Nobilo, veoma dobro zna da suđenje Perkoviću i Mustaču može temeljito ugroziti cijelu strukturu koja gospodari Hrvatskom

Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj (HSKNJ) organizirao je u više njemačkih gradova seriju predavanja u vezi suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu, na kojima su sudjelovali dr. Josip Jurčević, Dragutin Koštro i umirovljeni pukovnik Branko Lubina. U suorganizaciji i potpori ovog projekta koji je održan u Münchenu sudjelovala je Udruga Hrvatskih studenata München.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dr. Neda Caktas voditeljica odbora za medije HSKNJ, članica Izvrsnog odbora Kongresa te urednica lista CroNews Bavarska ovom je prigodom o slučaju Perković i Mustač i njegovom značenju za Hrvatsku razgovarala s dr. sc. Josipom Jurčevićem. Prenosimo i drugi dio najzanimljivijih djelova tog razgovora.

NC: Obrana na čelu sa odvjetnikom Nobilom vrlo optimistički gleda na ishod procesa. Već u nekoliko navrata predsjedavajući sudskog vijeća Manfreda Dauster Nobilu je oduzeo riječ budući da se obrana odnosno Nobilo služi strategijom mimo sudskog protokola. U svojim izjavama obrana navodno raspolaže dokumentima koji ce opovrgnuti vjerodostojnost svjedoka, koji su navodno bili u službi BND-a. Od kuda Nobilu takav optimizam?

Svaka obrana na sudu oblikuje svoju strategiju i sukladno tome postupa. Na koncu će se vidjeti je li to bilo uspješno ili nije. Gledajući pravno, njemački odvjetnici su uporišta obrane Perkovića i Mustača.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U cjelini ovog slučaja, kojem su puno važnije izvanpravne dimenzije i učinci, Nobilo je ponajmanje zanimljiv kao odvjetnik. On je akter u punom smislu riječi. Cijeli njegov privatni, društveni i poslovni život – prije i nakon 1990. – odvija se pod okriljem i sukladno jugokomunističkoj partijskoj strukturi.

Životna priča Nobila karakteristična je za Hrvatsku, kao i životne priče Perkovića i Mustača, te su one i do konkretnosti neraskidivo isprepletene.

Zbog tih općih razloga sam i u svojoj knjizi dosta prostora dao liku i (ne)djelu Ante Nobila. On je u Jugoslaviji bio veoma važan državni tužilac, a to je par godina bio i u samostalnoj Hrvatskoj. Potom je desetak godina bio odvjetnik, a proteklih desetak godina je prvenstveno dio mreže koja u hrvatskom pljačkaškom modelu privatizira društveno vlasništvo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tako i Nobilo pripada uskom krugu osoba koje su se iznimno materijalno obogatile u samostalnoj hrvatskoj državi, a njegov javni, pravosudni, politički i medijski utjecaj seže do nevjerojatnih razmjera, iako su javno poznati javni ekscesi i afere koje ga teško kompromitiraju u svakom pogledu.

Dakle, Nobilo je prvenstveno osoba od posebnog povjerenja i Perkovića i Mustača. Između ostalog, povezuje ih i davni rad na izručenju i suđenju Andriji Artukoviću.

Nobilo, veoma dobro zna da suđenje Perkoviću i Mustaču može temeljito ugroziti cijelu strukturu koja gospodari Hrvatskom, te on čini sve kako bi obranio strukturu u kojoj je i on veoma važan dio.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nobilo još bolje zna kako se Perkovića, Mustača i strukturu nemože nikako obraniti činjeniciama i uobičajenom pravnom procedurom. Stoga on cijelo vrijeme poduzima sve vrste izvanpravnih i protupravnih poteza, uključujući medijske, obavještajne i političke operacije, akcije i ekscese s kojima je obilježio i prve dane suđenja u Njemačkoj.

NC: Kako tumačite da nasi hrvatski mediji uglavnom izvješćuju o stajalištima obrane za razliku od stranih agencija?

Mainstream mediji u Hrvatskoj od pojave Lex Perković izgrađuju virtualni herojski lik Josipa Perkovića, a u tome najintenzivnije izravno i pozadinski sudjeluje Anto Nobilo. On je u proteklih godinu i pol na temu Lex Perković i slučaj Perković popunio više hrvatskog medijskog prostora nego zajedno svi državni dužnosnici i njihovi stručni i nestručni glasnogovornici.

Struktura i Nobilo znaju da mogu nimalo ili veoma malo utjecati na njemačko pravosuđe i strane medijske kuće, pa najviše brinu kako održati kontrolu nad javnim mnijenjem u Hrvatskoj, tj. kako u hrvatskom javnom prostoru što više spriječiti dotok i utjecaj objektivnih informacija sa suđenja u Njemačkoj.

Tako treba očekivati da će Nobilo u sudnici i još više u javnosti proizvoditi ekscese, kako bi s tim informacijama nastojao što više očuvao lažni svetački lik Perkovića, Mustača i cijele zločinačke
strukture. Nadam se da je njemačko pravosuđe pripremljeno za ovakav razvoj događaja.

NC: Ovdje u dijaspori Hrvati su ubijani od strane Udbe, samo zato sto su bili protivnici jugokomunističkog režima. Samo u Münchenu pored krvničkog ubojstva Stjepana Đurekovića, Jure Zagajskog, neuspjela pet atentata na Luku Kraljevića ubijeno je na desetine ljudi. Kakav je odjek u domovini po toj temi, sto je sa istinskom lustracijom, dali će ona konačno obuhvatiti i zločine jugokomunizma?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Među komunističkim devijantnim sastavnicama koje su preselile u samostalnu Hrvatsku najviše je ostao nedirnut javni govor, te je i danas u hrvatskoj javnosti dramatično dominantna jugokomunistička jednoumna slika svekolike prošlosti i stvarnosti. To se jednako odnosi na medije, kao i na znanost, kulturu i obrazovanje.

U takvoj situaciji, stradavaju i činjenice o likvidacijama hrvatskih iseljenika, Bleiburškoj tragediji i drugim zlodjelima jugoslavenskog režima.

Kad se poneka informacija i probije do šire javnosti, ona se u masovnopsihološkoj medijskoj i političkoj kampanji protumači kao pravedna kazna za navodne zločine koje su počinili hrvatski iseljenici i hrvatski narod u cjelini, a donositelj nepoželjne informacije se pribija na javni stup srama.

Stoga se hrvatsko društvo nalazi pred imperativom provođenja cjelovitog procesa dekomunizacije, u kojem je lustracija tek jedan obvezni dio.

No, lustracija za zločine iz razdoblja komunizma nije sada na prvom mjestu, jer je većina glavnih i sporednih aktera tih zločina već umrla. Zbog toga na prvom mjestu treba biti lustracija za zločine koji su počinjeni protiv hrvatske države i hrvatskog društva nakon 1990. godine, a te zločine su počinili i još ih čine mlađi biološki potomci i ideološki klonovi starih komunističkih zločinaca.
Samo ovakva dekomunizacija i lustracija mogu biti istinski učinkovite te će napokon osloboditi hrvatsku budućnost.

NC: U jednom intervjuu ste napomenuli da je Mustač veći kalibar od Perkovića , na sudjenju je primjećeno da je on prilično nezainteresiran, ležeran, za razliku od Perkovića koji je koncentriran te kontinuirano sve bilježi, kako to tumačite?

Mustač je u svakom pogledu veći udbaški kapitalac od Perkovića. To se na prvi pogled prepoznaje po tome što je Mustač u Jugoslaviji neprekidno bio i formalno nadređen Perkoviću. Zatim, Perković nije slučajno izručen ranije, a Mustač ne bi stigao u Njemačku da nije bilo supruge ubijenog Đurekovića i nekolicine sudaca, među kojima se ističe sudac Turudić, koji sada trpi posljedice odmazde udbaške strukture. Na koncu vanjska mirnoća Mustača također je znak njegove veće udbaške i drugačije izgrađenosti.

NC: U vašoj knjizi takodjer govorite o raspadu jugoslavenskih tajnih službi možete li nam reći kakva je njihova uloga bila nakon uspostavljanja samostalne Hrvatske na čelu sa Josipom Perkovićem. Naime u jednom dijelu knjige spominjete da se razoružanje Teritorijalne Obrane Hrvatske poklapa sa njegovim imenovanjem i da bi bilo interesantno kada bi se on o tome očitovao.

U knjizi sam detaljno obrazložio ulogu tajne službe uoči i nakon 1990. godine. Najkraće, ta služba je – koristeći se slomom komunizma u cijeloj istočnoj Europi i raspadom Jugoslavije – postala ključni moderator, nadziratelj i evidentičar svih dosadašnjih događanja u samostalnoj Hrvatskoj.

Cijeli komunistički sustav u Jugoslaviji i Hrvatskoj se raspadao i u djelićima preseljavao u nove okolnosti. Jedino je služba sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske, koju popularno zovemo Udba, u cjelosti kao institucija – bez prekida ili propitivanja preselila u Hrvatsku, sa svojih 750-ak djelatnika, te u cijelosti preuzela sigurnosni sustav Republike Hrvatske.

Na taj način je Udba od sluge partije postala gospodar situacije, te je koristeći sve svoje metode, poglavito sve vrste ucjena, kreirala institucijsku, kadrovsku, političku i idejnu situaciju u samostalnoj Hrvatskoj.

Ono što im je izmaklo kontroli u interregnumu i ratnim uvjetima, postupno su stavili pod kontrolu. Naravno, da su novu cjelinu kreirali uglavnom od starih djelića i pojedinaca pridodajući im nove. No, zajedničko starim i novim djelićima i pojedincima bila je pristajanje na ucjenu, prvernstveno grabežom zajedničke imovine i drugih interesa i prava koji su donosili laku novčanu korist.
Prva, najbrža i nevjerojatno najunosnija korist u samostalnoj Hrvatskoj bila je ilegalno ili polulegalno trgovanje oružjem, bilo onim otuđenim od Teritorijalne obrane ili bagatelno uvezenim s europskog komunističkog istoka.

U knjizi sam pokazao da je Udba u Hrvatskoj imala sve stvarne preduvjete s kojima je mogla sačuvati oružje TO Hrvatske, kao što je to primjerice učinjeno u Sloveniji. Udba je veoma precizno nadzirala i sudjelovala u svim događanjima u Hrvatskoj, pa tako i kad se radi o oružju.

Perković se javno više puta pohvalio kako je naoružavao Hrvatsku te čak i operativno sudjelovao u transportima oružja. To je posebna tema o kojoj sam izvan Hrvatske i u Hrvatskoj vidio puno za sada javno nepoznatih podataka. Bit će veoma zanimljivo ako Perković na suđenju o tome progovori.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: Narod.hr
Photo: fah

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.