Miki Bratanić: Hrvatski medijski rat između istine i laži

Zagreb, 26.02.2019 - Roman Mikija Bratanića "Korijeni" predstavljen je u Društvu hrvatskih književnika (DHK), a uz autora o knjizi su govorili predsjednik DHK-a Đuro Vidmarović, Tihomir Dujmović i Milena Marijan Peranić. Na fotografiji Miki Bratanić. foto HINA / Edvard ŠUŠAK/ es

Kad je Domovinski rat završio, kad su utihnuli tenkovi, avioni i topovi, svi smo odahnuli. Napokon smo stvorili Hrvatsku, obranili je i porazili one koji je nisu htjeli. Očekivali smo vrlo brzo susret s boljom budućnošću, te stvaranje kvalitetenog životnog standarda kojeg su nam trebali osigurati gospodarstvenici i ekonomisti, stručni u tome i plaćeni za to. Među ostalim, očekivali smo rasvjetljavanje naše povijesti, te ispravljanje nepravdi, kažnjavanjem mnogih zločina koji su se dogodili nad Hrvatskom i njezinim narodom, a što su nam trebali osigurati pravosudni organi. 

Svi preduvjeti za ostvarivanje ova dva objektivna i razumna ljudska zahtjeva su postojali. Hrvatska je bogata prirodnim resursima, a stanovništvom jednaka nekom malo većem svjetskom gradu, pa je trebala procvati u roku par godina. Zločina i zločinaca iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata bilo je na pretek, pa su zatvori trebali biti puni, a za veliku ratnu štetu se i te kako isplatilo angažirati sve nacionalne pravničke resurse. Nažalost nije se dogodilo ništa od očekivanog. Hrvatski se gospodarski rejting svrstava u “smeće”, a pravosudno rješavanje i procesuiranje zločina  možemo svrstati u “sramotu”.

Stječe se dojam da se na oba ova područja očekivanja radi potpuno suprotno i da se u tome ulaže velik napor.

Nisam ekonomsko gospodarski stučnjak, pa bih samo rekao da sam radio u svjetskoj firmi koja s nešto manje od pola milijuna zaposlenih ostvaruje dvostruko veći bruto dohodak od Hrvatske, i još dodao da vjerovatno postoji pola milijuna Hrvata u dijaspori koji su bili spremni uložiti milijarde pošteno zarađenog novca u Hrvatsku i radeći pomoći njen gospodarski rast, ali im to nije dozvoljeno. Ali ne bih o tom segmentu.

 

Osjećam se prilično kompetentan u ovoj drugoj dimenziji očekivanja, a to je odnos prema povijesnoj istini i procesuiranju zločina i zato sam odlučio napisati ovaj svoj kratki osvrt. 

 

Biti ću slobodan izjaviti da se u Hrvatskoj virtualno vodi Drugi domovinski rat i to na više frontova, a jedan od najžešćih je onaj medijski. 

Osobno mislim da taj front najviše iscrpljuje Hrvatsku i da je njegovo zatvaranje preduvjet za zatvaranje svih ostalih frontova i za okončanje tog nametnutog rata.

Na tom frontu sukobljene su slabo naoružane snage istine i vrlo jake snage laži. Snage istine pokušavaju nadljudskim naporima javnosti pokazati povijesne činjenice koje su bile desetljećima dobro sakrivene, a koje su jasan indikator da je nešto trulo u našoj državi. Snage laži s druge strane nastoje upravo suprotno, prikriti činjenice i istinu, te zadržati svoju povijesnu laž kao podlogu za budućnost.

Taj sukob liči na onaj ratni iz ranih devedesetih u kojem se lako naoružanje suprostavilo avijaciji i artiljeriji. 

Jer istina se ispaljuje iz malih kalibara, novina i portala koje su marginalizirani, bez financija, sa ekstremističkim ili desničarskim etiketama. Za istinu se bore dragovoljci i volonteri iscrpljeni bremenom svog vlastitog teškog života na rubu egzistencije

Za laž se pak pribavila velika količina financijskih sredstava za plaćanje vojske koja na raspolaganju ima skladišta teške municije i ostalih resursa dostatnih za stogodišnji rat. Za laž se bore profesionalci zaposleni u  najčitanijim i najgledanijim medijima, s plaćama često i višestruko većim od prosječne.

 

I sam sam evo dio te borbe. Srce je u istine veliko i nedostaje motiva, pa je njena konačna pobjeda neupitna, ali ipak čovjek se logično zapita bi li nešto trebalo promijeniti u strategiji, kako bi se fronta zatvorila, a rat što prije okončao i kako bi mogli svi napokon odahnuti. 

 

Samo na ovom portalu napisano je bezbroj povijesnih istina koji opisuju zločine neshvatljivih razmjera. Da je državno odvjetništvo samo jedan dan između marende i ručka pročitalo nešto od objavljenog, imalo bi motiva i argumenata, po dužnosti, za realizaciju očekivanja da se povijest rasvijetli. 

Ali nisu. 

 

Očekivati da će se nakon tri desetljeća nešto promijeniti više je nego naivno, kao što je naivno očekivati da će to učiniti dodatna količina istine objavljena na ovim “malim” portalima. 

 

Možda je ipak vrijeme da se laž odvuče na drugi teren. 

A taj teren zove se sud. 

Samo ne treba očekivati da će to učiniti naše institucije.

To treba učiniti neki dobar privatni odvjetnik ili više njih. Neki simbolični mali skromni dragovoljac ovog Drugog domovinskog rata, koji je spreman početi pro bono. Ali samo početi. 

U Hrvatskoj ima toliko zajamčeno dobivenih parnica sa velikim financijskim odštetama, da bi se vrlo brzo mogao stvoriti fond za veći tim odvjetnnika koji bi dobro zarađivali na istini, dakle u korist sebe i Hrvatske. 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

 

Osim zločinaca koji zaslužuju zatvor jer su ubijali, silovali, rušili, postoje zločinci koji su prikrivali zločine, koji nisu poduzeli ništa da se zločinci kazne, koji su lagali o zločinima, koji su manipulirali zločinima, koji su relativizirali zločine, koji su lažima blatili Hrvatsku. 

Oni su živi i dostupni. Tu u Hrvatskoj.

I ne treba za njih tražiti zatvorske kazne, premda su oni zločinci. Ne treba njima dodatno opterećivati naš proračun. Treba tražiti novčanu kaznu. 

 

Neka se slobodno počme od zastava i grbova koji su u zadnje vrijeme vrlo popularni. To je lako sprovedivo. One koji hrvatsku povijesnu zastavu i grb nazivaju ustaškim treba tužiti i tražiti kaznu od sto tisuća kuna. 

A onda neka se nastavi sa jamama.

Tko god je izjavio da su na križnom putu ubijeni oni koji su zaslužili smrt, neka se tuži i kazni sa dvjesto tisuća kuna…

Vjerujem da bi i mnogi čitatelji ovog portala znali vrlo kvalitetno nastaviti niz i pomoći u idejama za tužbe.

 

Uostalom, treba samo listati one ugledne novine, portale i pregledavati televizijske sadržaje. U njima su dokazi. 

I tako iz parnice u parnicu puniti kunama fond za istinu i prazniti izvore laži. 

Možda bi se tada napokon procesu priključile one institucije koje su inače osmišljene i plaćene da se bave time i čija je dužnost bila sve ovo pokrenuti.

Jer o  potencijalu ratne odštete ne treba ni govoriti. Mjeri se u milijardama, a nismo naplatili ni kune.

O civilizacijskoj dužnosti zatvaranja nekog od zločinaca također. Toliko povijesnih zločina, a nikog u zatvoru.

 

Dobivanjem ove medijske bitke za pravnim stolom bili bi poražen i naši političari, koji ne bi više pred izbore pričali o ustašama i partizanima, već o standardu, projektima, investicijama. Najviše bi bili poraženi neki novinari, jer bez tih tema ne bi imali uopće o čemu pisati. 

A najvažniji poraz bio bi onaj neznanja javnosti, jer bi kroz te procese, koje medijska vojska u porazu više ne bi mogla sakriti,  javnost napokon naučila nešto i shvatila istinu.

Bio bi to kompletan poraz laži.

Zatvaranjem medijske fronte oko povijesne istine i laži pravnim putem, značilo bi da smo postali pravna država. Možda bi onda u nju investitori, poglavito naša dijaspora, bez straha donijeli svoj novac.

Tada bi se stvorio fokus na onu prvu; ekonomsko gospodarsku frontu.

A onda bi možda i tu trebalo napraviti neki sličan privatni pravni dragovoljno braniteljski potez, ali to prepuštam kompetentnijima od mene.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr