Prije pet mjeseci je dugogodišnjoj novinarki Trećeg programa hrvatskog radija, Nevenki Dujmović bilo ponuđeno da preuzme radio. Premda jesenska shema Trećeg programa još nije službeni i javni dokument, iz onoga što je procurilo u javnost, očito je da je nova glavna urednica odlučila temeljito raščistiti sa duhovima jugoslavenske prošlosti te da je regija ne zanima. Na HRT-u se može čuti da nova glavna urednica primarno prati srednjoeuropski kulturni prostor te da to namjerava činiti i na Trećem programu, baš kao i baviti se hrvatskom kulturom, otvarajući prostor i za duhovne sadržaje, što je do sad tamo gotovo bilo zabranjeno. Baš kao i otvarati prostor za zatomljenu hrvatsku povijest, prevladavajući „Dugu mračnu noć“ hrvatske povijesti. To je, prema već ustaljenoj metodi pritiska od kad su SDP i HNS izgubili vlast, podiglo na noge lijevu, od SDP-a do sad odlično financiranu „kulturnu“ scenu tako da su se prosvjedima oglasili HND, hrvatsko društvo pisaca, „kulturnjaci“ 2016., a za četvrtak je čak najavljen javni prosvjed na Trgu Bana Jelačića!
Prosvjed protiv jesenske sheme, koja još uopće nije objavljena – zbog prestanka emitiranja jednih emisija i početak emitiranja drugih emisija, što je standardni postupak u vođenju bilo kojeg programa na bilo kojoj televizji ili radiju. Što bi novi glavni urednik trebao raditi? Nastaviti sa neuspješnom i politički diktiranom shemom prošlog urednika? Po za sad dostupnim informacijama – nova urednica Trećeg programa konačno će, nakon četiri godine Radmanovog pretvaranja HRT-a u Televiziju Zagreb – ukinuti neke emisije naglašenog regionanog odnosno jugoslavenskog karaktera. U eteru, kako se tvrdi u orkestriranim napadima SDP-ovih satelita, više neće biti tematskih priloga o pionirima i Titovoj štafeti. Upućeni znalci tvrde da se emisija „pojmovnik postjugoslavenske književnosti“ ukida i da se- zamislite! – pokreće emisija „pojmovnik europske književnosti“. O tome kojoj kulturi pripadaju „kulturnjaci“ najbolje govori činjenica da ih to smeta.
Isto tako, na Prisavlju se može čuti ,a na portalima pročitati da se ukida i „iznimno slušana“ emisija „Jutro na Trećem“. Glede „iznimno slušane“ emisije valja reći da Treći program ukupno sluša od 0,5 do 1 posto slušatelja, tako da je teza o „iznimnoj slušanosti“ bilo koje emisije u tim relacijama zapravo smiješna. No nije smiješna informacija da ta emisija godišnje košta gotovo 300 000 kuna te da, prema informacijama s Prisavlja, Ivica Prtenjača kao voditelj te i još jedne emisije na Trećem, dobiva honorar od gotovo 15-tak tisuća kuna. Dakle, emisija koja ima nisku slušanost, puno košta, očito prema procjeni nove glavne urednice, nije od ključne važnosti ni za što. Ali, prosvjednici misle da oni trebaju pisati jesensku shemu! Umjesto pohvala zbog razumnog upravljanja novcem poreznih obveznika – napadi.
Portali i društvene mreže posebno bruje oko ukidanja emisija „nagrađenoj novinarki“ Ljubici Letinić, a u medijskim napadima posebno prednjači Novi list gdje je urednik suprug gospođe Letinić, Boris Pavelić. Poznavatelji situacije na Prisavlju kažu da je gospođa Dujmović, glavna urednica Trećeg, htjela s Ljubicom Letinić razgovarati o mogućem nastavku suradnje iako je općepoznato da je Letinić još prije par mjeseci dogovorila prelazak na Treći, televizijski program. Ljubica Letinić je iz nepoznatih razloga na sastanak na koji ju je pozvala njezina nadređena dovela i Maju Sever, voditeljicu u urednicu koja je ostala nezaboravna po javljanju uživo ispred ureda Mosta kad je članovima SDP-ovog tima „davala pet“ dok su ulazili u prostorije Mosta, bodreći ih u pokušaju dogovaranja koalicije. Prema informacijama s Prisavlja, Maja Sever je napala glavnu urednicu prozivajući zbog informacija da se Ljubici Letinić ukidaju emisije, nakon čega je svaki suvisli razgovor bio onemogućen, te je, bruje kuloari, glavna urednica odbila u tom tonu daljnji razgovor.
Teško je na bilo kojoj javnoj,nacionalnoj televiziji u EU zamisliti ovakvo ponašanje, pokušaje sprječavanja glavnih urednika da rade svoj posao bez ikakvih argumenata, jedino silom, zastrašivanjem, medijskim linčem.
Povijest bilježi da je Treći program hrvatskog radija u svojim počecima, premda je iznjedren u doba komunizma, bio u stanovitom smislu pluralan pa čak do određene mjere i demokratski, nota bene čak i u totalitarnom komunističkom sustavu. Ne dakako pluralan na razini klasične politike, ali unutar tadašnjih okvira pluralan i na kulturnoj i na znanstvenoj razini otvarajući neke teme koje su se samo tamo „pluralno“ mogle otvarati. Temelji dakle tog radija obzirom da je poniknuo u sred komunističke strahovlade nisu bili onako loši kako bi to bilo odgovarajuće za sustav koji je nastao na Hudoj jami. Devedesete su bile idealne da se sa takvim pluralizmom nastavi što se i dogodilo.
Drakonske promjene i povratak na 50-te, događa se nakon 3. siječnja kada Račanova vlast vraća povijesni kotač unatrag. Naša tadašnja regionalna suradnja u kulturi, o kojoj će biti više riječi kasnije, počela je tada primjenom gole sile: bez bilo kakvih umjetničkih, najmanje umjetničko spontanih razloga, uz otvoreni pritisak tadašnjeg ministra kulture, naizgled liberalnog Tončija Vujića kompletna hrvatska kulturna scena pod pritiskom Vlade morala je, ponavljam, morala je, surađivati u regiji. Slabašni prosvjedi glumice Anje šovagović i Borisa Svrtana bili su tek medijska dimna zavjesa. Njihove su reakcije kako danas vidimo bile pomodne jer danas u reperotaru Gavelle kojeg vodi Boris Svrtan više ne znate gdje počinje Gavella, a gdje prestaje teatar Zvezdara. Uostalom njegova supruga Nina Erak zdušno na društvenim mrežama podržava one koji se protive promjenama na Trećem programu.
Račanov teror kompletne kulturne scene i to permanentno ideološko silovanje po kojem se u regiji surađivati mora zahvatio je dakako i Treći program hrvatskog radija. Kao nikad ranije, uključujući i komunističko razdoblje, Treći program hrvatskog radija počinje emitirati ne samo srpsku poeziju na ekavici, nego se na ekavici u eter čitaju i publicistički tekstovi srbijanskih autora. Naravno, nije problem u ekavici, niti u srpskom jeziku, već u nesrazmjeru u predstavljanju drugih jezika i kultura te, kao što slušanost tih emisija jasno pokazuje, bavljenju srpskom i „postjugoslavenskom“ kulturom ma što da ona jest, umjesto hrvatskom te nametanje privatne zainteresiranosti cijeloj javnosti koja HRT i financira.
Valja podsjetiti da te relacije sa ekavicom u hrvatskom medijskom prostoru niti 1971. nisu mogle proći,pa će Vlatko Pavletić kao čelnik HNK 1971. završiti na robiji rađe negoli će raditi ono što godinama u hrvatskoj državi, radi Treći program. Pavletić je naime, kako znate, kao ravnatelj HNK odbio u HNK igrati drame na ekavici. To je sve skupa zadnjih godina publiku Trećeg programa dovelo do permanentnog revolta, a onda su se pobunili i neki spikera koji su odbijali stalno čitati prozne srpske tekstove. Radmanova uprava HTV-a takve pobune je gurala pod tepih. Po čemu je javni interes ovog društva da slušatelji javnog radija moraju sustavno slušati tekstove na ekavici? A ne na talijanskom, mađarskom, njemačkom jeziku? Ako postoji velik interes za tekstove „postjugoslavneske knjiženosti“ kako to da se toga nisu sjetile i komercijalne televizije? Malo po malo, za Račana u prvom redu, a pogotovo nakon dolaska Josipovića na vlast, Treći program hrvatskog radija dobiva naglašeni regionalni karakter pa se Treći posprdno znao zvati i – Treći program beogradskog radija.
Ljubica Letinić za čiju emisiju Maja Sever smatra da ju se ne smije ukinuti, na radio stiže nakon sto “Latinica” doživljava smiraj svoje važnosti, a ona je bila dugogodišnja glavna suradnica legendarne „Latinice“, dakle stiže na Treći program kao prekaljeni igrač jedne i jedine ideologije. Naime, kad se danas govori o njoj kao o nagrađenoj novinarki kojoj se ukida emisija, ne objašnjava se da se dakle ne radi o umjetničkom radijskom moljcu poput primjerice Ljube Pauzina koji gotovo 40 godina radi radijske dokumentarce pa da bi onda njegov trud bio okrunjen nekom nagradom. Treći program hrvatskog radija, kao uostalom i kompletan hrvatski radio tih godina, prolazi ideološki teror kakav se ne pamti. Zacijelo ćete se sjetiti crkvenih zvona koja su se na prvom programu radija čula svaki dan točno u podne. Ta crkvena zvona uz tumačenja „da iritiraju” ukinuta su u vrijeme kad je Radmanova glavna urednica hrvatskog radija, bila gospođa Biljana Romić, poniknula i stasala na Trećem programu radija gdje i danas čeka mirovinu. Posljedica Milanovićevog dolaska na vlast – ukidanje emisija, smjena četrdesetak urednika, pa i ukidanje zvuka crkvenih zvona nisu tada izazvali nikakve nedoumice ili prigovore niti kod Hrvatskog novinarskog društva niti „kulturnjaka“. Zadnjih deset godina na radiju se napadno uvode primarno regionalni sadržaji.
Tako nastaju emisije poput „Pojmovnik postjugoslavenske književnosti“ i „Lica okolice“, koja se sad kako se neslužbeno može čuti planiraju ukinuti… Treći program radija je osim toga bio valjda jedini medij koji je u trenutku kad je objavljena oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču, doveo u studio perjanice bivšeg „Ferala“ koji su zdušno kritizirali tu presudu. Je li to bilo u interesu hrvatske javnosti? Danas kad na primjeru Šešelja vidimo do kraja što je zapravo Haški sud, taj okrugli stol je zapravo više bio klasičan aktivistički zadatak negoli „kritika svega postojećeg“ kako je tobože bio predstavljan. Svaka ambicija da se u isto vrijeme uvedu u eter emisije duhovnog sadržaja koje bi počivale na kršćanskoj kulturi se odbacuju – sa prezirom i indignacijom.
To je vrijeme kad na Trećem imamo čitav niz emisija koje se samo i jedino bave regijom, hraneći jugonostalgiju dakako, a kao kruna takve koncepcije Treći program hrvatskog radija emitira intervju sa zadnjom predsjednicom udruženja pionira Jugoslavije u emisiji koju je uređivala nagrađena Ljubica Letinić. Da podsjetim, za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije sva su djeca morala obavezno biti uključena u Savez pionira, svako je dijete u bivšoj Jugoslaviji moralo u trećem razredu osnovne škole, sa partizanskom kapom na glavi i petokrakom, te crvenom maramom oko vrata, izreći zakletvu kojom izražava vjernost režimu i Titu. Predstavljanje takve totalitarne indoktrinacije u pozitivnom svjetlu trebalo bi i danas izazvati prosvjede profesionalnih novinara i zaštitnika novinarske etike! Paralelno s tim, Treći program ne šalje novinare na berlinski, venecijanski ili festival filma u Cannesu. Ne, oni konzekventno svom regionalnom karakteru novinare Trećeg programa kao dopisnike niz godina šalju po izvješća sa kazališnog festivala u Užicama!
Na kraju, možemo samo zaključiti da su najnoviji pokušaji sa SDP-om povezanih novinara te parapolitičkih udruga koje zloupotrebljavaju pojam kultura da formiraju novu kategoriju nedodirljivih i povlaštenih u medijima – u interesu pojedinaca i grupa koje odlično žive od novca poreznih obveznika, a potpuno suprotni interesima hrvatskih poreznih obveznika koji financiraju javnu televiziju. Zato se nadamo da će nova urednica Trećeg programa nastaviti profesionalno obavljati svoj posao – stvarajući program u interesu hrvatske kulture i hrvatskih građana.
