Otmica znanosti: Kako funkcionira konsenzus da „nema razlika” između istospolnih i heteroseksualnih kućanstava s djecom

Foto: Thinkstock

Tvrdnja kako ne postoje razlike u ishodima kod djece koja žive u istospolnim kućanstvima izvire iz načina na koji znanstvenici prikupljaju, analiziraju i prikazuju podatke kako bi podržali politički koristan zaključak, a ne iz onoga što podaci zapravo otkrivaju.

Prije gotovo pet godina prvi sam put dobio povratne podatke od istraživačke tvrtke koja je provela protokol “Studije novih obiteljskih struktura” (engl. New Family Structures Study, NFSS). Nedugo potom počeo sam propitivati znanstveni konsenzus da „nema razlika” između istospolnih i heteroseksualnih kućanstava s djecom. Moja skeptičnost nije naišla na odobravanje kolega.

> Marušić: promotori rodne ideologije govore nešto što je biološki neutemeljeno

Analitičari društvenih mreža kasnije su proučili uzorke „mreža citiranja” u literaturi o istospolnom roditeljstvu te zaključili da uistinu postoji konsenzus koji tvrdi da „nema razlika.” To vidim, no smatram da su temelji tog konsenzusa više klimavi nego čvrsti. On je rezultat ranih ali metodološki ograničenih procjena koje su oblikovale politički koristan narativ. On nije proizvod mnogih temeljitih, kontinuiranih istraživanja visokokvalitetnih podataka tijekom vremena, u različitim zemljama i pomoću različitih strategija mjerenja i analitičkih pristupa.

> Profesor Matko Marušić o Hininoj propagandi zastupnika rodne ideologije

Neki uspoređuju raspravu o znanosti istospolnog roditeljstva s onom o klimatskim promjenama. Tvrde kako su znanstveni dokazi toliko obilni, objavljene studije toliko brojne i zaključci toliko očito jednoglasni da bi se samo zlonamjerni znanstvenici usprotivili. Ali situacija u ovom području istraživanja nije takva.

Kako uopće možemo doći do legitimnog konsenzusa o kratkoročnim i dugoročnim učincima prakse odgoja djece sićušne društvene manjine o kojoj dovoljna količina podataka koje je moguće generalizirati za valjanu komparativnu analizu nije bila dostupna do prošlog desetljeća? Odgovor je, naravno, da ne možemo, niti bismo trebali – još.

> Prof. Marušić: Osnove rodne teorije i što je Robert Bajruši lagao o njoj

Ono što imamo zapravo je politizirani konsenzus proizišao iz malog broja studija na sićušnim, nereprezentativnim uzorcima koji su pogrešno tumačeni jer ih se primjenjivalo na ukupnu populaciju istospolnih roditelja. U usporedbi s klimatskim promjenama, to je kao da kažemo da, budući da je temperatura na površini u Taiwanu, Togu i Texasu porasla za stupanj ili dva, isto sigurno vrijedi za čitav planet. Znanstvenici nisu toliko nepromišljeni da izjavljuju tako nešto na temelju ograničenih dokaza.

U stvari, nije mi poznato nijedno drugo područje znanosti u kojem znanstvenici imaju tako malo kvalitetnih podataka kao odgovor na relativno nova istraživačka pitanja, a tako brzo proglašavaju ta pitanja rješenima i zatvorenima. To ne činimo ni u jednom drugom području niti za jedno drugo pitanje. Ono što bi trebalo biti empirijsko pitanje – bez sumnje važno – pretvorilo se u moralni test odanosti.

Gdje su podaci?

Popularno pogrešno tumačenje te analize mreže citata kaže da postoji više od 19 000 kvalitetnih studija istospolnih kućanstava s djecom i da ni u jednoj od njih nisu otkriveni problemi. I sami autori napominju da to nije slučaj. Ono čime njihova studija započinje zapravo je 19 000 znanstvenih „rezultata” na internetskom pretraživaču ključnih riječi, dobivenih pomoću Booleanove funkcije. To jest, na web stranici sa znanstvenim člancima pod nazivom ISI Web of Science bilo je 19 000 rezultata za studije koje spominju riječ „gay”, „lezbijka”, „homoseksualan” i „istospolni” zajedno s rječju „roditelj” negdje u naslovu ili u sažetku. Svatko tko pažljivo prati ovo područje zna da nema ni približno onoliko provedenih ispitivanja kao što se često vjeruje – zapravo ih je manje od 100 onih o kojima vrijedi raspravljati, te manje od deset skupova podataka iz kojih se mogu izvući informacije koje je moguće generalizirati o populaciji istospolnih kućanstava s djecom.

Da sam suočen s 19 000 studija koje mi proturječe već bih odavno kapitulirao. Ali to nije znanstvena stvarnost. Umjesto toga, dva su skupa podataka, od kojih svaki ima značajne nedostatke, odgovorni za većinu studija na kojima se temelji „konsenzus.”

Ponajprije, dvadeset i šest studija sa stručnom recenzijom nastalo je iz samo jednog izvora podataka: Nacionalne longitudinalne studije lezbijskih obitelji (engl. National Longitudinal Lesbian Family Study). U njemu se opetovano proučavalo sedamdeset osmero djece, obrazovanih, dobrostojećih lezbijki, većinom bjelkinja, koje su uključene u istraživanje. Nije nategnuto pretpostaviti kako se radi o sedamdeset osmero najutjecajnije djece u modernoj američkoj društvenoj i pravnoj povijesti. Već gotovo dvadeset i pet godina znanstvena zajednica (i mediji) dobivaju studije ovog jedinstvenog skupa djece, a šira je javnost stekla dojam kako oni predstavljaju ukupnu populaciju djece američkih lezbijskih majki.

Štoviše, bilo bi nategnuto pretpostaviti da tih sedamdeset osmero ispitanika, koje se sada prati već gotovo dvadeset osam godina, još uvijek predstavljaju važeće, pouzdane izvore informacija. Kada se adolescentsku djecu lezbijskih roditelja u razmacima intervjuira za studiju čiji su se rezultati pokazali politički korisnima, bilo bi mudro da znanstvenici budu skeptični.

Drugo, iz Nacionalne longitudinalne studije zdravlja od adolescencije do odrasle dobi (engl. National Longitudinal Study of Adolescent to Adult Health/Add Health) dostupna su četrdeset i četiri slučaja ispitanika s istospolnim roditeljima koji su se pojavili u desecima članaka sa stručnom recenzijom. Analitičari često stvaraju „uparene” skupove podataka o djeci heteroseksualnih samohranih roditelja ili heteroseksualnih skrbnika koje koriste za usporedbe. Kako su ih točno napravili često ostaje slabo objašnjeno. Međutim, sve se više sumnja da bi čak dvadeset sedam od spomenuta četrdeset četiri slučaja moglo biti upitno.

Shvaćam (i priznao sam) da je mali broj od ukupno 248 slučajeva iz ispitivanja NFSS u kojima je ispitanik izvijestio da je roditelj imao istospolnu vezu bilo upitno te ih se korisno može odbaciti (čak bez učinka). Isto to dogodilo se na mnogo većoj razini s podacima iz američkog i kanadskog popisa stanovništva. Drugim riječima, u ovom je području teško provesti točna mjerenja te se greške događaju unatoč naporima da ih se svede na minimum. To baš i nije ono što bismo mogli očekivati od područja u kojem, kako se čini, postoji jasan konsenzus.

Koliko se god činilo zgodnim napraviti usporedbu s klimatskim promjenama, to jednostavno nije usporedivo. Ja se ne bavim prirodnim znanostima, ali znam da postoje tisuće geologa i meteorologa koji prikupljaju i proučavaju podatke o klimatskim promjenama. Federalne, međunarodne i nepristrane organizacije također su zainteresirane za to što se događa s klimom.

Za razliku od toga, postoji otprilike trideset stručnjaka za društvene znanosti koji su primarno odgovorni za „konsenzus” o pogodnostima istospolnog roditeljstva. A nešto manje od polovice njih redovito se ponovo pojavljuju kao autori studija u kojima se često koriste i recikliraju stari podaci.

Kako funkcionira priča „nema razlika”?

Kako zapravo funkcionira narativ o konsenzusu? Kako to da i dalje uživa legitimitet u očima javnosti? Priču o tome kako „nema razlika” između istospolnih i heteroseksualnih kućanstava s djecom u objavljenim studijama obilježavaju četiri teme koje se ponavljaju. To su:

1. Mali uzorci često su podložni izjavama o nedostatku statistički značajnih razlika, zbog ograničene statističke moći otkrivanja istih.
Kada uspoređujete sedamdeset osam slučajeva ili četrdeset četiri slučaja, ne možete lako razabrati jesu li razlike među skupinama koje se čine bjelodanima zapravo statistički drugačije od ništavnog rezultata. Stoga je lako izjasniti se u korist hipoteze o ništavnom rezultatu – da niste pronašli nikakve razlike. Tehnički. Iza toga se u načelu pošteno navede „upozorenje“ poput: „skromna statistička moć otkrivanja razlika.” I misija je ostvarena.

2. Iako su razlike često očite na prvi pogled, jednom kada “kontrolirate” (ili zanemarite) veću nestabilnost kućanstava seksualnih manjina, lako je zaključiti kako seksualna orijentacija roditelja nije izravni uzrok problema. Ali to znači da se neizravni učinci – čimbenici koji vode do suboptimalnih ishoda u djece – zanemaruju.

Ovo je česta praksa svojstvena gotovo svim analizama visokokvalitetnih skupova podataka od 2010. godine. Ne iznenađuje što se nedavno ponovo pojavila u novoj studiji pod nazivom Longitudinalna studija ranog djetinjstva – vrtićka kohorta (engl. Early Childhood Longitudinal Study—Kindergarten cohort) objavljenoj u znanstvenom časopisu Journal of Family Issues. Ovaj je potez očit već u samom sažetku: „Rezultati ukazuju na to da su netradicionalne obiteljske strukture povezane sa slabijom psihosocijalnom dobrobiti, ali to je uglavnom objašnjeno promjenama i prijelazima doživljenima tijekom formiranja novih obitelji.”

Ovaj nas pristup uvjerava da znanstvenici promatraju obiteljska previranja i odluke roditelja o romantičnim vezama kao nezavisne pojave, nevezane jedne uz druge i uz seksualnu orijentaciju. Nakon što je testirao neizravne učinke na djecu u studiji NFSS, profesor s Državnog sveučilišta Kanzas, Walter Schumm, zaključio je: „Jedno je reći da izravni učinak nije bio značajan, ali nešto je posve drugo reći da struktura (kućanstva) nije bila značajna (…)” To je zato što strukture kućanstava često mogu neizravno uzrokovati lošije (ili bolje) učinke. To ima smisla, jer je o socijalnoj stvarnosti najbolje razmišljati kao o složenom procesu u kojem djeluju međusobno povezani utjecaji, a ne kao vremenski statičnoj slici neovisnih čimbenika koji nemaju veze jedni s drugima. „Konsenzus” se oslanja na potonji pristup.

Ovaj konceptualni model prikazuje takav proces, pokazujući da izravan učinak formiranja nekih istospolnih veza majke na ishode u djece može biti slab ili čak nikakav, ali je neizravni učinak jak, zbog utjecaja koji ima na „previranja“ u kućanstvu. To jest, povišena stopa prekida među ženskim istospolnim parovima ovdje je ključni mehanizam. (U ovoj se priči ne radi o učincima seksualne orijentacije, nego o učincima konsolidiranja sklonosti jednom rodu. Isto objašnjenje vrijedi za uzorak „otvorenih” veza među gay muškim parovima.) Razumijem težnju da se zanemari sklonost nestabilnosti ovakvih veza iz želje da ne budemo zlonamjerni. Ali imajte na umu da se u tom trenutku odmičemo daleko izvan polja znanosti.

3. Ondje gdje razlike ipak ostaju, često se radi o psihološkim ishodima za koje se krivnja tipično pripisuje socijalnom kontekstu (diskriminacija), umjesto onome što se možda događa u kućanstvu.
To jednostavno znači da ondje gdje razlike ne nestaju ni nakon što zanemarimo nestabilnost, većina ih tumača pripisuje neprijateljskom socijalnom okruženju s kojim se suočavaju istospolni roditelji i/ili njihova djeca. Nedavne analize, uključujući NFSS, Nacionalnu studiju podataka o zdravlju te sveobuhvatno izvješće o seksualnosti i rodu iz časopisa The New Atlantis – sve bilježe štetne učinke stigmatizacije i diskriminacije. Ali stigmatizacija i diskriminacija ipak ne objašnjavaju zašto razlike i dalje postoje.

4. Čini se kako djeca gay ili lezbijskih samohranih roditelja ili skrbnika u prosjeku uspijevaju slično kao i ona samohranih heteroseksualnih roditelja ili skrbnika. Zato u načelu „nema razlika” između različitih tipova kućanstava s jednim roditeljem, podijeljenih i ponovo spojenih kućanstava.

Ovaj se pristup ističe u mnogim studijama čiji je cilj usporediti „jabuke s jabukama”. Budući da je nemoguće da dvije majke ili dvojica očeva oboje sudjeluju u začetku djeteta te će jedno od njih nužno biti nebiološki skrbnik, istraživačima se činilo očitim rješenjem potpuno izbaciti djecu bioloških roditelja iz analize.

Razumijem tu logiku. Ono što je varljivo je popularno tumačenje ovog poteza. Kada potrošači medija pročitaju „nema razlika”, oni pretpostave da to znači da općenito nema razlika. Ali ono što to zapravo znači je da nema razlika između gay samohranih roditelja i skrbnika i heteroseksualnih samohranih roditelja i skrbnika. Razlika je suptilna, ali vrlo važna. Zapravo, ne pada mi na pamet nijedan skup podataka o ukupnoj populaciji u kojem se djeca majki i očeva u stabilnom braku čine jednakima kao i djeca u bilo kojem obliku obitelji s očusima i maćehama, samohranim roditeljima ili skrbnicima. Međutim, možete postići da se čine usporedivima pomoću bilo koje od četiri gore navedene strategije.

Djeca trebaju i majke i očeve

Na koncu ostaje pitanje: što je najbolje za djecu? Odgovor na to pitanje nije se promijenio. Djeca svijeta ne žele nestalnu ljubav. Oni žele čvrstu, stabilnu prisutnost majke i oca, po mogućnosti svoje majke i svog oca. Shvaćam da to nije uvijek moguće, ali nemojmo se pretvarati da nije važno.

Iza retorike o „raznolikom sastavu” kućanstava, „evoluirajućim pojmovima” obitelji i „prijelaznim iskustvima” koji su toliko česti kod istospolnih kućanstava, stoje stvarna djeca koja vole svoje majke (i očeve), ali mrze previranja kojima su tako često podložna. To me podsjeća na priču koju mi je ispričao profesor s jednog drugog sveučilišta, čija je prva susjeda jedna žena, majka, koja je u proteklih nekoliko godina koliko su susjedi prošla kroz tri istospolne veze. Profesor je ispričao kako se ponekad igra sa svojom djecom iza kuće i primijeti kako ih sin njegove susjede promatra preko ograde, gledajući ih s čežnjom. Dječakova majka, koja je toga svjesna, požalila se profesoru: „Dajem sve od sebe.”

Vjerujem da bi objašnjavanje kontrolnih varijabli i neizravnih učinaka tom dječaku bila slaba utjeha. On želi oca – i zaslužuje ga.

*Mark Regnerus izvanredni je profesor sociologije na Sveučilištu Texas u Austinu te viši stručni suradnik na Institutu Austen za istraživanja obitelji i kulture.

Izvor: narod.hr/Public Discourse