Kada biste paru homoseksualaca u pizzeriji uputili prijekoran pogled i žalili se na glas na to da puštaju “gejeve” u nju, vjerojatno biste u zapadnom svijetu zaradili kaznenu prijavu. No u članku u britanskom Telegraphu, novinarka Kerry Potter piše o svom neugodnom iskustvu:
“Suprug i ja smo poveli djecu, pet i sedam godina, na pizzu u restoranu u Parizu. Potrošili smo pola dana da bismo se popeli na Eiffelov toranj i bili smo oduševljeni, – ali naš obrok je bio pokvaren očajno ružnim ponašanjem.
Ne naše djece – ona su bila sretno fokusirana na svoje pizze margherite, nego živčane 60-i nešto godišnje Engleskinje za susjednim stolom. Prvo, ona je nas je jednostavno strijeljala očima, buljila u nas. Drugo, kad je stigao desert glasno je rekla osobi koja je sjedila nasuprot njoj, ‘Jedini problem s ovim restoranom je da je u njemu tako puno djece”.”
Djeca su nepoželjna, mirovine su poželjne
Ona u tekstu navodi i druge primjere gdje su u Britaniji, ali i Francuskoj pa čak i Italiji djeca nepoželjna: Vlasnik kafića Bob Higginson, koji je uveo politiku da nema mlađih od 12 godina, kritičarima je odgovorio kako je njegov kafić The Chart Room u Brixhamu “tematski dizajniran” kako bi pružio gostima iskustvo putovanja ranim luksuznim parobrodima bez distrakcija – zar na njima nije bilo djece? Prodavač u trgovini u Manchesteru nedavno je izbacio iz dućana majku Lindsay Robinson jer su se drugi kupci žalili da njena 16-mjesečna kćer, Heidi, plače.
Ona također navodi kako se nekolicina njenih londonskih prijateljica “u četrdesetima, pedesetima, bez djece, žali kako je njihov dugo održavani ritual tihih, lijenih ručkova u pubovima vikendom sad postao nemoguć.
“Svaki pristojan pub u moj susjedstvu je sad pun dječurlije koja trči okolo, i to ako možete proći kroz vrata zakrčena kolicima”, kaže jedna koja želi ostati anonimna. Sad jede vani samo navečer, no kaže: “Čak i u osam, devet navečer tamo ima djece. Zar ništa nije sveto?”
No ta će djeca jednog dana morati zaraditi i njenu mirovinu, uz onu svojih roditelja, ali dok su roditelji ulagali u to dijete, žrtvovali svoj komfor i komociju, pa i novac, da bi podigli dijete. Je li to pravedno i pošteno, da oni koji nisu ulagali u svoju djecu, koji su živjeli komotno i lagodno, jednako profitiraju od budućeg rada te djece kao i oni koji su ih podigli?
Dvostruki kriteriji Booking.coma
Malo kom je promaklo: dok s jedne strane ćudoredna policija i servisi poput bookinga moralistički osuđuju i tretiraju “homofobne” iznajmljivače koji “diskriminiraju” poput Tomislava Gospića na sličan način na koji islamski vjerski fanatici tretiraju nevjernike, s druge strane na tim istim stranicama “gay only” hoteli i apartmani – oni samo za homoseksualnu klijentelu, dakle, u kojima su ostali gosti nepoželjni – nisu neka rijetkost.
Najgore je što Booking.com time krši i vlastitu proklamiranu politiku: “Your place, your rules – Pick your prices, policies, and rules for guests”, piše na njihovim stranicama: “Vaša kuća, vaša pravila – sami izaberite cijene, politike, i pravila za goste”.
Još kad bi se držali vlastitih pravila!
Isto tako, malo kome je promaklo da na stranicama Airbnba, Bookinga i ostalih ima jako puno hotela i apartmana koji ne primaju obitelji s djecom. Taj trend proširio se i na restorane i ostalo.
I dok je donekle razumljivo da restorani s tri Michelinove zvjezdice ne ugošćuju djecu od pet godina koja ionako ne bi mogla izdržati trosatni ručak od 15 sljedova jer bi im bilo dosadno, trend da pizzerije i kafići ne primaju djecu raširio se zapadom, koji svoje djece ionako zapravo niti nema pa mora ‘uvoziti’ onu iz trećeg svijeta, ostavljajući taj svijet bez najvrjednijeg resursa – ljudskog (naročito kad se, kao u hrvatskom slučaju, krade visokoobrazovane mlade ljude u čije su školovanje hrvatski porezni obveznici uložili ogroman i nimalo zanemariv novac: pola milijuna kuna je okvirna ekonomska cijena besplatnog studija medicine, recimo).
> Postupa li policija protiv iznajmljivača zbog pritiska Zagreb Pridea neutemeljenom optužnicom?
To se pravda time da djeca, bučna i glasna kakva obično budu, nekim gostima mogu smetati. I ponekad rade štetu, no vlasnik apartmana “Identity” svoje odbijanje homoseksualaca pravda time da su prethodni gay gosti bučno i glasno orgijali i uništili sobu. Istina, siguran sam da ne orgijaju svi homoseksualci, ali siguran sam i da nisu sva djeca glasna i ne rade štetu.
Koga se smije diskriminirati, a koga ne?
Zašto je onda u redu diskriminirati roditelje, a nije u redu diskriminirati homoseksualce? Ili zašto je u redu diskriminirati “straight” populaciju, a ne i onu “homo”? Po novokomponiranom moralu po kome je “diskriminacija” najveći grijeh čovječanstva, stvari stoje ovako.
Prvo se pravda time da je vaša odluka biti roditelj ili ne, sami ste si krivi što ste si navukli klince na vrat, dok je homoseksualnost nešto urođeno i time sankrosanktno, pa time nepovredivo i moralno neupitno. Drugo time da je to “pozitivna diskriminacija”, to jest da je diskriminacija u kojoj manjina diskriminira većinu dobra, dok je diskriminacija u kojoj većina diskriminira manjinu loša.
Koliko je prva od te dvije filozofije zapravo moralno nakaradna dalo bi se ustvrditi već kad biste uzeli većinu povijesno relevantnih filozofskih škola, od Platona do Marksa (koji je, paradoksalno za današnje ljevičar, bio veliki protivnik samog koncepta “ljudskih prava” tvrdeći da se radi o sebičnosti koju treba iskorijeniti, individualizmu usmjerenom na osobnu dobrobit kojem nema mjesta u socijalističkom društvu). Nitko, naravno, u liberalnom i demokratskom društvu ne bi smio biti diskriminiran zbog svog izbora, svjetonazora, ili političke orijentacije – a sve ostalo s čim smo rođeni je nešto što nas ionako “diskriminira” ovako ili onako, koliko god se trudili ‘ispraviti krive Drine’.
> Američka reprezentativka unatoč pritiscima odbila nositi dres koji promovira homoseksualizam
No dovoljno je uposliti i logiku. Urođen je i Down sindrom, recimo. A ako ste se rodili s niskim IQ-om, nikad nećete završiti medicinu ili elektrotehniku: Naravno, bila bi loša praksa da nekog odbijete s fakulteta jer ima nizak IQ, no isto tako još bi bilo gore dijeliti diplome medicine onima koji spadaju u skupinu osoba s posebnim potrebama da bi je završili na regularan način, i dati im da liječe ljude da se ne bi osjetili diskriminiranima. Ili, dati nekom s emocionalnim poremećajem ili urođenim psihičkim poremećajem kontrolu nad atomskim oružjem, da se ne bi osjetio diskriminiran.
Jesu li djeca ljudi?
Usto, kad bismo i prihvatili da je roditelje dopušteno diskriminirati jer je imati djecu njihov izbor, ostaje činjenica da su takvim “Kinderfrei” politikama diskriminirana – djeca. A valjda su i ona ljudska bića? (Za fetuse već znamo da ih se zakonski ne smatra ljudskim bićima, iako to nesporno jesu).
Koliko je pak druga logika nakaradana, ona po kojoj postoje dobra i loša diskriminacija, ovisno o tome tko koga diskriminira, može se vidjeti iz primjera Južne Afrike gdje je rasistički režim zasnovan na diskriminaciji većine od strane manjine koja je morala imati zasebne WC-e i autobuse bio predmetom osude cijelog svijeta. Zanimljivo je da ovdje pak, kad je režim promijenjen i kad je uvedena brutalna diskriminacija većine nad manjinom, kakva nikad nije postojala u vrijeme bjelačkog režima, kad su ubijene stotine bijelih farmera uz blagoslov vlasti i uvedeni zakoni po kome se bijelcu smije oteti imovina i zemlja ako se Vladi tako svidi, svijet je opet reagirao neprincipijelno – otvoreni rasizam crne većine nikad nije osudio.
Dakle, “nediskriminacija” nije stvar principa, već se na nju poziva samo onda kad i kako nekom odgovara, dok je u protivnom to “pozitivna diskriminacija”, što je termin smislen koliko i “dobroćudno nasilje” ili “humani rasizam”. Ona ide za egalitarizmom, samo za razliku od komunističkog egalitarizma ne bježi od “diskriminacije” po platežnoj moći – taj vid diskriminacije je danas neupitan, dok je upravo ekonomska nediskriminacija bila temelj komunističke filozofije. Vođena je uglavnom jeftinom sentimentalnošću, time da je “pravedno” da slabiji malo ugnjetava jačeg da vidi kako je to, zanemarujući da to što je netko “slabiji” ne znači da je pravedniji, pošteniji, ili da će dođe li u poziciju moći istu manje zloupotrebljavati (dapače, u praksi će je u pravilu zloupotrebljavati više, iz razloga koji prelaze okvire ovog teksta).
Po kojoj se osnovi smije diskriminirati?
I što s diskriminacijom po osnovi toga što se netko tko je na vlasti ne slaže sa svjetonazorom nekog tko nije? Kad Jakovčić i Miletić ne žele iznajmiti Arenu Thompsonu jer se ne slažu s njegovim političkim pogledima, je li to diskriminacija? Može li se to kome prijaviti? Da je Marko homoseksualac, bi li to onda bila diskriminacija, bi li onda mogao reći “to je zato jer sam gay”?
Ovako, ispada da Tomislav Gospić ne smije odlučiti koga želi a koga ne u svom privatnom apartmanu, ali Boris Miletić smije odlučiti koga želi a koga ne u areni koja nije njegova privatna.
> Zašto Bajaga može u pulsku Arenu, a Thompson ne može? – retrospektiva jedne obmane
Glupo, licemjerno je razlikovati diskriminaciju po nečem s čim ste rođeni od one po nečem što je “vaš izbor”, jer uostalom ni svjetonazor ne možemo mijenjati ako je stvarno dio našeg identiteta. Puno je čimbenika, pa i urođenih, koji definiraju naš moralni kod pa time i svjetonazore; nije to kako ljevičari misle samo stvar “socijalnog inženjeringa”.
Ljudi ne bi nikad smjeli biti, u demokracijama, diskriminirani na bilo koji način temeljem svjetonazora. Ne postoji “prihvatljiv” i “neprihvatljiv”; neprihvatljiv kome? Ono što je vama prihvatljivo, možda meni nije i obratno. I naravno, ne bi smjeli biti diskriminirani tamo gdje nema mogućnosti izbora – javni prijevoz, bolnice, ili čak i restorani i kina tamo gdje nemate nekog izbora.
> Znate li koje još poznate osobe ne podržavaju ‘istospolni brak’?
Nediskriminacijski zakoni danas međutim brane diskriminaciju u svim slučajevima kod privatnih poslova, iako možda neki ljudi žele biti diskriminirani – tj. biti među svojima. Tamo gdje svi imaju mogućnosti izbora, gdje svatko može birati između desetaka hotela, ne vidim razloga zašto ne bi uz “gay only” postojali i oni samo za obitelji s djecom. Vjerojatno bi time bili i jedni i drugi zadovoljniji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
