Čini se prikladnim započeti rečenicama što ih je napisao argentinski književnik svjetskoga značaja Jorge Luis Borges na početku eseja Uzbuna doktora América Castra: ″Riječ problem može biti podmukla petitio principii. Govoriti o židovskom problemu znači postulirati da su Židovi problem; […]. Drugi je nedostatak lažnih problema to što potiču rješenja koja su također lažna.″
Budući da su Židovi ″naša predraga braća, i, moglo bi se reći, naša starija braća″ – rekao je to sv. Ivan Pavao II. – jasno proizlazi da ih mi kršćani ne smijemo doživljavati kao problem, nego Židove imamo prihvaćati u bratskoj ljubavi te s njima ulaziti u otvoren i dobrohotan dijalog.
No tema ovoga osvrta nisu Židovi, nego ćemo ovdje pokušati iznaći i razmotriti odgovore na složeno i višestruko uvjetovano pitanje koje u zadnje vrijeme postade – bez ikakva opravdana i valjana razloga – svjetonazorskim i političkim problemom te se na nj nuđaju rješenja koja su nevjerodostojna, štoviše i lažna. To bi se pitanje moglo ovako formulirati: Što je obitelj, tko je čini, koja je funkcija obitelji i, naposljetku, koja je njezina prikladna definicija?
Recimo uzgredice da se u Bibliji, svetoj knjizi ili, bolje rečeno, zbirci svetih knjiga židovstva i kršćanstva, spominje riječ obitelj (zajedno s izvedenicama obitelji, obiteljski i sl.) gotovo sto i pedeset puta. Primjerice, u Prvoj knjizi Ljetopisa čitamo: ″To su bili Levijevi sinovi po obiteljima, poglavari porodica, koji su bili popisani poimence; […]″ (1 Ljet 23,24).
Ali obitelj i porodica u starozavjetno vrijeme – ustvrdit će mnogi – jedva da se mogu uspoređivati sa suvremenim obiteljima i ″obiteljolikim″ životnim zajednicama. I bit će glede rečene zamjedbe u pravu. Obitelj je tisućljetna i posvudašnja društvena konstanta koja evoluira i doživljava transformacije. Sve u svemu, mogli bismo uz nešto ironije reći da je dobro barem to što prijedlog Obiteljskoga zakona nije od dijela hrvatske javnosti ocijenjen starozavjetnim, nego ipak znatno ″naprednijim″ i ″modernijim″ – srednjovjekovnim.
Naime, burne reakcije i žestoke protimbe izazvao je predočeni pa brzo povučeni prijedlog Obiteljskoga zakona što ga je u javnu raspravu uputilo Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Na taj se prijedlog zakona nesmiljenom žestinom obrušio dio političkih stranaka, građanskih udruga i novinara koji uzimaju za pravo smatrati da je njihov lijevo-liberalni svjetonazor jedini napredan, demokratski te time prihvatljiv – a sve druge i drukčije svjetonazorske pozicije da su konzervativne, klerikalne i natražnjačke. U predloženom je zakonu najžešće kritike doživjela odredba koja glasi: ″U smislu ovog Zakona obitelj čine: majka, otac i njihova djeca, majka s djetetom odnosno otac s djetetom iako ne žive zajedno, te ostali srodnici koji s njima žive.″
Stajalište SDP-a o navedenoj zakonskoj odredbi iznio je u Hrvatskome saboru zastupnik Domagoj Hajduković uskliknuvši borbenu parolu ″No pasaran!″ te je zatim rekao: ″Ovo nije korak unazad, ovo je tisuću koraka unazad. Ovo je korak od sto godina unazad. Ovo je povratak u srednji vijek. Pa čak se i tamo znalo da su baka i djed i unuci obitelj. Prema prijedlogu novog Obiteljskog zakona parovi bez djece nisu obitelj. Istospolni parovi s djecom nisu obitelj.″ Hajduković je potom ustvrdio: ″Samo totalitarni režimi žele kontrolirati privatnost i zabadati nos u ono što se događa u naša četiri zida.″ Valja primijetiti da esdepeovac Hajduković po svoj (ne)prilici nije ni pročitao prijedlog Obiteljskoga zakona, nego o njemu sudi prema onomu kako su mu ga, tendenciozno i iskrivljeno, interpretirali njegovi stranački i ideološki (ne)pouzdanici. Jer da je to pravno štivo pomno proštio i pokušao razumjeti, tada bi vjerojatno uvidio da formulacija ″te ostali srodnici koji s njima žive″ ne isključuje bake i djedove. Naše bake i djedovi – samim time što su nam pretci, roditelji naših roditelja – jesu naši srodnici po uspravnoj ili vertikalnoj liniji (lat. linea recta).
Ništa manje oštar od Hajdukovića nije bio ni saborski zastupnik i predsjednik HSLS-a Darinko Kosor rekavši: ″Da žena i muškarac u braku koji nemaju djece nisu obitelj, može predložiti samo netko tko živi u srednjem vijeku ili tko je opasni fanatik. Za takav prijedlog zakona neće nikada imati moju ruku u Saboru.″
Potom je u emisiji Hrvatske televizije Otvoreno potpredsjednik SDP-a Rajko Ostojić ponovio da nas predložene odredbe Obiteljskoga zakona vraćaju u srednji vijek. U toj emisiji Ostojić je također rekao kako je Hrvatska europski prvak po broju ministarstava, ali da ″tu ne možemo govoriti, za razliku od one narodne, da kvantiteta daje kvalitetu″. Podvalu o prijelazu kvantitete u kvalitetu ponovio je Ostojić višekratno te večeri. Posrijedi je naime obična podvala jer nije to nikakva narodna izreka, nego jedan od tri navodno elementarna zakona svekolikog razvoja što ih je u svojemu dijalektičkome materijalizmu – službenoj filozofiji marksizma – smislio i formulirao Friedrich Engels. Zaista je neprilično i ignorantski, pače i drsko, prikazivati elemente učenja propaloga marksizma kao narodnu mudrost. Umjesto o Borgesovoj uzbuni doktora América Castra, tu je riječ o zabuni doktora Rajka Ostojića; nesvjesnoj zabuni ili pak namjernoj obmani neupućenoga dijela gledateljstva.
Ne ćemo ovdje posebno braniti srednji vijek kao doba velikih duhovnih i materijalnih postignuća. Dovoljno je spomenuti brojne renesanse (karolinšku, otonsku, zatim renesanse u 12. i 15. stoljeću, pri čemu ne smijemo smetnuti da i 15. stoljeće kronološki pripada srednjemu vijeku); k tome divovsku intelektualnu ostavštinu sv. Alberta Velikoga, sv. Tome Akvinskoga i sv. Bonaventure; tu svakako pripadaju i svevremena antologijska djela Dantea i Petrarce; također i velebne gotičke katedrale, prava čuda graditeljske tehnike s križno-rebrastim i zvjezdastim svodovima te umjetnički i zanatski zadivljujuće načinjenim vitrajima. Sva nam ta blistava ostvarenja svjedoče da je u tzv. ″mračnome srednjem vijeku″ i te kako svijetlio čovjekov kršćanstvom prožeti duh.
Važnije nam je za ovu temu vidjeti kako su – ne u srednjemu vijeku, nego pred kraj 20. stoljeća u SR Hrvatskoj, koja je bila dijelom SFR Jugoslavije – službeno definirali obitelj. Tako u Općoj enciklopediji, svesku 6, izdanju Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb 1980., pod natuknicom obitelj možemo pročitati:
″osnovna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga krvnih srodnika, obično roditelja i djece, u kojoj se sjedinjuju biološko-reproduktivne, ekonomske i odgojne funkcije. Izraz se obično uzima kao sinoniman terminu → porodica, no katkada i u zasebnom značenju kao uža porodica, tj. zajednica roditelja i djece temeljena na bračnoj vezi.″
Vrijedi ponoviti zadnje riječi enciklopedijskoga članka: ″… zajednica roditelja i djece temeljena na bračnoj vezi″. Rečena definicija obitelji nije marksistička, nego univerzalna, općeprihvatljiva. Bila je normalna i neprijeporna u SR Hrvatskoj, a u toj definiciji nema ničega što ne bismo mogli i trebali prihvatiti i danas. Spomenutim političarima SDP-a i HSLS-a, koji predloženi Obiteljski zakon pokušavaju prikazati natražnjačkim i srednjovjekovnim, valja postaviti pitanje zašto se 1980-ih nisu pobunili protiv navedene definicije obitelji kao retrogradne i srednjovjekovne. Odgovor se nameće u svojoj ogoljeloj jednostavnosti – ta im se definicija činila posve prihvatljivom, a i da su je smatrali spornom, šutjeli bi iz pukoga oportunizma i poslušničkoga duha tipična za visoko pozicionirane aktiviste komunističke omladine. Jer premda rečena definicija nije marksistička, zasigurno ne bi bila otisnuta u onodobnoj enciklopediji da po bilo čemu bijaše protivna marksističkom nauku.
U navedenim izjavama političara možemo razaznati okolnost da uz ocvale cvjetove komunizma izbijaju na postkomunističkoj stabljici globalističkim gnojivom uzgojeni otrovni pupovi lijevo-liberalne ideologije, iz koje je niknula i rodna ideologija sa svojim programom koji se iskazuje agresivnim pokušajima prevrednovanja tradicionalnih vrijednosti – a sve te ovodobne bjelosvjetske pojavnosti programatski su i borbeno suprotstavljene mjestu i ulozi tradicionalne obitelji te cjelokupnu kršćanskom i, još šire, judejsko-kršćanskom svjetonazoru.
Kada je riječ o navedenoj definiciji obitelji iz predloženoga Obiteljskog zakona, iznimno je važno primijetiti da je umnogome liberalnija od ònē iz vremena socijalizma jer ne govori o obitelji zasnovanoj isključivo na bračnoj vezi – nego uključuje i izvanbračne obitelji, tj. nevjenčane partnere koji imaju djecu ili samohrane roditelje s djecom, što bjelodano proishodi iz izričaja ″majka s djetetom odnosno otac s djetetom iako ne žive zajedno″. Pa iako je dotična definicija obitelji nesumnjivo liberalnija od ″jugoslavenske″ iz 1980-ih, protivnici nedavno predložene definicije žučljivo je napadaju kao natražnjačku i srednjovjekovnu. U zaglušujućoj buci i urlatorskoj agitpropovskoj kakofoniji koju su podigli, odbijaju ti negdanji aktivisti komunističke omladine a danas samozvani demokrati i naprednjaci razmotriti svaku razložnu komparaciju i argumentaciju, bježeći od elementarne logike te političke etike i društvene odgovornosti kao vrazi od tamjana.
Nadalje, bit će zanimljivo i smjerokazno čuti što je u svojoj knjizi Riječi: značenje, uporaba, podrijetlo, objelodanjenoj u Zagrebu 2000. godine, napisao Tomislav Ladan:
″Prije svega treba razlikovati dvije hrvatske učestalice – obitelj i porodica, od kojih svaka ima svoje primjereno značenje: / – obítelj je zajednica jednih roditelja i njihove djece, / – pòrodica je svekolika rodbina, rod; / Na primjer, obitelj Hrvoja Jurića, a porodica Zrinskih, to jest sva uključena njihova koljena. / – porodica je i u zoologiji i botanici – kategorija srodnih životinja, odnosno biljaka.″
Dakle, upozoriti treba da su i obitelj i porodica dobre hrvatske riječi, samo valja znati gdje ih i kako uporabiti. Primijetimo da pokojni Tomislav Ladan – prvorazredni jezični znalac i svesrdni branitelj samosvojnosti hrvatskoga jezika, jedan od autora Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. – jamačno ne bi u jezik nam hrvatski unosio njemu nepripadne riječi.
Pojmovi obitelj i porodica izdašno su zasvjedočene u hrvatskoj jezičnoj tradiciji te bi obje trebale imati zajamčeno mjesto u hrvatskome standardnom jeziku. A ne da se zaziranjem od riječi porodica (neupućenici je smatraju isključivo srpskom) osiromašuje hrvatski jezik, kljaštre njegove snažne i ujedno istančane izražajne mogućnosti. Spomenimo i to da rimsko pravo poznaje razliku između pojma gens, porodica, čiji su pripadnici povezani rađanjem, srodstvom, krvnom vezom, i pojma familia, obitelj, koja se sastoji od članova povezanih zajedničkim obitavanjem.
Budući da je glagol ″stariji″ od imenice (u lat. jeziku verbum znači i ʹglagolʹ i ʹriječʹ), valja imati na umu da imenica obitelj dospijeva od glagola obitavati, a porodica od porađati, rađati. U tom smislu možemo govoriti o obiteljima bez djece, ali ne i o ″porodicama bez djece″. K tome ne bi smjelo ostati prešućeno da je sintagma ″istospolna porodica″ oksimoron, contradictio in adiecto, jer istospolni parovi ne mogu imati porod (jasno je da homoseksualne osobe mogu rađati samo ako stupe u heteroseksualne odnose). Ne treba posebno isticati da je pojam ″istospolni brak″ također oksimoron, besmislica – u Hrvatskoj i protuustavna. Ali budući da homoseksualni parovi u mnogim slučajevima obitavaju zajedno, jezičnomu složaju istospolna obitelj ne bismo u pogledu logike i semantike, jezične pragmatike i sociolingvistike imali što prigovoriti (neovisno o našim svjetonazorskim pozicijama i stajalištima o pravu na ozakonjenje istospolnih ljubavnih veza).
Stoga bi bilo uputno i pragmatično reafirmirati u Obiteljskome zakonu zabačenu riječ porodica, i to ne samo u širemu smislu (svekolika rodbina rod) nego i u užemu, tako da bude gotovo sinonimna s riječju obitelj. U tome bi slučaju izraz obitelj bio na prvome mjestu, a porodica na drugom, kao svojevrsna terminološka nadopuna. Tako bi dotična društvena pojavnost bila naznačena i određena u svojoj slojevitoj obuhvatnosti te bi se obranila od svih nepripadnih joj sadržaja.
Naposljetku treba reći jasno i bez ikakva krzmanja: ne svjedočimo ničemu drugom doli fabriciranju problemâ i protimbi tamo gdje ih ne bi trebalo ni smjelo biti; suočeni smo s orkestriranim, ideološki motiviranim napadom i na obitelj i na porodicu, napadu u kojemu su združene lijevo-liberalne stranke te građanske udruge, mahom lobisti LGBTQ propagande i promicatelji rodne ideologije te njima naklonjeni mediji (a takvih je golema većina), koji su krajnje neprofesionalno i u maniri političkih aktivista proširili laž o definiciji obitelji u prijedlogu Obiteljskoga zakona.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
