve veze imaju rodilje s pobačajem nije valjda jasno ni njemu, na pitanje “Na koje nasilje nad rodiljama mislite?”, odgovara: “Nasilje nad rodiljama… u smislu da se nad njima vrši nasilje da ih se tjera da rađaju”.

“Niko nema pravo oduzet ženi pravo na vlastito tijelo na vlastiti izbor… to je sve pod krinkom zaštite djece a zapravo niko se od njih nije oglasio o slučaju na Pagu…”, govori treća aktivistica. Možda najtragikomičniji je bio transparent koji nam je poručivao da je pobačaj i ekonomsko, a ne samo pravno pitanje. Pa i trgovina drogom je i ekonomsko pitanje, zar ne?

Diktatori su u demokracijama dobrodošli?

Mediji su tako pokazali, posve očekivano, jako puno simpatija za beznačajan broj onih koji su prosvjedovali protiv prosvjeda, odnosno pokušali omesti tuđi prosvjed. No da je provjednica s kojom su objavili intervju tako sjela pred gay pride i pokušala spriječiti njegovo održavanje, bi li mediji, pa i policija bili tako benevolentni? Ne, sigurno je ne bi intervjuirali i sigurno ne bi pisali o tome kako su je oni kojima je pokušala zabraniti prolazak trasom grubo vrijeđali. Naprotiv, zacijelo bi dobila koju godinu ili bar mjesec robije radi homofobije, organizatori parade je ne bi samo vrijeđali nego vjerojatno fizički napali. Mediji je ne bi intervjuirali nego sotonizirali i proglasili za klerofašisticu i neprijatelja demokracije.

I tu dolazimo do paradoksa: Dvadesetak tisuća ljudi se okupilo za plemenit cilj, za spašavanje života najugroženije manjine u Hrvatskoj, nerođene djece. Skupili su se uglavnom mladi ljudi, studentice, učenici, mlade obitelji. Oni znaju da će zbog toga biti prozivani, vrijeđani po medijima, sotonizirani, da će biti prikazani kao negativci. Oni koji su im pokušali oduzeti pravo na mirnu prosvjednu šetnju su slavljeni od medija kao heroji, a još više oni koji su došli u Kumrovec istog dana obilježiti rođendan mrtvog diktatora. Ovi potonji su miljenici današnjih “liberala”, pa je nemoguće ne zamisliti se nad time kakvu to zapravo “demokraciju” ti “liberalni demokrati” stvarno priželjkuju? I kako to da u demokraciji mediji, i velik dio javnosti, promoviraju sve ono što je antidemokratsko i nedemokratsko kao “progresivno” i poželjno, da promoviraju ono što je očito nehumano kao “žensko pravo” a zalaganje za humanost i stavljanje prava na život svakog ljudskog bića ispred bilo kakvog drugog prava bilo koga proglašavaju nečim zaostalim i nepoželjnim u civiliziranom društvu. U kakvoj mi to civilizaciji živimo?

*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.