Prema usmenoj obavijesti Ravnatelja za javni red i sigurnost od 19. svibnja 1942. godine „(…) Župske redarstvene oblasti dobile su nalog da pokupe sve cigane sa područja sviju kotareva i da ih predaju kotarskim oblastima, koje će sa Ciganima postupiti prema izdanom nalogu.“ [1] U potpisu obavijesti naveden je tadašnji zapovjednik oružništva Nezavisne Države Hrvatske general Milan Mizler. Zanimljivo da neki izvori Mizlera svrstavaju u visoke časnike ND Hrvatske koji su bili židovskog podrijetla. Znači od 19. svibnja 1942. godine počele su organizirane deportacije Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Na taj dan se u zadnjih godina u Hrvatskoj održavaju konferencije o stradanju Roma u Drugom svjetskom ratu. Prema dosadašnjim saznanjima na tim konferencijama se nikada nije pokušalo argumentirano raspravljati o prijeporima glede broja jasenovačkih žrtava. Nezgodna pitanja se izbjegavaju i ignoriraju. Tako se pokušava umjetno na životu održati modificirani komunistički mit o Jasenovcu. To je moguće neko vrijeme dok se ima podrška politike, a kad ta podrška prestane, mit će imati postojanost mjehurića od sapunice.
Brojke komunističkih popisivača
Navodne romske žrtve najbolji su primjer da u mrežnom jasenovačkom popisu previše toga nije kako se pokušava prikazati. Ako je na „poimeničnom“ popisu žrtava prema stanju od 19. svibnja 2020. godine 2.485 bezimenih Roma, nije za očekivati da će podatci o drugim romskim žrtvama biti uvjerljiviji. Predratni broj Roma na području Nezavisne Države Hrvatske, osobni podatci navodnih žrtava i vrijeme smrti glavni su problemi glede stvarnog broja romskih žrtava u Jasenovcu. Unatoč čestim opravdanjima iz nekih krugova kako je malo podataka o stradanju Roma, to nije točno. Samo treba htjeti i znati tražiti. Međutim, podatci se u određenim krugovima uvelike ignoriraju jer pokazuju sliku koja ne odgovara apologetima jasenovačkog mita.
Prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata (L64) velika većina Roma odnosno tri petine (61%) ubijena je u Jasenovcu prije 19. svibnja 1942. godine odnosno prije masovnih deportacija. Nije to jedina kontradikcija koja se može naći u podatcima komunističkih popisivača u koje da parafraziramo neke povjesničare ne bi trebalo sumnjati jer su žrtve „(…) skrupulozno popisane (…)“ odnosno smatraju kako je taj popis „sustavno rađen i jugoslavenska država je stala iza njega (…)“. Usput, „jugoslavenska država“ je stajala i iza brojke od 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu. Po takvoj logici valjda bismo trebali bespogovorno prihvatiti i te brojke jer su i one „sustavno rađene“. Još je zanimljivije da je prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine (L64) odnosno prema popisu rađenom u sustavu u kojem se je sustavno lagalo više od trećine Roma (34%) ubijeno prije nego što su uspostavljeni logori Bročice i Krapje koji prethode logoru Jasenovac u Bačićevoj ciglani. Prema L64 prvi Rom je ubijen u Jasenovcu već sredinom travnja 1941. godine. Znači prema „skrupuloznim“ komunističkim popisivačima ubijen je više od godine dana prije početka masovnih deportacija i mjesecima prije uspostave logora u kojem je navodno ubijen. Jesu li takve teme i pitanja na rasporedu konferencija o Jasenovcu? Ne samo da nisu već podatci pokazuju da se nezgodne i po apologete jasenovačkog mita nepovoljne činjenice pokušavaju prikriti. Primjerice, Ivan Nikolić (1929., Pleso, Stjepan) je prema L64 ubijen u Jasenovcu sredinom svibnja 1941. godine mjesecima prije uspostave tog logora. No prema mrežnom jasenovačkom popisu taj Ivan Nikolić je ubijen u Jasenovcu godinu kasnije odnosno 1942.* godine. Međutim, u napomenama je pet izvora podataka prema kojima je Nikolićeva godina smrti 1941. Među tim izvorima su dvije inačice komunističkog popisa žrtava rata (SZSJ64 i BI.64), komunistički projekt Dotršćina i knjiga djelatnika komunističkih tajnih službi D. Lukića. Sve „sustavno rađeni“ podatci koje su kreatori mrežnog jasenovačkog popisa „skrupulozno“ promijenili. Nadalje, prema L64 više od polovice jasenovačkih žrtava (54%) kod kojih se kao nacionalnost navodi „ostalo“ također je stradalo prije 19. svibnja 1942. godine tako da ni to ne može pomoći u povećanju broja romskih žrtava. Primjerice, prema L64 u razdoblju od 19. svibnja do 31. prosinca 1942. godine u Jasenovcu je stradalo manje od 1.500 Roma i oko 2.000 onih iz kategorije „ostalo“. Prema imenima i prezimenima možemo pretpostaviti da veliki dio „ostalih“ nisu Romi. To su brojke prema komunističkim popisivačima koje se nikako ne uklapaju čak ni u arhitekturu novog odnosno rezervnog jasenovačkog mita, a bile su prikupljene za potvrdu starog mita o 700 tisuća ubijenih. Odgovore na ovakva pitanja ne može se očekivati od apologeta jasenovačkog mita jer im konferencije ionako više sliče na sletove Titovih pionira na kojima se neprestano recitiraju pjesmice u slavu komunističkog diktatora i njegovog režima. Virtualna Jugoslavija još je uvijek živa u svijetu mitova i laži.
Hađer
Kao primjer dvojbenog mjesta rođenja i nadnevaka smrti možemo uzeti 17 navodnih romskih žrtava iz sela Hađer kod Gline koje se nalaze na mrežnom jasenovačkom popisu. Preciznije Bara Ivanišević (1903., otac Petar) je prema popisu rođena u Prekopi kod Gline, ali u napomenama piše „Hadžer“, a kod Jane Šajnović (1909.*, Mare) piše kako je iz Male Soline. Treba napomenuti da se kod Bare Ivanišević u dva od ukupno tri izvora podataka navodi muško ime Bora, a kod Jane Šajnović je naveden samo jedan izvor podataka prema kojem je ona iz Hađera i rođena je 1900. godine. To znači da kreatori mrežnog jasenovačkog popisa mijenjaju podatke kako im odgovara bez obzira na izvore. Nije to sve, prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata (L64) ne postoji Bora Ivanišević iz Prekope, već samo Bara. Kod Jane Šajnović u L64 nije navedeno ime oca pa čak niti žensko ime Mare koje se zagonetno pojavljuje u mrežnom jasenovačkom popisu unatoč tome što je naveden samo jedan izvor podataka odnosno komunistički popis žrtava rata i to inačica koju koriste djelatnici Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac pod kraticom SZSJ64. U mrežnom jasenovačkom popisu je još jedna Bara Ivanišević iz Hađera te i u tom slučaju postoje nejasnoće oko imena oca jer se u popisu navodi Mate, a u napomenama je navedeno žensko ime Marta. Ukratko, programirani kaos u kojem se svaka otkrivena laž može opravdavati pogreškom ili slučajnošću. Premda su u mrežnom jasenovačkom popisu sve Romi, prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata (L64) Petar Ivanišević je Hrvat, većina ostalih iz Hađera po nacionalnosti spadaju pod „ostalo“, a samo ih je šestero romske nacionalnosti. Prema L64 svi su ubijeni u Jasenovcu 15. svibnja 1942. godine odnosno četiri dana prije obavijesti o početku deportacije Roma.
U digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata (L64) je među navodnim jasenovačkim žrtvama više od 5.500 „ostalih“ koji su kasnije zbog premalog broja romskih žrtava uglavnom pretvoreni u Rome. U bildanju broja romskih žrtava pretjerivalo se u takvoj mjeri da je sudeći prema napomenama iz mrežnog jasenovačkog popisa dio Roma nastao ne samo od Hrvata ili Srba već čak i od Židova. Umjesto rasprave o tome koje su nacionalnosti „ostali“ treba pogledati predratne popise stanovništva za Hađer. Hađer je 1910. godine imao 272 stanovnika. Od toga 271 po vjeri rimokatolik, a svima je materinski jezik bio hrvatski i jedan je bio pravoslavac govornik srpskog jezika. Od 1910. godine broj stanovnika Hađera bio je u stalnom padu sve do prvog poratnog popisa stanovništva. Roma nije bilo na popisu 1910., a s obzirom na stalan pad broja stanovnika vjerojatno ni kasnije pa nije jasno kako su se na mrežnom jasenovačkom popisu našli navodni Romi iz Hađera i to još ubijeni u Jasenovcu čak i prije početka deportacija.
Problematični identiteti
Osim dvojbene nacionalne pripadnosti i problematičnih nadnevaka smrti kod navodnih romskih žrtava su vrlo problematični identifikacijski podatci. Evo nekoliko primjera problematičnih identiteta žrtava s prezimenom Radosavljević. Božo Radosavljević (1905.) je prema mrežnom jasenovačkom popisu Rom iz Vrbanje, a prema napomenama on je u stvari Srpkinja imenom Bosa. Dana Radosavljević (1911., otac Mita) je Romkinja* iz Cerne. Međutim, prema komunističkom popisu žrtava rata (SZSJ64) to je bezimena (NN) žena. Kako su kreatori mrežnog jasenovačkog popisa utvrdili identitet te bezimene odnosno nepoznate žene? Prema srbijanskim popisnicama istine radi se o Srpkinji i to ne samo jednoj jer u popisu se koincidentno nalazi još jedna Dana Radosavljević bez imena oca i mjesta rođenja, navodno rođena 1917. godine. Ta godina je u pisanom obliku morfološki slična 1911. Draginja Radosavljević (1916., Dušan) je prema mrežnom jasenovačkom popisu Romkinja* iz sela Bošnjaci u Slavoniji odnosno u istočnom dijelu Hrvatske, a prema napomenama je Srpkinja iz sela Bošnjace kod Lebana u južnoj Srbiji. Ovdje treba spomenuti još i Martanku Radosavljević (1872, bez imena oca), Romkinju iz Štitara koje je prema mrežnom jasenovačkom popisu „nestala od ustaša“ u Jasenovcu. U napomenama je naveden samo jedan izvor podataka Narodne novine iz 1947. godine prema kojima je Martanka Radosavljević „otjerana 2.7. 1942.“ Znači prema tom izvoru joj je sudbina nepoznata. Zanimljivo je da se Martanka ne nalazi u digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine u dijelu popisanih u Hrvatskoj.
Znakovit je primjer manipuliranja podatcima u slučaju Mitre Poropatić (1873., Lazo) stradale u logoru Stara Gradiška 1942. godine koja se prema napomenama preziva Paripavić. To alternativno prezime sliči na prezime Paripović. Kako je i za očekivati u jasenovačkom popisu se koincidentno nalazi i Mitra Paripović (1880., ime oca nije navedeno), imenjakinja i vršnjakinja koja je također stradala u logoru Stara Gradiška 1942. godine. Takve „slučajnosti“ su tipične za mrežni jasenovački popis. Na mrežnom jasenovačkom popisu se nalaze Anton, Leon, Lojza i Starko Hudurović, navodni Romi* iz Mrkoplja. U napomenama su navedena dva izvora podataka komunistički popis žrtava rata SZSJ64 i BI.64 odnosno inačica istog popisa u izdanju Bošnjačkog instituta. Prema oba izvora sva četvorica su Hrvati i prezivaju se Mudorović. Znači i u ovom slučaju kreatori popisa bez ikakvog temelja revidiraju izvore koje koriste.
Jasenovački imenik
Već smo u nekim prijašnjim tekstovima spominjali fantazmagorična imena navodnih romskih žrtava s mrežnog jasenovačkog popisa kao primjerice Guju i Balavicu. Hrvatima je jasno o čemu se tu radi, ali stranci uglavnom ne mogu shvatiti takav „humor“ komunističkih popisivača. Možda bi im bilo jasnije ako bismo naveli potencijalne engleske ekvivalente kao primjerice Adder ili Booger jer se tako obično zovu samo humoristični likovi iz filmova i televizijskih serija, a ne stvarni ljudi. Nadimci ili štogod već to jesu naročito su česti kod navodnih romskih žrtava. Pri tome su neka imena, tj. nadimci navedeni kod navodno muških i ženskih žrtava. Primjerice, Jalža Bogdan se dva puta navodi kao Rom odnosno muško, a dva puta kao Romkinja odnosno kao žensko. Za one koji možda ne znaju, Jalža je kajkavski hipokoristik od ženskog osobnog imena Elizabeta. Beba je naziv za muško ili žensko novorođenče, ali čim bebe prohodaju, to će biti tek ženski nadimak – osim u mrežnom jasenovačkom popisu. U mrežnom jasenovačkom popisu je Beba Familić Rom iz Molovina kod Šida, a imenjakinja Beba Jovanović je Romkinja iz Orahovice dok je još jedna Beba Jovanović Romkinja iz Privlake. Na mrežnom jasenovačkom popisu se nalazi i jedna Bebica Familić za koju se ne zna ni mjesto rođenja. To ne bi trebalo biti iznenađenje jer su jedini izvor podataka za Bebicu srbijanske popisnice istine (AOISV). Oksimoron srpske istine možda je najbolje opisao guru „modernog srpskog nacionalizma“ Dobrica Ćosić – Laž je vid srpskog domoljublja i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Evo još nekih primjera osobnih imena koja to nisu. Branzula Jovanović iz nepostojećeg sela Polići kod Krapine, zatim dvije klonirane Brenke Jovanović iz Moslavine pa Bujdoš Jovanović kome je ime u stvari hrvatsko prezime iz Slavonije, zatim Burkaž Jovanović čiji se otac zove Zlato. Na popisu se nalaze i dvije Cuce Jovanović iz Markušice pa Liga i Lika. Za one koji ne znaju, Liga je žensko, a Lika muško – bar na jasenovačkom popisu. Zanimljiv slijed imena kod Jovanovića završit ćemo s Jepi Jovanović. Ako se politički nekorektno pitate kojeg je Jepi spola, korektan nepolitički odgovor je muškog. Zanimljiva „imena“ su i kod Roma s prezimenom Nikolić. Primjerice, muška „imena“ Čačar i Čukura. Čukura valjda dolazi od turcizma za rupu. Pa također muška imena Đime, Funkaš, Gadžo, Kešo i Liloš. Ovo potonje se čak može naći kao nadimak baš kao što su to u najboljem slučaju i neka ženska „imena“ kod Roma Nikolića s mrežnog jasenovačkog popisa. Primjerice, Gaga, Keka čak šest puta i Kika četiri puta. Pisar Radulović iz Vinkovaca i imenjak iz obližnjih Komletinaca imaju očeve istog imena Nikola, a vrlo su bliski i godinom rođenja pa je velika vjerojatnost da se radi o dvojnicima iz iste radionice. Na popisu su još dvojica Pisara Nikolić i Stevanović. Koincidentno Nikolići i Stevanovići imaju svoje ekvivalente kojima je „ime“ Piso. U dva slučaja kod Nikolića i u jednom kod Stevanovića. Ti Nikolići su iz sela Cubinca. O slučaju navodnih romskih žrtava iz tog sela je već opširnije pisano. Slijed zanimljivih „imena“ kod Nikolića završit ćemo s Polka i Popek, a ovaj dio s osobnim imenima koja to nisu završit ćemo sa „snajkom“, dva „starca“ i s jednim „imenom“ koje kao da je plod lascivnog humora jugokomunističkih popisivača ratnih žrtava. Na popisu je Snaja Šajinović ili možda Šajnović jer autori popisa nisu sigurni u prezime, ali sasvim im je normalno da je nekome osobno ime snaha. Stari Stevanović je prema mrežnom jasenovačkom popisu Rom ubijen 1942. ili možda 1941. godine. Njegov imenjak je već gore u tekstu spominjani Starko Hudurović odnosno prema napomenama Mudorović. Za kraj dijela o navodnim osobnim imenima romskih žrtava simbolično dolazi Kitulja Mitrović.
Nisu samo osobna imena romskih žrtava nevjerojatna, već i imena njihovih očeva. Primjerice, otac Rade Mitovića se zove Brčo, a otac Milana Ninkovića je Caka. Otac Marice i Blagoja Nikolića je Funkaž, a Laze, Luke i Živka Jovanovića je Zizo. Za kraj otac Save, Jelice, Perke i Reze Nikolić se zove Nema. Premda bi trebalo pisati da nema imena oca ingeniozni kreatori popisa su to pretvorili u ime Nema. Gdje bi im bio kraj da su imali spisateljskog talenta kao Jules Verne. Iz nekog neshvatljivog razloga na komemoracijama se nikada ne čitaju ova imena, a sigurno bi ih svi s pažnjom slušali. Nadamo se da u Hrvatskoj ne će još dugo vladati srpska boljka u kojoj prema Ćosiću svaka laž na kraju postane istina.
[1] Miletić 1, dok. br. 101
