Važnost bakalara u tradiciji hrvatskoga naroda najbolje je opisao pokojni Miljenko Smoje u svojoj kultnoj „Borbenoj ponoćki“ serijala Kronika našeg malog mista. „Borbena ponoćka“ na satiričan način prikazuje svu bijedu komunističkog režima koji na razne načine pokušava zatrti narodne običaje i tradiciju. U pokušaju suzbijanja i marginaliziranja svega tradicionalnog, lokalna komunistička vlast je dućanima zabranila prodaju bakalara. Ali ipak, snalažljivi narod se snašao. Čak je i stara majka partijskog sekretara doma skuhala bakalar, a ovaj ga je pojeo, naravno, što se komesaru nije baš svidjelo, jer je bakalar ipak opasan element.
Sve je to vrhunski opisano u jednoj sceni i dijalogu između komesara i sekretara:
Komesar (Roko): „Ča je sekretaru, oli si danas jia bakalara, a?“
Sekretar: „A ča bi ti radi na mom mistu?“
Komesar: „Ja? Ja bi ga baci kroz ponistru vanka! Da meni žena skuva bakalar na Badnji dan, zapametila bi ona ti dan Gospe mi.“
Sekretar: “Drugo je Roko žena, a drugo mater.“
Komesar: „Je sekretaru, ma je bakalar – bakalar!“
Bakalar je samo simboličan primjer sveukupnog kontinuiranog odnosa prema našoj baštini i vjeri u kojem je očito izraženo nastojanje da se narodu oduzme ono što su generacijama stvarali njegovi preci. Jer nije se naravno zabranjivao bakalar kao hrana, već se pokušavalo braniti sve ono što je ta hrana simbolizirala i uz što se vezivala.
Badnjak je nezamisliv bez bakalara u primorskom dijelu Hrvatske. Generacijama se ta velika pobožnost častila uz ovu sušenu ribu koja je dolazila iz dalekih sjevernih mora. A kada nešto u nekom kontekstu traje dugo, generacijama, onda to zovemo tradicija.
Mi smo narod tradicije, vezujemo se uz nju, ona nas određuje, ona je naš identitet. Tako je i bakalar kao stranac postao dio našeg hrvatskog identiteta.
U vremenima kada se nacionalna pripadnost nije smjela isticati i kada su se vlasti svim silama trudile otupiti i izblijedjeti narodnu svijest zabranjujući javno spominjanje i slavljenje vjerskih svetkovina, bakalar se nezaustavljivo mirisno širio ulicama naših sela i gradova interpretiran receptima starih nona koje su ga kuhale onako kako su ih njihove none naučile.
Taj miris neodoljivo je podsjećao na blagdane, u konkretnom slučaju na Božić, kojemu se ime javno nije smjelo spominjati, pa je bakalar simbolično postao „državni neprijatelj“ i pao u nemilost.
I zato je bakalar hrvatski mučenik, prvoborac i branitelj.
On je kulturni spomenik nulte kategorije te gastronomski tradicijski običaj prve klase, bez kojeg ni danas, kao i prije, u našem malom mistu, ne može proći nijedan post i nemrs.
Bakalar je i simbol otpora malog čovjeka prema svim vrstama tiranije.
Nestaju kraljevi i njihova kraljevstva, raspadaju se režimi, propadaju ideologije, odlaze u nepovrat stranke i partije, ali ostaje želja naroda za njegovanjem običaja i tradicije. I dišpet, inat malog čovjeka koji uvijek nađe način da ipak pruži otpor, zadrži svoj identitet i pokaže kako je poštovanje prema precima znak kulture i civilizacijske odgovornosti, a ne nazadnosti.
Ostaje i vjera naroda. Vjera u Boga, ali i vjera u bolje.
Bakalar bi trebao biti samo mali ukras, gastronomski dodatak slavlju Badnjaka i Božića koji su dio našeg vjerskog i kulturološkog identiteta, jer ne bi bilo dobro da se sve svede samo na hranu i piće. Ipak, njegov miris i danas ima neku nadnaravnu snagu i značenje uzvišenije od samog jela.
U sveopćoj globalnoj demontaži identiteta Božića u kojoj sa scene nestaju svi oni izvorni motivi obitelji i djeteta, jasno je kako borbena polnoćka nije stvar prošlosti. Sa snažnih javnih zvučnika odzvanjaju i danas taktovi internacionale, tj. internacionalnih i domaćih šlagera, koji potpuno nadglašavaju one tradicionalne božićne.
Pjeva se i govori o svemu, samo ne o smislu i elementarnom značenju rođendana malog Boga.
Rođendan bi trebali slaviti njemu, ali darove nosimo sebi.
Bog se zapravo potpuno izbacio iz Božića.
“Kad se Bog čovik učini”, jedan od naših najljepših nacionalnih napjeva iz božićnog vremena kojim bi se trebali ponositi na svjetskoj glazbenoj etno sceni, ne nalazi mjesta u našem medijskom eteru, kao ni mnoge druge pjesme, a kažu da smo po njima jedan od najbogatijih naroda na svijetu.
Kao da se sramimo sami sebe.
Nestajemo ono što jesmo, a postajemo ono što nismo.
Možda upravo zato miris bakalara ima tu moć da se kao nekad širi našim ulicama, te podsjeća na ono što Božić jest.
I na ono što mi jesmo.
Možda bi nam svima dobro došla jedna velika nacionalna teća bakalara da se svi podsjetimo, ne samo što Božić jest, nego što smo i tko smo mi.
Sve tekstove iz Priručnika za život u Hrvatskoj možete pročitati OVDJE.
Sve tekstove Mikija Bratanića možete pročitati OVDJE.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
** Miki Bratanić po profesiji je konzultant za primjenu informacijskih tehnologija u hotelijerstvu. Njegova životna preokupacija je projekt “Priča o konobi”, osobno autorsko djelo u kojem raznim aktivnostima kroz prizmu konobe govori o našim prepoznatljivostima, običajima, tradiciji i baštini. Autor je projekta “PRIČAMO O NAMA – običaji, tradicija, baština i prepoznatljivost”, edukativne prezentacije namijenjene djeci školskog uzrasta kod kojih nastoji izgraditi svijest o potrebi očuvanja vlastita nacionalnog identiteta i naslijeđa, te pronalaska načina njegova korištenja za uspjeh u suvremenim svjetskim okolnostima.
Još kao srednjoškolac došao je u doticaj s temom zločina komunizma, što ga je kasnije potaknulo na osobno višegodišnje istraživanje u kojem je pored brojne literature upoznao i žive svjedoke s kojima je obavljao razgovore i prikupljao vrijedne informacije. Objavio je zbirku poezije i razmišljanja naslovljenu “Ruzarij za Hrvatski križni put”.
