Nikola Štedul o razlozima osnivanja Hrvatskoga državotvornog pokreta (HDP)

Foto: Snimka zaslona

Unatoč u ono doba (1978. – 1981.) već postojanju velikog broja političkih organizacija i stranaka u hrvatskom izbjeglištvu, određen broj nas smatrao je da nam je ipak potrebna organizacija poput Hrvatskoga državotvornog pokreta (HDP).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Činjenično stanje hrvatskoga iseljeništva u vrijeme kad je utemeljen HDP moglo bi se uglavnom podijeliti na tri društvene kategorije:

a) Politički pasivno – ekonomsko iseljeništvo: njihov društveni život se je uglavnom sastojao u okupljanjima i druženjima koja su poticana vjerskim, folklornim, kulturnim ili športskim događanjima. Dakle, radilo se pretežito o kategoriji iseljenika koji su otišli u svijet u potrazi za boljim uvjetima života, ili kako se to obično govorilo, otišli su trbuhom za kruhom, bez osobitog zanimajna za politička zbivanja u svojoj staroj, ali i novoj domovini;

b) Umjereno politički aktivne skupine, koje su kroz etnički i domoljubni tisak donekle pratile politička zbivanja i ponekad sudjelovale u podupiranju određenih političkih usmjerenja i programa, pa i javnih manifestacija;

Tekst se nastavlja ispod oglasa

c) politički jasnije opredijeljene skupine, kao podupiratelji i članovi određenih organizacija, koje bi se pak moglo općenito identificirati kao one koje su zagovarale promjene u Jugoslaviji putem mirne demokratizacije i umjerenih političkih stajališta, s ciljem izlaska iz komunističkog sustava, i to pretežito u tada postojećim okvirima jugoslavenske federacije ili konfederacije; i napokon na skupinu

d) koja je zastupala beskompromisna stajališta za uspostavu samostalne i suverene države Hrvatske, ali s bitno različitim vidovima borbe u postizanju toga cilja.

Hrvatski državotvorni pokret pripadao je ovoj posljednjoj skupini (d) ali, kao što je već istaknuto, uz značajne razlike među pojedinim organizacijama i strankama u odnosu na političke programme i praktično djelovanje. Za ovu prigodu možda je dovoljno samo naglasiti da se HDP bitno razlikovao od ostalih organizacija zbog spremnosti na radikalnije političke iskorake u nastojanju da se što bolje prilagodi suvremenim gibanjima i političkoj stvarnosti, kako na globalnoj tako in na lokalnoj odnosno domaćoj razini.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bliska politička stajališta imale su i neke druge organizacije, osobito Hrvatski narodni otpor, Hrvatska republikanska stranka ili Hrvatski narodni odbor, ali određene razlike su ipak postojale, osobito u organizacijskom i praktičnom pristupu i prioritetima djelovanja.

Naravno, nije do mene da se ovdje osvrćem na programe i djelovanje ostalih organizacija, ili na njihove veće ili manje slićnosti u odnosu na HDP, jer vidim da će o njima ovdje govoriti drugi sudionici ovoga okupljanja. Stoga se nužno zadržavam samo na pitanjima koja se tiču HDP-a.

7 polazišta HDP-a

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Za potpuniju sliku o tome što je bio i kakvu politiku je zastupao HDP mislim da je za ovu prigodu najprimjerenije istaknuti temeljna polazišta sažeta u sedam točaka, koja je još 1978. na jednom užem sastanku u Lundu (južna Švedska) zabilježio Bruno Bušić – poznatih kao tzv. Teze Lunda. Budući da su ta stajališta kasnije bila jednoglasno prihvaćena na Osnivačkom saboru HDP-a 1981., dakle skoro tri godine nakon što je Udba izvršila atentat na Brunu Bušića, smatrali smo primjerenim njemu u čast proglasiti ga kao utemeljitelja Hrvatskoga državotvornoga pokreta. Ja ovdje iznosim ova izvorna politička stajališta onako kako sam ih opisao, uz objašnjenje u Otvorenom pismu 1987. svojedobnom ministru unutarnjih poslova SRH Vilimu Mulcu, kao odgovor na njegove napade u Saboru SRH, gdje je HDP apostrofirao i optužio kao ekstremnu klerofašističku, terorističku podzemnu i kakvu sve ne organizaciju. Ovdje navodim tih sedam točaka, uz dodatno objašnjenje o tome kako smo ih mi pripadnici HDP-a shvaćali i što su one u političkom i programskom smislu u borbi za hrvatsku slobodu i državnu samostalnost predstavljale.

1) NACIONALNO POMIRENJE: S čim podrazumijevamo da je krajnje vrijeme prestati s predrasudama i sukobima koji su nastali u prošlom ratu. Neprijateljstvo i izdajstvo se više ne može mjeriti po tomu tko se je prije četrdeset godina našao na kojoj zaraćenoj strani, nego je nacionalno izdajstvo kad se još i današnju unučad od onih koji su u tomu ratu sudjelovali dijeli na ustaše i partizane, na pobjednike i poražene, na povlaštene i porobljene; a sve to po nalogu neprijatelja, koji nastoji među hrvatskim narodom održati stalne osjećaje krivnje i međusobne mržnje, tako da bi vječito ostao nesposobnim oduprijeti se i osloboditi strane hegemonije i tlačenja. Činjenica da mladež danas pjeva ustaške pjesme nije rezultat “ustaške” nego jugoslavenske promidžbe. A najviše je to posljedica jugoslavenske politike koja je narod stjerala na zadnju ljestvicu razvitka u Europi, i to još uz cijenu potpunog gušenja svih individualnih i nacionalnih sloboda. Najmanje se pak takve pojave može pripisati HDP-u, koji nastoji otkloniti sve što stoji na putu nacionalnog izmirenja.

Napomena: Ovo je pisano pred više od 30 godina, a podjela na „ustaše“ i „partizane“ je još i danas sve izraženija i to poglavito zbog trajno loše i neučinkovite politike.

2) OPĆEHRVATSKO JEDINSTVO: Pod čim shvaćamo da je u hrvatskoj osloboditeljskoj borbi mjesto i dužnost sudjelovati svakomu koji Hrvatsku smatra svojom Domovinom. Nema opravdanih razloga koji bi mogli stajati na putu takvom nacionalnom jedinstvu radi kojekakvih starih nesuglasica, bile one pokrajinskog, vjerskog, ideološkog, staleškog ili kakvog drugog karaktera. Jer takvo jedinstvo nužni je preduvjet za što bezbolnije oslobođenje od tuđinske vlasti. Stoga je u redovima HDP-a mjesto svakomu tko vjeruje u načelo prava hrvatskog naroda na samoodređenje i koji se je za to pravo spreman boriti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Napomena: Zbog ovakvoga stava HDP je zaradio titulu ekstremne i terorističke organizacije, koja tobože priželjkuje rat. Nismo mi rat priželjkivali, nego smo znali da će on biti neizbježan, pa smo narod upozoravali da se za njega treba pripremiti. A kao preduvjet u toj pripremi bilo je nacionalno jedinstvo. Naš moto je bio: „Samo složni su jaki – samo jaki su slobodni.“ Danas vidimo da oni koji nikad nisu prihvatili politiku nacionalnog jedinstva, nisu se aktivno priključili ni kao sudionici u Domovinskom ratu. Oni još zastupaju politiku „Mi ili oni“.

3) DJELATNA VEZA DOMOVINE I IZBJEGLIŠTVA: Jugoslavija je i njena službena politika najprije istjerala jednu trećinu hrvatskoga naroda u svijet jer mu nije omogućila opstanak u Domovini, a potom između domovinskog i iseljeničkog dijela nastoji nametnuti što veću duhovnu i političku podjelu.To se čini raznovrsnim režimskim progonima i ucjenama, tako da je i samo sastajanje ili komuniciranje u mnogim slučajevima osuđeno kao nekakvo krivično djelo. Dužnost HDP-a je boriti se protiv ovakve genocid¬ne politike Beograda te uspostavljati razne načine dodira i komuniciranja na najširoj mogućoj osnovi, s namjerom usklađivanja međusobnog mišljenja i traženja najboljeg rješenja za izlaz iz ovoga beznadnog stanja u koje je hrvatski narod dospio jugoslavenskim eksperimentima.
Napomena: Mnogi politički djelatnici HDP-a (ali i pripadnici drugih organizacija) posjetom starim roditeljima i obitelji u domovini bili su podvrgnuti torturi, ucjenama, dugoročnim zatvorima, a u najgorim slučajevima i ubojstvima. Sve to s namjerom da se spriječi „problematična“ komunikacija između domovine i izbjeglištva. Naravno, bio je i velik broj oni koji su slobodno i bez posljedica putovali, ali samo onda kad bi dragovoljno ili pod nekom ucjenom pristali šutjeti, ili u najgorim slučajevima kad bi pristali odrađivati razne poslove za jugoslavenske tajne službe (Udba je bila samo jedna od njih).

4) RAZVOJ VLASTITIH SNAGA I OSLON NA NJIH: Što znači da HDP ne traži od kojekakvih stranih službi da Hrvatima izbore slobodu, kao što se to u jugoslavenskoj propagandi rado ističe, nego da se pouzdava u zdrav razum, htijenja i snagu vlastitoga naroda.

Napomena: Jedna od osobito opakih laži jugoslavenske propagande bila je optuživati u emigraciji hrvatske političke djelatnike za suradnju sa stranim tajnim službama, dočim su baš te strane službe bile najjači oslonac jugoslavenskom sustavu u čuvanju Jugoslavije u borbi protiv političke emigracije.

5) NADIDEOLOGIJSKA NACIONALNA BORBA: Što konkretno znači da se Pokret ne bori ZA ili PROTIV bilo koje ideologije, lijeve ili desne, nego da se bori za pravo hrvatskog narodnog samoodređenja. Država Hrvatska koju zagovara Pokret i za koju se bori garantirati će svakomu pravo na slobodu mišljenja i političkog djelovanja (pa i Vama koji to danas drugima uskraćujete (ovdje se misli izravno na Mulca i njegove optužbe). Budući da će se ta država temeljiti prije svega na volji naroda, neće biti razloga stalno strepjeti da bi joj netko mogao ugroziti opstanak isticanjem svojih političkih ideja, vjerskih nazora ili tek pjevanjem narodnih pjesama – kao što je to slučaj s Jugoslavijom.
Napomena: Svjedoci smo da ideološke borbe još nisu prestale, dapače postaju sve žešće. Jedan od razlog tomu je u najvećoj mjeri neučinkovita politika i nejasnoće u definiranju jasnih stajališta oko toga kakvu tko ideologiju i politiku zastupa. Jer se uopće ne radi o klasičnoj lijevoj i desnoj ideološkoj podjeli u smislu socijalnih, klasnih ili staleških razlika. Današnje „ideološke“ podjele su uglavnom posljedica naše novije povijesti, koja je uvjetovala da se jedan dio naroda prikloni izvornoj hrvatskoj, a drugi iz pragmatičnih pa i prirodno geografskih razloga jugoslavenskoj opciji. Podjela je, naravno, i u razlikama oko interpretacije hrvatske povijesti, koju se ne tumači na temelju objektivnih i znanstveno utvrđenih činjenica, nego na tek djelomičnim spoznajama i predrasudama temeljenim na opredjeljenjima spomenutih opcija – hrvatske ili jugoslavenske. Prva temelji svoje spoznaje u najvećoj mjeri na osobnom iskustvu i narodnom pamćenju, druga pak na činjenici da je pola stoljeća imala mogućnost tumačiti, obrazovati mlade generacije, pa u velikoj mjeri i krivotvoriti povijest na isključivo svoj naćin. Problem je nastao kad je ova previlegirana jugoslavenska opcija nakon Domovinskoga obrambenog rata izgubila državni monopol na tumačenje povijesti. Toga trenutka jugoslavenska opcija izgubila je i svoj raison d’etre pa se sada natoji etablirati pod krinkom mješavine izmišljenoga i anakronističkoga antifašizma. Dakle u namjeri da s izmišljenom poviješću prikriju grijehe svoje revolucije, opredijelili su se za tu i takvu prošlost, a narod pozivaju da prošlost zaboravi i da se okrene budućnosti. Nastala je u glavama totalna zbrka. Bit će potrebno puno strpljenja i dobre volje sa svih strana prije nego što iz toga košmara dođe do bistrenja mozgova, jer što je san dublji i noćna mora ozbiljnija to je mammurluk nakon buđenja teži i dugotrajniji.

6) NEUTRALNOST U ODNOSU NA ISTOK I ZAPAD: Politika HDP-a temelji se na uvjerenju da Hrvatska sa svojim geopolitičkim područjem (položajem) može najviše (u strateškom smislu) doprinijeti miru i stabilnosti ako bude gajila dobre odnose kako s Istokom tako i sa Zapadom, a pogotovo sa svojim neposred¬nim susjedima. Stoga HDP ne smatra pro-bitačnim da Hrvatska ulazi u vojno blokovske okvire na bilo kojoj strani.

Napomena: U ono doba kad je ovaj program pisan s jednakom su strašću čuvale Jugoslaviju obe supersile bipolarnog svijeta. Dakle nije bilo nikakvoga smisla govoriti o strateškom priklanjanju jednom ili drugom vojnom savezu. Cijeli svijet je bio paraliziran zbog straha da ne dođe do (atomskog) sukoba između Istoka i Zapada. Strateška pozicija HDP-a bila je neutralna vanjska politika, s uvjerenjem i nadom da će s vremenom doći do boljih odnosa između Istoka i Zapada, što smo smatrali ključnim uvjetom da bi se mogle pokrenuti bitne promjene i u Jugoslaviji. Taj stav se pokazao opravdanim, iako smo bili izloženi teškim kritikama onih koji su za Hrvatsku vidjeli izlaz jedino u sukobu Varšavskog pakta i NATO-a saveza. Zbog našeg pozitivnoga stava na pojavu Gorbačova bili smo smatrani kao krajnje negativni, pa i kao suradnici KGB-a.

7) KORIŠTENJE SVIH PRIMJERENIH SREDSTAVA BORBE: Što doslovno znači da se HDP ne odriče prava hrvatskog naroda koristiti sva ona sredst¬va koja su Poveljom Ujedinjenih Naroda zagarantirana svakom narodu u borbi za opstanak i samoodređenje.

Napomena: Ovdje treba skrenuti pozornost na preciznost riječi s kojima smo se mi služili pred trideset godina „korištenje svih primjerenih sredstava“, a velikosrbi danas u Zagrebu prijete sa „svim raspoloživim sredstvima“. Takva terminologija bi nas u emigraciji koštala zabrane političkog djelovanja, a ovdje u Zagrebu velikosrbi ne dobiju od naših vlasti ni ozbiljan službeni ukor. Iz istih razloga smo koristili i riječ „samoodređenje“ jer taj pojam je međunarodno priznat kao legetiman u pozivanju na pravo svakoga naroda u borbi za svoju slobodu. Radilo se dakle o međunarodno prihvaćenom načelu koje se nikomu ne smije niti može osporavati. Dočim se izraze kao TuđmanKad su pripadnici HDP-a još početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u emigraciji štrajkali glađu pred jugoslavenskim veleposlanstvima, zahtijevajući da se Dr. Tuđmana zbog lošeg zdravlja pusti iz zatvora, mnoge su se emigrantske političke organizacije i pojedinci protivili takvom našem djelovanju. Nisu mogli shvatiti zašto bi se jedna hrvatska „destičarska“ organizacija u izbjeglištvu zauzimala za ljudska prava jednoga partizanskoga generala. Takvo ponašanje otkrivalo je u izbjegličkim političkim krugovima ogromno siromaštvo duha i političke pameti.„odcjepljenje“, „državnu samostalnost“ ili „izlazak iz Jugoslavije“ smatralo ekstremizmom, separatizmom i nedopustivim remetilačkim čimbenikom, opasnim za globalni mir i stabilnost.

Ovih sedam točaka je dakle bio kratki odgovor na optužbe Vilima Mulca protiv HDP-a, ali u kontekstu toga i proriv političke emigracije općenito. Iz sadržaja u ovom samo djelomičnom odgovoru možete ipak nazrijeti da nema bitne razlike u problemima s kojima smo se suočavali tada od onoga s čim smo velikim dijelom suočeni još i danas. Naravno, globalna se politika uvelike promijenila, ali se nije promijenila ćud i politika naših susjeda.
Meni je više ljudi izrazilo čuđenje 1990. na Osnivačkom Saboru u Zagrebu, pitajući me što će nam Hrvatski državotvorni pokret sada kad već imamo državu. Odgovarao sam da će nešto poput HDP-a trebati još jako dugo prije nego što se Hrvatsku izgradi kao uređenu, ozbiljnu, sigurnu, pravnu i funkcionalnu DRŽAVU. Naravno da mi nisu vjerovali. Nisam ni ja tada vjerovao da će to sve potrajati baš tako dugo, i da zapravo još uvijek traje.

Kad su pripadnici HDP-a još početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u emigraciji štrajkali glađu pred jugoslavenskim veleposlanstvima, zahtijevajući da se Dr. Tuđmana zbog lošeg zdravlja pusti iz zatvora, mnoge su se emigrantske političke organizacije i pojedinci protivili takvom našem djelovanju. Nisu mogli shvatiti zašto bi se jedna hrvatska „destičarska“ organizacija u izbjeglištvu zauzimala za ljudska prava jednoga partizanskoga generala. Takvo ponašanje otkrivalo je u izbjegličkim političkim krugovima ogromno siromaštvo duha i političke pameti. Nisam se ni trudio opravdavati naše aktivnosti ili objašnjavati da HDP nije „desničarska“ ili „ljevičarska“ organizacija, već da se radi o Pokretu koji je svehrvatski uključiv, i da hrvatske građane ne dijeli po nikakvim drugim kriterijima osim po tomu jesu li spremni dati svoj obol za suvereno pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu ili su protiv toga neotuđivoga prava.

U izbjeglištvu je bilo puno razloga za razočaranja, što je zbog trauma i teških iskustava kroz koje je to izbjeglištvo prolazilo bilo donekle i razumljivo. Puno je teže razumjeti političku, gospodarsku i sveopću društvenu neusklađenost u Domovini. Moramo se suočiti s činjenicom da je bivši totalitarni sustav ostavio iza sebe daleko dublju i ozbiljniju moralnu i društvenu pustoš nego su to i oni najpesimističniji mogli uopće pretpostaviti. Nastao je potpuni poremećaj u sustavu vrijednosti. Što je u svemu tomu još najgore, oni koji su u tomu totalitarnom sustavu najviše pogođeni, uopće ne mogu primijetiti da su oštećeni. Kao što ni pijanac ili drogeraš ne može ili ne želi priznati da je pijan ili drogiran.Ne može ih se „liječiti“ ako ne shvaćaju da su „bolesni“. I to objašnjava tako dugotrajan opći kaos u društvu.

Ne izgleda li vam prijatelji i gospodo sadašnja situacija da se stvari vraćaju na ta stara vremena, ili bolje rečeno da iz njih još uopće nismo izišli. Uvjeren sam da ne bismo kao društvo i država bili u tako jadnom stanju da je postojalaorganizacija poput HDP-a. No, to nije tema za ovo druženje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.