Miliša: U borbi protiv ovisnosti najbolje su terapijske zajednice konfesionalnog tipa

Terapijske zajednice koje rade po benediktinkoj maksimi  Ora et labora su najučinkovitiji put trajnog skidanja od “teških” droga.

U vrijeme socijalizma narkomane se medijski „smještalo“ u rubriku crna kronika. Onda nije bilo Centara za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnika niti terapijskih zajednica. 

Terapijske zajednice konfesionalnog tipa jesu (po mom mišljenju) najbolji način borbe protiv ovisnosti, ali ih država marginalizira. 

Važnost zajednica konfesionalnog tipa 

Zajednice konfesionalnog tipa (je)su vjerskog usmjerenja, samozatajne i okrenute entuzijastičkom radu. Za razliku od bolničkog tretmana i Centara za izvanbolničko liječenje država za njih ne izdvaja materijalna sredstva. Njeni štićenici i voditelji kažu da žive od “Božje providnosti”. U cilju ozdravljenja duše i tijela tamo se živi prema benediktinskoj maksimi: Ora et labora.

 Dugotrajnost boravka u kući (zatvorenog tipa) olakšava stabilizaciju apstinencije, a jasna struktura: rad, red, disciplina i dnevni ritam, kroz duže vrijeme, omogućava korisnicima da dosegnu dublje i poželjne promjene ponašanja. Strukturirana i stroga pravila postaju predispozicije za uviđanje snage vjere, rada, zajedništva, (samo)discipline, poniznosti i upornosti.     

> Upoznajte Cenacolo: ‘Zdravo Marijom’ tisuće mladih spašene od droge, alkohola i kocke

Najpoznatiji tip komune konfesionalnog tipa je Cenacolo, koja je postala najučinkovitija kod simbioze nekoliko važnih elementa na putu oslobađanja od ovisnosti: molitva, rad, stroga pravila i skupni razgovori. Posebna je praksa te zajednice  “anđeo čuvar” – “(naj)stariji brat”, tj. bivši ovisnik, koji brine 24 sata o mlađem bratu, a koji je tek započeo put izlaska iz pakla droga. Ovdje se započinje s prvom rehabilitacijom razgovorima u paru. 

Cenacolo je zajednica s najstrožim pravilima, gdje nema pušenja, korištenje ekrana, a u prvoj godini nisu dopuštene posjete. Međutim, ova zajednica pokazuje najbolje rezultate, gdje štićenici mogu odabrati inozemne kuće i naučiti novi jezik, a kuriozitet je da je samo iz takve kuće u Međugorju do 2020. godine (kasnije) postalo čak osam svećenika. 

     U Cenacolu naglašavaju  da  njihove kuće nisu lječilišta, nego “škola života”. Tu, kao i drugoj talijanskoj kući Mondo Nuovo, u Nuniću (kod Benkovca) te u Reto centru (kod Klisa) gdje smo provodili istraživanje molitva se tretira i doživljava kao blagodat zajedničkog posla.

.  Mnogi ovisnici otkrili su snagu vjere tek u komuni. Otkrivaju da ih je duhovna terapija naučila strpljenju, ustrajnosti, opraštanju i poniznosti. Tamo nema farmakološke terapije.

Korisnici odnosno polaznici terapijskih programa su angažirani na različitim poslovima. Bave se poljodjelstvom, građevinskim radovima, stolarstvom, (odnosno restauriranjem drvenih predmeta), pčelarstvom, uzgojem domaćih životinja te izradom i prodajom raznih roba što im doprinosi egzistenciji. 

Kada sam imao istraživanja u spomenutim zajednicima, nije bilo u njima, kao danas, mladih s problemom anoreksije, bulimije, ovisnika o internetu, kocki i sl.

Neki važniji rezultati istraživanja

 U istraživanju s Višnjom Perin u dva vremenska intervala, a na uzorku 60 ispitanika iz triju terapijskih zajednica konfesionalnog tipa dobili smo podatak da u svim aspektima postoji statistički značajna razlika između zadovoljstva životom prije ulaska u program i tijekom programa. (Vidjeti u.: Miliša, Z. i Perin, V., Rad – odgojna vrijednost u komunama za ovisnike.)

   Rezultati istraživanja su pokazali veće zadovoljstvo štićenika tijekom tretmana u zajednici i to: emocionalnom stabilnošću, druženjem, radom – aktivnostima koje se nude u zajednici, vjerom (molitvom), zdravstvenim stanjem, slobodnim vremenom te očekivanjem da će u budućnosti ostvariti ono što do ulaska u zajednicu nisu uspjeli. Samo su seksualnim životom bili zadovoljniji prije dolaska u terapijsku zajednicu, što je sasvim razumljivo. Prije ulaska u terapijsku zajednicu ispitanicima je bilo važno kako ostvariti užitak kod drogiranja, doći do novca, (ne birajući sredstva), što manje raditi ili biti što kraće na poslu koji nije naporan. S dužinom boravka oni preferiraju upornost, marljivost, samoaktualizirajuću i socijalnu orijentaciju prema radu te zdravi način života. 

> Zajednica Cenacolo: Božićni darovi – ‘Košarica dobrih djela’

Dobri odnosi u zajednici temelje se na kvalitetnim odnosima svih sudionika na različitim poslovima. Prije im je droga «betonirala» dokoličarenje i ekstremni hedonizam kao njihov nekadašnji životni stil. Dok su bili ovisnici bili su stalnoj u potrazi za novim “šutom”, grozničavo tražeći novac od drugih, a(li) ne i njihovo društvo, bježali su od obveza, odgovornosti i (zahtjevnog) rada. To je potvrda da je dosada opasan porok te da je (svaka) ovisnost kratkotrajna ugoda i dugoročno mučenje.

 Prije ulaska u komunu bili su visoko otuđeni, a od boravka u komuni (za)dobili su osjećaj zajedništva. Istinska prijateljstva nisu dio života ovisnika o “teškim” dogama, ali su pronađena ili obnovljena tijekom boravka u kući. 

Treba učiti (i) od razgovora s bivšim ovisnicima 

Tijekom ovog istraživanja vodili smo razgovore s ispitanicima, njihovim roditeljima i odgovornim osobama iz zajednica, a od potonjih smo saznali da štićenici koji su bili duže od dvije godine u zajednicama je trajno izliječeno cca 20 %. Samoinicijativnim napuštanjem kuće i kraćim boravkom u kući raste postotak recidivista. To su na prvi pogled pesimistični podaci. Naime, u Centi za izvanbolničko liječenje ne iznose podatke koliko se narkomana skinulo sa tzv. supstitut terapije. Roditelji bivših ovisnika  u više navrata su tvrdili da je “zamjenska terapija s metadonom, suboteksom ili heptanonom produljivanje agonije života ili besplatno drogiranje na račun države”.

Svrha metadonske terapije je umanjiti apstinencijsku krizu i kriminogene aktivnosti. Međutim, bivši ovisnici i njihovi roditelji su tijekom i nakon istraživanja tvrdili da se teže skinuti s metadona nego s heroina te da je najduža detoksikacija bila za one koji su prije dolaska u komunu kombinirali metadon s heroinom. 

Ispitanici s “dužim stažom u kući” otkrivaju da su našli ravnotežu između molitve i rada, a da su im nagori bili prvi dani dolaska u kuću kao i period detoksikacije. Tjelesni rad im je ublažavao mentalnu bol. 

Brojni razgovori s bivšim ovisnicima su oplemenili i obogatili moje profesionalno i životno iskustvo, a oni iz pakla droge izvukli poruku da život na rubu može biti putokaz k (novom) životu. “Trčimo u provaliju, a prije toga smo nešto pred sebe postavili da nam priječi pogled u nju” (Pascal u Mislima). 

> Bernardica Juretić Rožman: Ovisnost je danas drugačija nego ranije; kad imaš vjeru, lakše je

Bivša ovisnica mi se povjerila vrlo poučnom pričom: “Nisam se mogla nositi s maskama. Kod kuće sam bila jedna osoba, na poslu besprijekoran radnik, na ulici djevojka koju hvale. Maske sam mijenjala ovisno o situaciji. Najveći bijeg od maski bio je heroin. ‘Lijek’ pored kojeg bi se ravnodušno i bez ikakvog problema i grižnje savjesti nosila sa svim problemima. Nisam imala snage ostaviti osobu koja srlja u propast, priznati roditeljima da su u pravu, da se pogledam u ogledalo i kažem kako sam na krivom putu. Duboko u sebi sam znala da biram izgovore da se udaljim od kontrole roditelja i dobijem svoju ‘slobodu’.

Sada kada sam se oslobodila tog zla, sebi sam oprostila drogiranje. Vjerujem da su mi i roditelji oprostili. Sumnjam da ću ikada zaboraviti sredstva koje sam koristila da sakrijem drogiranje. Mislila sam da imam dva velika problema, a odabrala sam bijeg kojim sam probala najveće zlo – drogu. Dok sam bila duboko pod utjecajem droge, nisam se znala nositi s lošim osjećajima.”

> Kako je Soroseva agenda utjecala na eksploziju ovisnosti o marihuani u SAD-u?

Oni koji su bili više od dvije godine u terapijskoj zajednici otkrivaju formulu uspjeha: “Vjera, molitva i rad izvukli su nas iz ponora”. Sada imaju smisao života, a kao nekadašnji gubitnici postali su lučonoše života. Vlastiti pad su doživjeli kao prolazan, ne kao poraz. 

 Ova i druga iskustva bi trebala biti vrednovana od Vlade RH odnosno resornih ministarstva. Kažem “trebala”, jer sam davno predlagao da resorno Ministarstvo imenuje tim stručnjaka s ciljem vrednovanja učinkovitosti rada bolničkog liječenja, Centara za izvanbolničko liječenje i terapijskih zajednica.  

Prevencija je najjeftiniji i najučinkovitiji način u borbi protiv zlouporabe droga a terapijske zajednice konfesionalnog tipa najučinkovitije su  kad se zlo dogodi (a iste žive od “Božje providnosti”). Pored toga, znamo da je institucionalni ili bolnički tretman najskuplji, i dalje država marginalizira zajednice konfesionalnog tipa a i preventivni programi su najčešće u rukama entuzijasta.

Realitetna terapija 

 Iako je sestra Elvira, osnivačica zajednice Cenacolo, za života govorila da oni odbijaju psihoterapiju, sasvim je izvjesno da se rad njene zajednice umnogome preklapa s realitetnom terapijom, koju je osmislio psihijatar i psihoterapeut William Glasser. Neovisno o brojnim pristupima u primjeni, cilj je te terapije da klijenti nauče sami kormilariti svojim životom te ovladaju nutarnjom kontrolom. Ista stvar je i sa štićenicima u komunama. Druga poveznica je da se u obje terapije polaze od iste pretpostavke da u pozadini svakog većeg problema stoji nezadovoljstvo svojim (ranijim) životom i odnosi s drugim(a). Zajednički im je i koncept, koji se zasniva na izgradnji pozitivne slike o sebi.

Podizanje samopoštovanja važno je kako u prevenciji tako i u terapijskim zajednicama. Pored toga, rad u paru i skupini je iznimno poticajan kako u prevenciji tako u terapijskim zajednicama, jer se tako podiže samopouzdanje. U odgojnom i terapijskom radu se ne traži krivca nego rješenje. Glasser  realitetnu terapiju  zasniva na važnosti izbora. To je ključno za početak skidanja s doga. Međutim, on ne govori o posljedicama izbora djece i odraslih, ali podsjeća da, bez obzira na to što smo činili u prošlosti, možemo odabrati ponašanja kojima ćemo unapređivati kvalitetu življenja.

 Glasser u svojoj knjizi “Realitetna terapija u primjeni” podučava o važnosti međuljudskih odnosa i važnosti suosjećanja. Slični koncept je i u terapijskim zajednicama, samo što je u njima naglasak na molitvi. I konačno, zadnja poveznica realitetne terapije i konfesionalnih zajednica je radna terapija. 

Ovisnici su i danas stigmatizirani 

Izliječeni bivši ovisnici su potencijalno uspješni u procesu društvene reintegracije jer su usvojili novi način života, a koji podržava apstinenciju i izbjegavanje kriminalnih aktivnosti. Nekada i danas ostaje glavni problem njihove društvene reintegracije. Naime, nakon izlaska iz zajednice bivši ovisnici bivaju izolirani od ranije ekipe, a stigmatizirani su i od onih koji znaju za njihovu prošlost pa imaju velike probleme i  kod pronalaska posla. Većina se vraća u istu sredinu i svojim obiteljima. To nije dobro jer treba izbjegavati ambijent iz kojega problem eskalirao. 

Povratak u život bivši ovisnici mogu ostvariti samo ako prestanu biti stigmatizirani a društvo im pomogne u stručnom prekvalificiranju, usavršavanju, dokvalifikaciji, nastavku obrazovanja i pronalaženju zaposlenja. 

Bivšim ovisnicima treba omogućiti da budu dio preventivnh programe, jer “poraz je važan dio učenja” (Wendell Philips). Žalosna je činjenica da oni koji misle da samo struka može imati jedinu i zadnju riječ o preventivnim programima, jer je po takvima “jednom ovisnik uvijek ovisnik”.

Dobro je što se problem ovisnosti destigmatizirao, ali su bivši ovisnici i dalje stigmatizirani. Pitanje resocijalizacije ili njihove integracije u život je test uspješnosti rehabilitacije, neovisno je li ona institucionalna ili nije!

Svojim iskustvima u istraživanjima i radu s bivšim ovisnicima o “teškim” drogama spoznao sam da su uspjeli jer za svoje padove nisu okrivljavali sebe ili druge. Njihovi padovi trebaju biti opomena  drugima, a njima su poslužili za nove početke.

Zaključno

Rad i molitva najbolje su terapijsko (ali i preventivno sredstvo) koje se prakticira samo u terapijskim zajednicama konfesionalnog tipa. Iste su najučinkovitiji put trajnog skidanja s “teških” droga, ali do danas nisu (su)financirane od države, niti vrednovane u odnosu na druge (izvan)bolničke tretmane u radu s ovisnicima. 

O autoru

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar. Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu.

Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Miliša je i dobitnik godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.