Žalbeno vijeće ad hoc haškog suda je svojim sramnim ponašanjem pozvalo Hrvatsku na obnovu hrvatske državnosti. Ništa ni više ni manje. Nada koja je tinjala, više poticana nakaradnim političkim iluzijama kako ono što vidimo nije istina, jer je nuđeno vjerovati u ono što se govori i poručuje hrvatskom narodu putem odavno otuđenih i otetih mainstream medija i istih takvih politika, rasprsnula se kao mjehur od sapunice. Godinama se pred našim očima razgrađuje hrvatska nacionalna državnost, u čemu svi sudjelujemo na izravan ili neizravan način, pri čemu je neizravan način –šutnja i pristajanje na očekivanje.
Europski mainstream je presudio hrvatskom narodu, ne njegovim ratnim predstavnicima.
Nema sumnje.
I na to treba odgovoriti snažnom svenacionalnom reakcijom države, ne bilo koga, nego države.
Republike Hrvatske.
Ako je više uopće država hrvatskog naroda.
Valja reći za svagda da osuda Hrvata u Haagu nije osuda njima, nego hrvatskoj nacionalnoj državnosti, njeno ciljano uništenje i zapravo potvrda riječi britanskoga ministra Douglasa Hourda nekoliko dana nakon priznanja Republike Hrvatske, da je međunarodno priznanje samo moralna satisfakcija, te da će ta forma ubrzo ostati bez sadržaja. Iako je to izgovorio kao cilj tadašnje britanske politike njihov ministar vanjskih poslova, to je do danas, i to više nego ikada intenzivno ostala politika Europe i njenih najvažnijih država prema Republici Hrvatskoj.
Na to Hrvatska mora snažno odgovoriti, kao i devedeset i prve godine.
Ili neće ići ili nas neće biti.
Gdje je danas s obzirom na događaj u Haagu hrvatska država?
Na koljenima.
Istrošen je model kapitulantske politike, nestalo je mogućnosti državnoga poretka kojemu svjedočimo i vrijeme je za radikalne promjene. Vrijeme je da se Hrvatska vrati kući, jer ovo čemu svjedočimo je potvrda da hrvatska državna politika nije – nacionalna politika niti predstavlja nacionalnu državnost.
Kako se postaviti?
Predsjednica države i predsjednik Vlade moraju, baš ultimativno moraju, pozvati hrvatski narod na izvanredne izbore i podvući crtu pod uništavanje hrvatskoga naroda i njegove slobode.
To im je jedino preostalo ako ne žele ući u povijest kao grobari slobode svoga naroda, bez obzira koliko su osobno odgovorni za to što se događalo. Nije vrijeme za taktiziranje, jer taktiku je odavno vrag odnio i čini ju sotonskim instrumentom.
Vrijeme je pozvati hrvatski narod na potporu jer hrvatsku nacionalnu državu ne mogu u ovakvim trenutcima voditi i njome dirigirati Srbi Milorada Pupovca, ne mogu ju voditi hrvatski Bošnjaci koji šute na sve što znaju uživajući sve blagodati hrvatske države u Republici Hrvatskoj i istovremeno uništavajući samu bit slobode i načela hrvatskoga naroda u BiH usprkos svemu što znaju i čemu su svjedočili, ne mogu ju voditi Radin i slični, niti ju mogu voditi nasljednici Vesne Pusić koja je odavno pripremala teren za ovakvu presudu. Ne mogu ju voditi ni briselski mediokriteti, koji su spremni u ime nekakvoga europskoga lažnoga vrijednosnoga mainstreama oduzeti dušu svome narodu i svesti ga na žrtveno janje kao i četrdeset pete godine u svibnju, kada su njegovi ostatci upravo nadajući se u europsku pravednost – izručeni na najveću klaonicu dvadesetog stoljeća.
To mora odmah prestati.
Danas je trenutka da doslovno svaki živući Hrvat o svemu što se događa zauzme svoj osobni stav i jasno ga izrekne i pokaže.
Vrijeme je da se Hrvatska vrati Hrvatima, vrijeme je jasno poručiti navodnim euroatlantskim integracijama da ih preziremo, da nismo dio toga nakaradnoga svijeta, da nam nisu pomogli obraniti svoju slobodu, da su činili sve da ne dođemo do nje, i da je vrijeme – biti svoj na svome, usprkos tome globalnom cirkusu.
Vrijeme je, neće ga biti nakon ovoga.
Nema iluzija da je ovo presuda samo generalu Praljku i ostalima.
Jer, nije.
Ovo je presuda hrvatskom narodu i u to nema sumnje.
Nema također sumnje da je ovo amputacija hrvatskoga naroda u BiH zbog prljavih namjera kreatora suvremenoga europskoga poretka koji su hrvatski narod nekoliko puta tijekom dvadesetoga stoljeća poslali na klaonicu, kojoj se devedesetih godina taj hrvatski narod odupro, oteo, vrati minimum dostojanstva toj Europi i prije svega neke nade da može biti bolja, spašavajući i bošnjački narod od sudbine koju mu je ta ista Europa tada bila namijenila. Upravo danas ta ista Europa osuđujući Hrvatsku, pere svoje krvave i lupeške ruke, a svaljujući epohalnu krivnju na hrvatski narod, na što nitko tko drži do sebe – ne smije pristati.
Takvoj Europi se samo bolesni umovi mogu klanjati.
Ili ju valja mijenjati, ili joj kazati zbogom da se njeno zlo ne prenosi na hrvatski narod!
Ne može sudbinu hrvatskoga naroda određivati skupina mediokriteta koja se izruguje međunarodnoj pravdi, a upravo to je današnji haški ad hoc tribunal.
Time je ovo i potpuna amputacija hrvatske nacionalne državnosti, uništenje koje neće mimoići s obzirom na događanja u samoj Hrvatskoj, koja su odavno vidljiva u perifernim dijelovima Hrvatske, od Istre do Baranje, od Varaždina do Dubrovnika, te je razlog za – reći dosta.
To u ime hrvatskoga naroda mogu reći samo njegovi predstavnici, ako to jesu.
Jer nemaju više prilika nakon ovoga.
Sad ili nikad.
Jer, godinama trpjeti cirkus, ne samo u Haagu, nego i u samome srcu hrvatske državnosti u Zagrebu gdje dojučerašnji zločinci kreiraju moralne norme, cirkus pod imenom ili maskom nekakve slobode i ljudskih prava, nekakvoga nepostojećega europejstva, a u biti nakaze koja uništava same temelje kršćanske Europe, nije ni mudro,ni racionalno, ni hrabro, ni – odgovorno.
To mora odmah prestati, a ne može bez potpuno jasne i nove legitimacije svoga naroda u cjelini.
Dok ovo pišem, ne znam što je s generalom Praljkom, autentičnim hrvatskim junakom koga se ubija zbog toga junaštva na očigled cijeloga hrvatskoga naroda, ubijajući nacionalnu -srž.
Tko na to ne odgovori nije Hrvat!
Ova sramna presuda je izraz stava međunarodne zajednice o hrvatskoj slobodi i državnosti, kojemu je ova presuda samo radikalna potvrda, iako se takav prezir i uništavajući stav valja godinama kroz tisuću situacija, od civilnoga društva, razvoja priče o kurikulu i obrazovanju, famozne Europske čitanke do sadržaja dijela nacionalnih i državnih politika, a ne mjerodavnoga stava o pravdi.
Ne može državni vrh s vragom tikve saditi i očekivati da se hrvatskom narodu neće razbijati o glave.
Upravo tome svjedočimo.
Vlada je na zadnjem nacionalnom ispitu.
Predsjednica je na zadnjem nacionalnom ispitu.
Samo izbori su relevantan odgovor na ovo, i nova, povijesna integracija nacionalne državnosti, koje s ovakvom vlasti nema, niti će je biti. Ova, današnja hrvatska državna politika nema snage za relevantan i uvjerljiv odgovor na ovakve izazove, potpuno je nebitno što će oni reći nakon ovoga.
Biti je da te riječi nemaju nacionalnoga pokrića.
Ostale su odavno prazne.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
