Misterij “paučine” koja se tijekom Domovinskog rata pojavljivala diljem Hrvatske, posebice u Slavoniji, i dandanas nije u potpunosti rasvijetljen. Pitanje je nedavno ponovno aktualizirao saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić povezujući pojavu “paučine” s oboljenjima od karcinoma u Slavoniji. No što je bilo s istragom misteriozne paučine čije je pojavljivanje gotovo uvijek koincidiralo s preletima agresorskih zrakoplova iznad Hrvatske? Je li ikada donesen zaključak o svojstvima te tvari? Je li imala veze s bojnim otrovima?
”Što je točno bilo u onoj ‘paučini’ koju ste bacili po mojoj Slavoniji? Od nje se nekada nije moglo hodati koliko je bila isprepletena po ulicama. Trgali smo je rukama da prođemo po cesti. Nemojte reći da ne znate, jer znamo da znate. Nemojte reći ni da nije to ništa opasno, pa zašto bi vas vaša komanda poslala i žrtvovala skupu opremu i svoje pilote? Za nešto bezopasno? Da nam možda odgovorite što je to, kako bismo konačno znali zašto toliko puno karcinoma ima upravo tamo gdje ste bacali tu ‘paučinu’?”, pitao je nedavno na svom Facebook profilu Stipo Mlinarić vojne pilote koji su te 1991. letjeli za JNA.
Odgovor na to pitanje nije dobio, no mi smo pronašli ono malo znanstvenih podataka o toj pojavi koja dandanas intrigira javnost, a koja se pojavila i u Siriji tijekom i dalje aktualnog rata.
>Mlinarić: Što su to piloti JNA bacali po Slavoniji i je li to uzrok tolikim oboljenjima od raka?
Što se o “paučini” govorilo na kongresu o kemijskom i biološkom terorizmu 2001.?
O famoznoj “paučini” govorilo se na Prvom svjetskom kongresu o kemijskom i biološkom terorizmu održanom u Dubrovniku u travnju 2001.
Krešimir Furić, s Instituta Ruđer Bošković i Zvonko Orehovec s Hrvatskoga vojnog učilišta na kongresu su iznijeli zaključke kemijske i fizikalne analize svojstava “umjetne paučine”.
Nema bojnih otrova, ali…
U kratkim crtama: na umjetnoj paučini nisu nađeni bojni otrovi, no zaključak sugerira da je riječ o pojavi koja je definitivno povezana s “biološkim eksperimentom” te da “paučina” na neki način može biti tvar koja potencijalno može prenositi bojne otrove.
”U razdoblju od 1991. do 1993. godine, tijekom rata u Hrvatskoj, na terenu je pronađen nepoznat organski materijal koji je stvorio čovjek pod nadimkom ‘umjetna paučina’. Ovaj novi materijal koji je pokazivao vrlo čudna svojstva i raspršen na širokom području, izazvao je prvotno uznemirenje javnosti. Fizikalna i kemijska svojstva ‘umjetne paučine’ proučavalo je nekoliko civilnih i državnih institucija, unutar i izvan Hrvatske”, stoji u u navedenom radu objavljenom na kongresu 2001.
Struktura slična prirodnoj paučini
Autori navode da je struktura umjetne paučine vrlo slična prirodnoj te da se sastoji od ”najmanje dva želatinozna organska materijala različite viskoznosti. Jedan nosi jezgru veće čvrstoće, a drugi je manje viskozan, privlači materiju koja se koristi za kontrastiranje proteina”.
Fizikalna i kemijska svojstva
”Pojedinačna vlakna imaju različite promjere u rasponu od 0,1 do 1 mikrona. Takva se vlakna pletu u snopove, odnosno ‘spredenu pređu’ do 2 mm, koja je izuzetno ljepljiva za sve materijale osim za sebe”, navode.
U zaključku kažu da je umjetna paučina ”biološki inspiriran kompozitni materijal. Zbog visokih troškova potrebnih za njegovu proizvodnju i isporuku, ‘biološki eksperiment punog opsega’ je najbenignija kvalifikacija zaključka.”
Opisali su i svojstva tog materijala. ”Tanka jednolančana vlakna različitih promjera isprepletena u snopiće; povremeno, takvi su snopovi bili upleteni u vrlo debelu pređu”.
Tvar, paučina, lako se lijepila za svaki drugi materijal, organski ili anorganski, čak i za metal, navode autori, osim za samu sebe. Tvar je plutala na vodi.
”Pod sićušnom snagom povjetarca ili namjernog dodira, dolazilo bi do iznimnog produljenja niti.”
“Komplicirana struktura i morfologija su vrlo pogodne za biokemijsko ratovanje i terorizam”
Autori su potom u kratkim crtama naveli kemijska i fizikalna svojstva umjetne paučine, strane tvari, kako kažu, koja je u ”respektabilnim količinama ‘isporučena’ u hrvatsku atmosferu’.
- umjetni proizvod, organska vlaknasta tvar
- kompozitna struktura od najmanje dva materijala
- hijerarhijska morfologija slična tetivi
- interakcija s esencijalnim tekućinama biljaka i životinja
- pokrovni materijal: želatinast (kolagen, agar-agar?)
- jezgra, nosivi materijal: puno veća čvrstoća
- uvijek slijede mikroorganizmi
- komplicirana struktura i morfologija su vrlo pogodne za biokemijsko ratovanje i terorizam”.
Paučina sačuvana u laboratoriju
Uz to, paučina koja je do tog kongresa deset godina, dakle od 1991. čuvana u laboratorijskim uvjetima, nije nestala niti propala.
“Deset godina nakon rata, umjetna paučina ne nestaje u laboratorijskim uvjetima. Nestanak umjetne paučine, uočen na terenu, prividna je iluzija… Zbog mogućih posljedica po javno zdravlje, pozivamo sve miroljubive i neovisne znanstvenike kao i sve ljude dobre volje
otkriti pravu prirodu i cilj ove tvari”, naveli su Furić i Orehovec u izlaganju.
Što o paučini piše toksikolog i svjedok vremena prof. dr. Franjo Plavšić
Među rijetkim dostupnim izjavama stručnjaka o paučini, možemo naći i tekst prof. dr. Franje Plavšića, toksikologa, znanstvenika, sveučilišnog profesora i dragovoljca Domovinskog rata koji je u vrijeme Domovinskog rata vodio toksikološku službu, a nakon rata osnovao je Hrvatski zavod za toksikologiju.
On je paučini posvetio tekst objavljen na svojoj internetskoj stranici. U njemu opisuje kada se i u kojim uvjetima pojavljivala paučina, koja su se istraživanja poduzimala… No, prof. Plavšić, koji je smatrao da je riječ o prirodnoj pojavi koja se javlja u određeno doba godine i pod određenim meteorološkim uvjetima, na kraju teksta priznaje: “Bez obzira na moje mišljenje o fenomenu paučine ja zapravo više nisam u njega siguran.”
Od prirodne pojave do…
Donosimo vam stoga pojedine dijelove njegova teksta.
”(…) U vrijeme intenzivna pojavljivanja njome su se bavile na stotine znanstvenika i stručnjaka, a zabrinjavala je jedno vrijeme kako građane tako i stručnjake više zemalja svijeta.
Mali broj građana je ostao posve nezainteresiran za njezinu pojavu, a još danas mnogi smatraju kako su zbog paučine oboljeli ili im je barem bilo zdravlje izrazito ugroženo. To su dovoljni razlozi da se njoj piše”, piše Plavšić.
Prva dojava – krajem kolovoza 1991.
Kaže da je prva dojava o paučini stigla krajem kolovoza 1991. godine iz podružnice Toksikološke službe u Splitu gdje je paučina padala na donjem dijelu toka rječice Jadro.
”Slavonci su dojavljivali o padanju paučine po selima i poljima, a smatrali su kako taj materijal bacaju Srbi iz zrakoplova. Međutim, nakon toga je nastupilo razdoblje izostanka podataka o padanju paučine, pa slučaju u Službi nije posvećivana velika pozornost. Uz to valja naglasiti kako su nam drugi događaji odvlačili pozornost, a posebno izvješća o primjeni nadražljivaca ili čak možda psihičkih bojnih otrova te naši stalni strahovi od razaranja velikih skladišta kemikalija poput onog s amonijakom u Kutini. Iz Središnjice smo ipak poslali prikupljene niti paučine na analize u nekoliko ustanova, a tražili smo prvenstveno dokaz o adsorbiranim malim molekulama ili mikroorganizmima na nitima paučine. Jedna skupina istraživača posvetila se intenzivnim mikroskopskim istraživanjima prikupljene paučine a također je već tih prvih dana puno napravljeno na spektroskopskim istraživanjima, jer za te analize nisu bile potrebne velike količine uzorka”, piše Plavšić.
Dojave sve češće
Kaže da su u drugoj polovici listopada 1991. dojave o oblacima paučine postale sve češće, da bi krajem listopada i početkom studenoga ”paučina je prekrila cijelu kontinentalnu Hrvatsku, kad su počele dolaziti i učestale prijave o istovremenom padanju paučine i pauka, što je izazvalo paniku u gradovima poput Varaždina i u nekim zagrebačkim kvartovima”.
Znanstvenici zainteresirani za fenomen
Kaže da su se ubrzo tim fenomenom počeli baviti gotovo svi nadležni zavodi i znanstvenici. Smatra da se tome tada pridavala velika važnost u znanstvenim krugovima zbog medijskog pritiska jer su novinski stupci bili puni članaka o misterioznoj paučini.
”Paučinu su prikupljali u svim hrvatskim gradovima i slali u Središnjicu Toksikološke službe uz popratna izvješća o događajima. Bilo je nekoliko posebno iscrpnih znanstvenih izvješća o toj pojavi, a svakako je najbolji dokument izradila ekspertna skupina iz Središnjice prikupljajući paučinu u Kutini na livadama uz prilazni put tvornici umjetnih gnojiva. Uz izvješće su dane i brojne fotografije s prikazom padajućih niti ili niti prilijepljenih uz čvrste predmete poput drveća, automobila ili kuća.
Razvučene niti paučine padale su vrlo polako prema tlu nošene blagim povjetarcem brzine ne veće od 1,5 m/s, a nerijetko su se tik prije pada na zemlju uzdizale zahvaćene toplim vertikalnim strujanjima.
Padajuće niti paučine lijepile su se čvrsto za stvari i predmete. I za ljudsku kožu
Gustoća niti u zraku bila je relativno mala i u prosjeku se jedna nit rasprostirala u volumenu od 10 m3 budući da im je prosječna dužina iznosila desetak metara, a nalazili smo i niti duge 15 ili više metara. Nakon nekoliko sati prikupljanja gotovo tisuću niti paučine prikupili smo tek nekoliko miligrama materijala, pa je iz tog jasno koliko je on bio lagan. Gustoća u zraku nije bila velika, a gledajući u visinu nije se moglo ocijeniti visinu oblaka. Čini se da je oblak iznad Kutine pokrivao površinu od barem 10-20 km2 uz visinu od pet stotina ili više metara.
Padajuće niti paučine lijepile su se čvrsto za stvari i predmete, pa tako i za odjevne predmete i ljudsku kožu, ali su se odbijale od staklenih štapića s kojima smo ih lovili te od staklenih posudica u koje smo ih spremali. Imali smo osjećaj kao da su električki nabijene, posebno zato što se vrlo brzo gubili to svojstvo ljepljivosti. Pronalazili smo i prikupljali posebno s tla paučinu od dan ranije i utvrdili kako ona više nema svojstva ljepljivosti a postala je kruta u odnosu na padajuću paučinu. Vjerojatno je na sebe navukla noćnu vlagu. Kasnijim složenim fizikalno kemijskim i drugim analizama nije se između dviju paučina nalazilo nikakve razlike. Posebna pozornost bila je posvećena slučajevima istovremenog padanja paučine i pauka.
Tih dana je Središnjica morala uvesti poseban telefon za kontakte s javnošću kako bi se ljude smirilo i spriječilo razvijanje paničnih reakcija. Na spornim mjestima prikupljani su pauci i dostavljani na determinaciju u Središnjicu, a u Varaždin je tih dana otišla posebna ekipa stručnjaka na izvid i uzorkovanje. Ne namjeravajući se više vraćati na pauke valja istaknuti kako su dva nezavisna stručnjaka utvrdili da su svi pronađeni pauci autohtoni za naše krajeve”, citiramo Plavšićev tekst.
”Nakon preleta srpskog zrakoplova u poniranju pojavila se najednom u zraku kugla”
Spominje “poseban slučaj” vezan je za Osijek gdje je čak napravljena videosnimka zrakoplova i padanja paučine.
”Nakon preleta srpskog zrakoplova u poniranju pojavila se najednom u zraku kugla, koja je nakon nekoliko sekundi prvo ekspandirala u vretenast oblik a onda se raspršila u manji oblak paučine. U većini izvještaja s terena pojava paučine se veže uz ranije ili istovremene prelete srpskih zrakoplova i uz uzbune, ali nema nikakvog izravnog dokaza o primjeni paučine iz zrakoplova. U vrijeme boravka naše ekspertne ekipe u Kutini bila je oglašena uzbuna zbog visoko letećih srpskih zrakoplova, ali se oblak paučine pojavio prije oglašene uzbune, a kasnije su zrakoplovi letjeli nekoliko puta iznad grada i raketirali njegovo središte.
Plavšić iznosi činjenice
Iz prikupljenih i snimljenih slučajeva pojave paučine može se sasvim sigurno izvući nekoliko činjenica koje iz sve povezuju:
- paučina se tijekom 1991. godine pojavljivala samo u periodu od kraja rujna do početka studenoga, kako u Hrvatskoj tako i Sloveniji te Bosni i Hercegovini
- paučina se 1991. javljala samo za sunčanog vremena ili barem vremena bez kiše i to ako je stabilno vrijeme trajalo barem 5 dana bez prekida
- vrijeme pojavnosti paučine tijekom dana je između 10 i 17 h, a nisu dojavljeni slučajevi pojave tijekom noći ili ranih jutarnjih sati
- paučina se pojavljivala i u dane bez preleta srpskih zrakoplova i/ili na područjima gdje ti preleti nisu bilježeni
- paučina se pojavljivala u jesen kasnijih godina, a posebno intenzivno 1993. godine na isti način i na istim mjestima kao tijekom 1991. godine, ali mali broj ljudi je vidio događaj.”
Biolozi: To je seoba paukova
Navodi da su biolozi “ukazivali na činjenicu da se u rečeno vrijeme javlja tzv. bablje ljeto u stručnim krugovima poznato kao jesensko zatopljenje u kojem nastupa seoba pauka”.
”Biolozi su smatrali od početka kako je 1991. godine pojava paučine tijekom babljeg ljeta zbog tko zna kojih razloga bila izrazito obimna. Nije se međutim moglo nikako zanemariti dva izvješća o mogućoj povezanosti preleta zrakoplova s pojavom čvrstih predmeta u zraku te s činjenicom da su ti predmeti ekspandirali u oblake paučine. Zbog toga su obavljeni brojni razgovori sa stručnjacima za zrakoplovstvo te pilotima vojnih letjelica”, piše Plavšić.
“Nije pronađena niti jedna kemikalija”
Kaže da se prva logička pretpostavka o mogućoj ulozi paučine odnosila na primjenu bojnih otrova ili mikroorganizama. ”Kako se vrlo rano utvrdilo, paučina je imala golemu površinu na koju su se teoretski mogle nanijeti kemikalije ili mikroorganizmi”.
No s obzirom na to da je prevladavalo mišljenje da agresori žele paučinom trajno zatrovati područje koje ne mogu osvojiti, nad nitima su provođene brojne analize i nikada, piše Plavšić, “nije pronađena niti jedna kemikalija na nitima paučine”.
”Danas se može sa sigurnošću tvrditi, a uz potvrdu vanjskih stručnjaka i institucija, kako na paučini nikada nisu nađene opasne tvari, bakterije ili virusi”, ističe.
Na paučini slika generala Rašete?!
Spominje pojedine teorije ali i jednu jezivu šalu.
”I kod obične svjetlosne mikroskopije snimane su brojne fotografije, a meni je najdraža jedna dobivena od kolege istraživača s IRB, gdje jedno nepravilno vlakno u kratkom dijelu ima utisnut čudan oblik odvratnog ljudskog lica. Iako se radilo o čistoj slučajnosti svidjela mi se izjava kolege da su nam na paučini poslali sliku generala Rašete”, prisjeća se Plavšić.
”Iz svih naših istraživanja mogli smo zaključiti kako je paučina iz 1991. godine prirodan proteinski materijal identičan kućnoj paučini, ali nikako se nije moglo zanemariti neke od ranije spomenutih nedoumica. Trebalo je dobiti potvrdu naših istraživanja u drugim zemljama svijeta, a činilo se da su mnoge države zainteresirane za pojavu”, piše Plavšić.
Uzorke preuzimaju strane zemlje
Slučaj je, kaže, oduzet Toksikološkoj službi početkom prosinca 1991. godine, a usmeno je novi šef, inače umirovljeni pukovnik JNA, zabranio daljnja istraživanja u hrvatskim institutima.
Nakon uspostave međunarodnih veza, od kojih su najvažnije one s Izraelom, Francuskom i SAD-om, uzorke su preuzeli strani instituti i znanstvenici, koji su se, kaže, Plavšić, koristili istim metodama kao i oni u Hrvatskoj.
”Ključno je reći da su se svi njihovi rezultati podudarali s našima, ali nikakvog zaključka na kraju izvješća nije bilo. Jedino što smo mogli zaključiti je to da su naši instituti i znanstvenici korektno obavili svoje zadatke. Nakon toga je nastao zastoj u istraživanjima…”
Priča o paučini prerasla u mit
Navodi da je nakon toga priča o paučini prerasla u mit i da su mu se “odjednom počeli javljati ljudi oboljeli od različitih bolesti, koji su tvrdili kako su sve njihove muke uzrokovane paučinom iz 1991. godine. O tome nije pristojno pisati zbog ljudskih patnji i zabluda, ali niti u jednom od slučajeva nije nađena veza između paučine i pojave kroničnih bolesti”.
Plavšić kaže da je bio uvjeren da je riječ o prirodnoj pojavi, no nakon jednog događaja u Pekingu, više nije siguran.
Znakovit događaj u Pekingu
”Kolege iz Ministarstva obrane su me nagovorili da iziđem s referatom o našoj paučini na međunarodnom kongresu vojne medicine u Pekingu… U jutro na dan prikazivanja mog postera pojavio se u vrijeme doručka pred našim stolom vojni ataše jedne prijateljske nam zemlje i zatražio ozbiljan razgovor s mojom malenkosti.
Za posebnim stolom mi je objasnio kako je silno zainteresiran za hrvatsku paučinu budući da je i on sam kao bivši vojni ataše u Afganistanu bio svjedokom pojave paučine za vrijeme ulaska Talibana u Kabul, gdje je jedva glavu izvukao zbog dobrih prijateljskih odnosa s dotadašnjim vlastima… Sljedeći šok sam doživio odmah nakon povratka u Zagreb. Stigao mi je najpoznatiji vojni bilten za pitanja bojnih otrova, koji izdaje tvrtka pod vodstvom umirovljenog američkog pukovnika inače čestog gosta u Hrvatskoj.
”Bez obzira na moje mišljenje o fenomenu paučine ja zapravo više nisam u njega siguran”
Gospodin pukovnik je dao izvješće s kongresa u Pekingu i sastavio popis 10 najzanimljivijih referata od nekih 1.800 prijavljenih na kongresu. Moj referat se nalazio na sedmom mjestu, a nekoliko dana nakon toga stiglo mi je pukovnikovo pismo s prijedlogom da napišem članak o paučini za sljedeći broj biltena. Dakako, pristao sam na prijedlog sa zadovoljstvom, ali su me rečeni događaji vratili na sam početak mojih razmišljanja iz 1991. godine. Bez obzira na moje mišljenje o fenomenu paučine ja zapravo više nisam u njega siguran”, poručuje na kraju teksta Plavšić.
Aktualni ministar Fuchs uzorke paučine 1992. nosio u Izrael
Međunarodna suradnja s Izraelom, koju Plavšić spominje, nadovezuje se i na informaciju da je sadašnji ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs 1992. nosio uzorak paučine u Izrael.
Fuchs, po struci toksikolog, od početka ratnih zbivanja uključio se u rad stožera saniteta Hrvatske, u sklopu kojega je djelovao i Odjel toksikološke zaštite, kako je 2018. pisao Večernji list.
”Paučinu smo analizirali i iako s toksikološkog aspekta nismo našli ništa, jer se ipak nisu usudili aplicirati neki agens, ona je bila izuzetno zanimljiva. Pada prvo kao bala pa se razvuče kao tepih, poput paukovih niti. Bila je ljepljiva za sve živo osim sama za sebe i pogodno sredstvo za aplikaciju bioloških borbenih sredstava. Na primjer, moglo se zalijepiti spore antraksa jer je kod bioloških i kemijskih agensa glavni problem kontrola površine na koje će pasti”, objašnjavao je Fuchs.
