Obilježavajući 31. obljetnicu velikosrpske agresorske okupacije Vukovara i Škabrnje, prisjećamo se svih žrtava Domovinskog rata – hrvatskih branitelja koji su nam osigurali slobodu i svih čije je živote i sudbine zauvijek obilježio rat i zločini.
Na čelu ovogodišnje kolone sjećanja u Vukovaru hodali oni koji su kao djeca proživjeli opsadu Grada.
U Gradskoj upravi Vukovara najavili su kako će kolonu od ove godine predvoditi uz branitelje i obitelji poginulih i nestalih, i oni koji su kao djeca proživjeli ratna stradanja grada.
– Ovim putem pozivam sve one koji su u tom periodu 91. godine bili u Vukovaru, mlađi od 18 godina, da nam se priključe u krugu bolnice kako bi mogli povesti kolonu. Izlazi se na stražnji izlaz, na Gundulićevu ulicu, zatim ulicom Vesne Bosanac na Županijsku, a dalje normalnom trasom kao što je to bilo svake godine, rekla je Ivana Mujkić iz Ureda gradonačelnika Grada Vukovara.
> Marjan Gubina: tamo gdje živim nekažnjeni zločinci nam se gotovo rugaju – sramota je da moramo i to proživljavati
> (VIDEO) Svjedočanstvo o paklu srpskog logora i oprostu: Predstavljanje knjige Marijana Gubine “260 dana”
Teške sudbine djece
O ljudima koji su u najosjetljivijoj dječjoj dobi proživjeli strahote rata posljednjih se godina sve više priča.
Ovom prilikom podsjećamo samo na jednu takvu sudbinu – onu Marijana Gubine, koji danas potpuno otvoreno progovara o paklu kojega je prošao. Svoju je Kalvariju opisao u knjizi “260 dana”, nazvanu prema broju dana koje proveo u srpskom logoru. Prema kojoj je režirana i uspješna kazališna predstava, a razmatra se i filmska ekranizacija.
Kao desetogodišnji dječak iz Dalja Marijan Gubina svojim je očima nakon početka agresije gledao najteže strahote – silovanje sestre te nasilje i torture u srpskom zarobljeništvu. Otac mu je poginuo kao hrvatski branitelj.
Marijan Gubina 2014. gostovao je na HRT-u u emisiji “Nedjeljom u 2” gdje je posebno istaknuo problem nekažnjenih ratnih zločina. Naveo je kako mnogi zločinci i danas slobodno hodaju Hrvatskom i rugaju se svojim žrtvama.
Potresno svjedočanstvo
Dana 1. 8. 1991. godine bio je tragičan dan za mještane Dalja, pričao je Marijan Gubina na HRT-u. Ujutro oko 4 sata počeo je napad na policijsku postaju u Dalju i na našu kuću u novom Dalju. U tom trenutku nisam razumio što se događa. Probudio me taj kaos, pucalo se oko kuće, letjeli su trombloni, krhotine po sobi… Iz sobe ga je izvukao otac.
Provalili su u našu kuću, počeli su mlatiti oca i majku. Ljudi su izgledali poprilično ružno, upečatljiva mi je bila izjava sada, prije godinu i pol, osuđenog ratnog zločinca mojem ocu: ‘Čaruga, rekao sam ti da će doći naših pet minuta‘. I tu je krenula naša tragedija, ispričao je početak stradanja svoje obitelji Marijan Gubina.
Veliki šok mu je bilo što ih je upravo prvi susjed, “komšija”, kojeg su do jučer smatrali prijateljem, koji im se smješkao, pa i činio dobro – odjednom postaje neprijatelj. Upravo ih je on naime strpao u neku šupu sa životinjama, kao na odgovarajuće mjesto za njih.
Potom su nas ubacili u, kako sam je ja zvao, betonsku kocku, u neljudske uvjete gdje su svi obavljali nuždu u jednu kantu, rekao je.
On i otac tijekom zatočeništva bili dodijeljeni kao privatni robovi srpskim obiteljima, a skupljao je i tijela koja su onda agresori palili.
Otac je izbivao danima, i nikad nisu znali jesu li ga taj puta ubili.
Pretukli su ga i bio je gotovo klinički mrtav. Netko ga je prebacio u dom zdravlja. Kada je došao k sebi, shvatili su da je Hrvat. Liječnica je burno reagirala i rekla: Ne mogu ja lečiti ustašu.
Silovanje
Obitelj je u jednom trenutku pokušala pobjeći. No zalutali su i u Boboti, vjerujući da su naišli na Hrvatsku vojsku, nabasali na četnike.
“Oni su samo htjeli klati” priča Marijan Gubina. Spasio ih je sin četničkog vojvode kojeg su poznavali. Da nije bilo njega siguran je da bi ih zaklali.
Najstariju sestru silovali su pred očima cijele obitelji. To mu je bio među najgorim trenutcima. Rekao je da tek danas shvaća što su prolazili njegov otac i majka. Danas imam djecu i ne mogu niti pomisliti da ne mogu zaštititi svoje dijete, kazao je Gubina.
Nakon što su pušteni, svi osim najstarije sestre, na hrvatsku stranu, kroz minsko polje, što su čudom preživjeli smjestili su se u Osijeku. Otac mu se odmah prijavio u vojsku. Borio se i tražio i duple smjene. Otac je poginuo.
O zločincima koji i danas slobodno hodaju i rugaju se žrtvama
“Nisam osoba koja mrzim, niti generaliziram i stvarno pokušavam utjecati na druge da učine isto ali sramota je da ljudi koji su činili zločine šetaju slobodno. Sramota je da se dovodi nas u situaciju da moramo i to proživljavati. Ja sam apelirao i apeliram i danas da se taj problem mora rješiti, jer koju poruku šaljemo mladima? Koju poruku šaljemo općenito ljudima ako ljudi mogu počiniti najstrašnije zločine i biti slobodni? – upitao je vidno potresen Marijan Gubina.
“Znate kako se to dešava na području Slavonije – tamo gdje živim pa znam – pa maltene da ne dođu na izlog i da vam se ne počnu beljiti i rugati. Znači do te mjere to dođe, a vi sada trebate ostati normalni, pristojni, civilizirani.”
Rekao je kako on ima tu sreću da cijeli život radi na kotroli samoga sebe, ali postoje ljudi koji nemaju tu snagu. To je jedan od razloga zašto nije odustao od pisanja knjige.
Tko je Marijan Gubina?
Marijan Gubina rođen je 23. veljače 1981. godine u Vinkovcima. Nedaleko od Vukovara i Osijeka, u slavonskom mjestu Dalj sretno je proživljavao djetinjstvo u svojoj šesteročlanoj obitelji. Kobnog 1. kolovoza 1991. godine Marijan Gubina postaje žrtva rata, lišen slobode 260 dana u kojima je bio podložan najokrutnijim oblicima nasilja temeljem čega kasnije stječe status logoraša.
Iz logora, ujedno i svog mjesta stanovanja, biva protjeran 16. travnja 1992. godine u grupi od 50 ljudi te s dijelom obitelji pronalazi svoje utočište u Osijeku u statusu prognanika. Unatoč traumama i oboljenjima nastavlja svoje osnovno školovanje te se ističe kao jedan od boljih učenika sve do tragične smrti oca, hrvatskog vojnika (koji je prethodno ranjavan). Godinu dana nakon toga svjedoči i smrti mlađe sestre u prometnoj nesreći. Unatoč svim tragedijama koje su ga pratile Marijan ne gubi vjeru u bolje sutra. Školuje se i radi istovremeno. Uspješno završava srednju školu te osniva trgovačko društvo. Uz poduzetništvo sve se više senzibilizira za društveno socijalna pitanja.
Godine 2004. godine ozbiljnije se upoznaje s problemom ovisnosti, pristupa vlastitom educiranju te bez imalo oklijevanja doprinosi zajednici u sprječavanju zlouporabe opojnih sredstava, kao i u educiranju građana o svim vrstama ovisnosti. Njegov humanitarni rad i projekte, čiji je autor i voditelj (u suradnji s interdisciplinarnim timom), prepoznaje lokalna uprava, Ministarstvo zdravstva, Vladin ured – ured za sprječavanje zlouporabe opojnih sredstava, kao i mnogobrojne udruge s područja RH i šire. Svojim djelovanjem kao volonter, član nekolicine udruga iz područja ovisnosti i kao dugogodišnji predsjednik Osječke lige za borbu protiv ovisnosti, polučio je izvrsne rezultate.
Svoju humanost Marijan potvrđuje svakodnevno nizom primjera, provodeći mnogobrojne programe, projekte i akcije diljem Hrvatske i inozemstva koje za cilj imaju razvoj kulture mira kao protutežu sveprisutnoj krizi vjere i morala te nasilničkom stilu života. Svojim primjerom Marijan utječe na razvoj i jačanje međunarodne mreže mira. Ono što Marijana čini posebnim i zbog čega ga građani prepoznaju kao humanitarca i mirotvorca je njegovo široko djelovanje na području humanosti i pacifizma, a njegov rad nagrađen je mnogobrojnim zahvalnicama i priznanjima društava građana i državnih institucija. Kruna priznanja je i odlikovanje Republike Hrvatske Redom Hrvatskog pletera 2017. godine.
Svoju tragičnu sudbinu Marijan je pretočio u knjigu – roman „260 dana“ koji je odlično prihvaćen od strane kritike i čitalačke publike pa je to razlog što ga svrstavaju među književnike. Ovaj autobiografski roman „260 dana“ prepoznalo je i Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku koje je uprizorilo istoimenu dramu na svojim kazališnim daskama kao produkcijska kuća. Projektom „260 dana“ Marijan kontinuirano odaje počast žrtvama rata, skreće pažnju na besmisao rata i kao vjerodostojan svjedok utječe na stil života mnogih kako se rat ne bi nigdje i nikome ponovio.
Suprug je i otac obitelji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
